„Leonardo je od iznimne važnosti za italijanski identitet kao jedan od glavnih predstavnika renesanse, ali on odskače od svih ostalih renesansnih majstora jer je bio aktivan u svim područjuma ljudskog znanja. Bio je ne samo slikar, nego i izumitelj, urbanista, doktor i istražio je praktično svaki dio ljudskog života i znanja, koliko je mogao u to doba. Postoje i manje poznate stvari o njemu – interesovao se i za gastronomiju i otvorio je restoran u Milanu i eksperimentisao je sa receptima. To je trajalo kratko vrijeme, i zatvorio je restoran, ali je on među prvima iznio koncept da mjesto gdje se jede treba biti dio ugođaja. Sve ove stvari govore mnogo o njemu – nikada nije bio zadovoljan samo uspjesima, uvijek je pokušavao nove stvari, nove projekte, čak i one za koje je znao da nisu ostvarivi u njegovo doba. Uvijek je tražio priliku da istražuje i otkriva nove dimenzije. Ovo je možda i njegovo najvažnije naslijeđe – poštovanje prema istraživanju, želja da se otvore nove perspektive, radoznalost. Govorio je i da što više posmatramo nešto, to više znamo o sebi. Nikada nije oklijevao da se suoči sa izazovima, ali ni da prekine projekte koji nisu pokazivali progres, a uvijek je investirao u znanje i u budućnost. I petsto godina nakon smrti, on je za nas predstavnik ne prošlosti, nego budućnosti“, kaže za Glas Amerike ambasador Italije u BiH Nicola Minasi.
Ove godine praktično cijeli svijet obilježava 500 godina od smrti intrigantnog umjetnika, izumitelja i vizionara, Leonarda da Vincija. Premda Italija u doba Leonarda nije postojala kao republika, ujedinjena je tek znatno poslije, ipak obično govorimo o njemu i drugim majstorima cinquecenta kao o italijanskim umjetnicima. U organizaciji Ambasade Republike Italije u BiH i Univerziteta u Tuzli u aprilu je održan i događaj „Italijanski dan istraživača“ u kojem je pažnja posvećena i ovom jubileju i sjećanju na velikog majstora. Kada kažemo „Leonardo“ uvijek se zna na kojeg Leonarda mislimo.
Rođen je 15. aprila 1452. kao Leonardo di ser Piero da Vinci, odnosno kao Leonardo, sin Piera iz mjesta Vinci u brežuljkastoj Toskani. Njegov otac, Piero, bio je notar, relativno imućan za ono doba, a majka, Caterina, bila je seljanka. Ipak, pored toga što je bio skromnih korijena i vanbračno dijete, Leonardo se uspio naći u aristokratskim kućama, zahvaljujući svojim talentima.
Leonardo je učio zanat slikanja u radionici Verrocchia u Firenci, da bi potom, 1482. godine, napustio Firencu i počeo raditi za čuvenog plemića Ludovica Sforzu, vojvodu od Milana. Kod Sforze je Leonardo bio prvenstveno vojni inženjer, a poziv umjetnika mu je ovdje bio tek u drugom planu.
Međutim, burna istorija italijanskih republika i grofovija u toku renesanse imala je velikog odraza i na Leonardov život: kada su Francuzi zbacili Sforzu, Leonardo je morao ići u Veneciju, pa zatim u Rim, pa natrag, u Firencu. Ipak, francuski vladar Milana, Francis I, pozvao je na kraju Leonarda da radi za njega i da provede ostatak života u dvorcu u Francuskoj, u dolini rijeke Loare, gdje će Leonardo i preminuti 2. maja 1519.
U toku boravka u Verrocchievoj radionici, Leonardo ne samo da je brusio svoje crtačke i slikarske talente, nego je bio izložen i mnogih drugim zanatskim tehnikama i znanjima, uključujući metalurgiju, prirodoslovlje, obradu kože te znanje medicine. Iz ovog perioda potječe i apokrifna anegdota da je Leonardo naslikao prikaz Krštenje Isusovo tako dobro, vještinom koja je nadmašila tehniku njegovog učitelja, Verrocchia, da je ovaj spustio četkicu i više nije slikao.
Ipak, ne treba zaboraviti ni Leonardov rad na polju nauke i izumiteljstva. Danas prečesto čujemo otužan stereotip toga kako umjetnički i naučni duh ne idu skupa, jer umjetnike smatramo iracionalnim sanjarima, a naučnike suhoparnim racionalistima.
Svaki spoj ove dvije profesije izaziva neuobičajeno čuđenje i neshvaćenost. Međutim, umjetnost se zasniva na opservacijama objekata, bića i pojava u prirodi i kada razumijemo renesansni duh koji je prirodi prilazio sa znatiželjom i željom da se ona shvati, a ne da bude tek metafora božanskog, onda je jasno da je spoj umjetnika i naučnika vrlo prirodan. Svoju punu veličinu i potencijal ovaj spoj je imao upravo kod Leonarda.
