U Sjedinjenim Državama postoji termin “locavores,” za ljude koji samo jedu hranu uzgojenu u blizini njihovog doma. No, na sjeveru Kaliforniji postoje i oni koji nose odjeću od materijala koji potječe od lokalno uzgojenog pamuka i ovaca. Čak i boje za odjeću dobivene su iz lokalnih biljaka. Međutim, da li je to zaista dobro za okoliš?
Jednog vrućeg sunčanog dana u brdovitom predgrađu Fairfax u Kaliforniji, Katherine Jolda okreće pedale na svom biciklu. No, taj se bicikl ne pokreće. Naime, iz njega je izvađen lanac koji je potom pričvršćen za dva okretna metalna bubnja obložena tankim zubcima koji se okreću u suprotnim smjerovima. Katherine Jolda tu napravu puni sirovom vunom, s tek oštriganih ovaca, koju zatim stroj pročešljava. Zupci bubnjeva potegnu vunu, pročešljaju je i izbacuju na drugu stranu stroja.
"Sva su vlakna tada raspletena i glatka. Od njih izrađujem filc,"kaže Katherine Jolda dok podučava skupinu žena obradi vune od lokalnih ovaca i njenom pripremanju za odjeću koju izrađuje Rebecca Burgess.
Ova trideset-dvogodišnja ekološka aktivistica odlučila je da će svaki komad odjeće kojeg će nositi u sljedećoj godini biti izrađen od lokalnih materijala. Kad je saznala da su posljedica izrade i prijevoza većine odjeće iz njenog ormara oko 40 puta veća od težine ukupne odjeće, i to u obliku ugljičnog dioksida koji se ispušta u atmosferu, te da su ogromne tvornice tekstila zapravo veliki zagađivači voda, riješila se mnogih komada odjeće i počela tražiti lokalne izvore materijala za novu odjeću. Uzgajivača pamuka pronašla je 145 kilometara od kuće, a farmu na kojoj se proizvodi alpaka vuna 230 kilometara daleko. U svoj je vrt zasadila biljke koje će iskoristiti za bojanje odjeće.
Tako se rodio projekt Fibershed - za češljanje vune i proizvodnju filca - kojeg je gospođa Burgess proširila na cijelu regiju, u radijusu od 250 kilometara od njene kuće u području Zaljeva San Franciska.
To je regija sa sedam milijuna stanovnika. Koliko bi njih moglo nositi odjeću koja potječe od lokalnih ovaca? Može li se to proširiti kako bi bilo od praktične koristi za okoliš? Katherine kaže da ne može.
Connie Ulasewicz, profesorica koja proučava odjeću i modne trendove na Sveučilištu San Francisco State, su-autorica je knjige Održivi dizajn. Ona kaže da ovaj projekt ovisi o izuzetnom znanju i elanu Rebecce Burgess, u geografskom području bogatom prirodnim vlaknima biljaka, životinjama i aktivistima.
Međutim, kaže ona, kritičari projekta Fibershed, zbog nemogućnosti da ga se proširi na milijune kupaca odjeće na veliko, ne shvaćaju o čemu se radi. Taj projekt odražava opće stremljenje u industriji odjeće prema održivosti: "Održiv dizajn, zeleni dizajn, eko-dizajn. Na koji način možemo smanjiti 'ugljični otisak'? Postoji veliki pokret za lokalnu proizvodnju."
Rebecca Burgess priznaje da je odjeća proizvedena lokalno rezervirana za rijetke, poput nje, zbog – kako kaže – toliko utrošenog vremena, posebnih vještina te prijatelja koji za nju dizajniraju, boje, tkaju i šiju odjeću. No, ona dodaje da njen projekt također baca svjetlo na velike ekološke pogreške današnje tekstilne industrije. Na primjer, ovce u sjevernoj Kaliforniji uzgajaju se za meso, ne za vunu. Farmeri bacaju vunu u odlagališta smeća, preko 30 tona godišnje.
Rebecca Burgess počela ju je skupljati za svoju odjeću, no većina još uvijek završava u smeću: "Amerika uvozi milijune kila vune iz Novog Zelanda, prerađuje je u Kini, a svoju vunu ovdje bacamo."
Rebecca Burgess sada pokušava izračunati vlastiti utjecaj na okolinu svojim načinom proizvodnje odjeće: koliki je njen ‘ugljični otisak’ kad vozi do farmi ovaca po vunu, ili prevozi lokalno uzgojen pamuk za svoje potrebe? Koliko vode je potrebno za ispiranje vune i pamuka, zalijevanje njenih biljaka za boje? Koliko energije za prokuhavanje vode, za pogon šivaće mašine, svjetlo u radionici? Burgess procjenjuje da je proizvodnja njene odjeće skupa po okoliš, ali priznaje da još nije prikupila sve podatke.