Svake godine, leptiri vrste monarh prezimljuju u planinama sjeverno od Mexico Cityja, putujući i po 4800 kilometara od Kanade na jug. Sada, kad je na sjevernoj hemisferi proljeće, ženke monarha odlaze na sjever da bi položile jajašca, ponekad sve do središnjeg dijela Sjedinjenih Država. Kako tako sićušnoj životinjici uspijeva letjeti tako velike udaljenosti - i to vrlo precizno! - dugo je bila tajna. Američki znanstvenici sada otkrivaju iznenađujuće odgovore.
Duboko u šumama Michoacana, nekoliko sati vožnje sjeverno od glavnog grada Meksika, turisti promatraju milijune leptira monarha, koji gusto prekrivaju smreke i grmlje u tom području. Naranđasti leptiri na jarko zelenom lišću upadljivi su i prekrasni u kontrastu prema modrom nebu, čuju se komentari. Nakon što su prezimili u ovim šumama, leptirice u proljeće odlaze na sjever, ali ne sve do Kanade, nego najdalje do Kanzasa, gdje - kao i na drugim, južnijim lokacijama u Americi, liježu jajašca na mlječiki.
To je odiseja koja inspirira Chipa Taylora, direktora međunarodnog programa osmatranja monarha, u Lawrenceu, u Kanzasu, više od dvije tisuće kilometara sjeverno od zimovališta monarha: "Najčešće ih vidimo između 14. i 21. travnja, ako dođu tako daleko na sjever. Uglavnom izgledaju jako loše, rastrganih krila i od umora uspiju samo puzati od jedne mlječike do druge kako bi polegli jaja. Jedva još mogu zalepršati krilima".
Jednako zadivljujuća kao i udaljenost koju oni prelete je i njihova sposobnost navigacije za koju koriste osjete vida, njuha, dodira i druge. Kako bi istražili njihovu migraciju, znanstvenici prate normalne trasu leta, potom ometu leptire i ponovno ih prate kad nastave let. Taylor kaže da je njegova ekipa znanstvenika ustanovila da leptirima treba vrlo točna informacija o Zemljinim magnetskim poljima: "Samo deset sekundi izloženosti jakom magnetskom polju dovoljno je da leptiri potpuno izgube orijentaciju. Više ne mogu nastaviti trasom koju su prije slijedili".
Na Sveučilištu Massachusettsa, znanstvenik Steven Reppert i njegova ekipa koriste svojevrsni simulator leta u kojemu proučavaju što sve utječe na navigacijske sposobnosti monarha. Vidjelo se da leptiri koriste vizuelne pokazatelje o dnevnom nebu prema kojima namjeste svoj unutrašnji kompas, kao i biološki sat svog mozga koji regulira hormone i ponašanje. No, znanstvenici su se prilično iznenadili kad su obratili pažnju ticalima tih insekata: "Ticala su stvarno čudesni organi. Ona osjećaju mirise, vibracije, mogu služiti i kao uši, osjetiti razlike u atmosferskom tlaku. One pružaju leptiru ogroman broj informacija".
Ekipa dr. Repperta raznim je pokusima ustanovila da ticala registriraju i svjetlost, te da stvaraju cirkadijurne signale za biološki sat mozga koji su vjerojatno jednako važni kao i oni koji potječu iz očiju. Upravo zato, leptiri monarsi uspijevaju pratiti svoj kurs leta čak i ako ih ometaju vjetrovi i druga iznenađenja. Kako svi ti faktori djeluju zajedno još uvijek nije posve jasno. No, kako kaže Reppert, otkrivanje daljnjih pojedinosti tih mehanizama kod leptira moglo bi pomoći u razumijevanju cirkadijurnih satova kod drugih životinja i kod ljudi.