Fuzija umjetnosti i filozofije prirode kod Leonarda da Vincija se ogleda u nizu veoma delikatnih stvari: od njegovih bilješki, anatomskih skica, proučavanja svjetla i sjene do njegovog rada na polju inženjerstva i inovatorstva.
Primjerice, radio je na sistemima stvaranja barikada kako bi se zaštitili gradovi, na sistemu promjene toka rijeke Arno, ali je nama najpoznatija njegova fascinacija letenjem i pokušaji konstrukcije nekoliko letećih mašina, uključujući i jednu sa spiralnim rotorom, najbližu renesansnu preteču današnjih helikoptera. Bio je daleko ispred svog doba i predlagao projekte koji su bili odbijeni jer su ljudi toga doba smatrali da takve stvari nije moguće izgraditi.
Malo je poznato da je Leonardo napravio nacrt mosta za sultana Bajazita II, ali je ovaj odbio plan, smatrajući da je nemoguće izgraditi most koji bi u jednom „skoku“ premostio potrebnu udaljenost. Danas znamo da je itekako moguće napraviti ovakve mostove, ali, naravno, uz pomoć savremenih materijala i tehnike.
Osim helikoptera i ovakvih mostova, od Leonarda nam dolazi i niz ideja koje mi itekako koristimo u savremenom društvu: solarna energija, kalkulatori, začeci teorije pomjeranja tektonskih ploča, shvatanje geologije, topografske mape, kartografija, koncept padobrana i podmornice te teorije aerodinamike i hidrodinamike. Tek je u posljednjih 150 godina njegov doprinos u polju nauke i tehnologije prepoznat kao jednako zadivljujuć kao i njegovo slikarstvo.
Leonardov rad na polju optike odveo ga je do stvaranja nezaboravne tehnike slikanje, poznate kao chiaroscuro, koja daje prepoznatljivost cijelom njegovom opusu.
Kada mu je, kao velikom umjetniku, bilo dozvoljeno da radi disekcije leševa – koje su u njegovo doba bile zabranjene kao bogohulne i grešne – Leonardo je grozničavo prionuo na proučavanje anatomskih osobina, pogotovo skeletnih mišića i kosti, kako bi bolje shvatio topologiju ljudskog tijela, način na koji se ono kreće, proporcije i kako što vjernije prikazati čovjeka na slici. Ipak, nije se zaustavio samo na pročavanju organa za kretanje, nego je nastavio dalje te nam dao fantastično vjerodostojne i naučno tačne slike ploda u materici te niza unutrašnjih organa, te je tako od anatoma na kraju postao i fiziolog.
Zanimale su ga i životinje te je njegov rad na polju komparativne anatomije neizmjerno vrijedan za nekoliko nauka, a nadogradio je i nauku o anatomiji biljaka i botaniku uopšte. Zapravo, proučavao je sve što je mogao slikati, kako bi bolje shvatio suštinu tog predmeta ili bića i kako bi ga što bolje prikazao na svojim radovima. Njegovo znanje, naučna metoda kojom je prilazio slikarstvu, izvojili su métier ovog genija od praktično svih ostalih pripadnika italijanske, pa i evropske renesanse. Jedini ravan u prikazivanju prirode bi mu bio Albrecht Dürer.
Upravo u čuvenom Vitruvijevom čovjeku, crtežu nastalom vjerovatno oko 1487. godine, Leonardo uspijeva u jednom jedinom crtežu sažeti kompletnu renesansnu misao. Moćna slika humanističkih vrijednosti u kojoj se prožimaju umjetnost, medicina, anatomija, filozofija, arhitektura i matematika nosi duboka značenja i ima jedinstvenu, nezaboravnu umjetničku formu. Iza svega toga stoji Leonardova želja za shvatanjem mjesta čovjeka u svijetu.
Danas se u Biblioteca Ambrosiana u Milanu čuva Leonardov spis Codex Atlanticus, koji u dvanaest tomova sadrži Leonardove skice iz oblasti oružarstva, inženjerstva i botanike te radove u oblasti matematike. Codex Arundel, u kojem su njegovi spisi i skice iz oblasti mehanike, čuva se u Britanskog biblioteci. Treća glasovita zbirka Leonardovih rukopisa i skica vezanih za nauku, Codex Leicester, nalazi se kod Billa Gatesa koji ju je kupio na aukciji u kući Christie's 1994. za preko 30.8 miliona dolara. Upravo u ovoj potonjoj, Leonardo raspravlja o fosilima, njihovom porijeklu, spekuliše o pojavi pomjeranja tektonskih ploča, ali govori i o kretanju vode te porijeklu Mjesečeve svjetlosti.
Slikanje je Leonardo smatrao unukom prirode te je napisao kako onaj koji ne cijeni slikarstvo ne voli ni filozofiju ni prirodu.
