Izdvojeno
Kušljugić za Glas Amerike: BiH prijeti ekonomski cunami
Zarobljena u političkoj retorici 90-tih godina, BiH još jednu tranziciju dočekuje nespremna. Najnovija istraživanja stručnjaka pokazuju da je spremnost državnih institucija za tzv. četvrtu industrijsku revoluciju jako niska, a da odlaganje ovih procesa BiH vodi ka najcrnjem ekonomskom scenariju.
Mirza Kušljugić, predsjednik UO Centra za održivu energetsku tranziciju ReSET i profesor na Fakultetu elektrotehnike u Tuzli u razgovoru za Glas Amerike (VOA) kaže da već kasnimo u digitalizaciji, te da propuštanje prilike da se novim tehnološkim promjenama priključimo putem dekarbonizacije znači ekonomsko zaostajanje, dalje siromašenje i, što je najgore, nastavak odlaska ljudi.
VOA: Šta je ključna komponenta nove paradigme održivog razvoja, koja se često naziva četvrta industrijska revolucija?
KUŠLJUGIĆ: „Energetska tranzicija, odnosno dekarbonizacija. Koncept održivog razvoja je radikalno novi pristup korištenju energije, proizvodnji dobara i načinu života općenito, koji pri realizaciji ciljeva socio-ekonomskog razvoja uvažava okolinska i klimatska ograničenja. Dekarbonizacija se zasniva na povećanju energetske efikasnosti, korištenju obnovljivih izvora energije i elektrifikaciji transporta i grijanja. To je radikalno drugačiji koncept razvoja od postojećeg konvencionalnog, koji je baziran na korištenju fosilnih goriva. Tranzicija sa postojećeg na budući koncept razvoja, koja treba da se realizuje u narednih 30 godina, je najradikalnija tehnička, ekonomska, socijalna i politička promjena sa kojom se čovječanstvo ikada susrelo.”
VOA: Da li su zemlje Zapadnog Balkana pokazale neku stratešku inicijativu za naredni period?
KUŠLJUGIĆ: „Upravo se završava regionalno istraživanje u kojem učestvuje ReSET u okviru projekta 'Barometar spremnosti država za održivu energetsku tranziciju'. Preko stotinu pozvanih stručnjaka i eksperata iz BiH, Srbije i Crne Gore smatra da je spremnost državnih institucija u njihovim zemljama za tranziciju jako niska.
VOA: Prema Vašem mišljenju šta je najveći problem?
Dekarbonizacija u BiH će se vjerovatno događati pod uticajem tržišta i vanjskog pritiska. Dakle, domaći akteri će, nažalost, biti pasivni sljedbenici.Mirza Kušljugić
KUŠLJUGIĆ: Nema javnog dijaloga, nema rasprava u parlamentima o trenutnom lošem stanju u elektroenergetskom sektoru, nema sagledavanja procesa u svijetu i u okruženju. Od takvih vlasti se ne može očekivati inicijativa za promjene.
VOA: Koliko je strateški okvir za energetsku tranziciju izazovan za BiH?
KUŠLJUGIĆ: „U elektroenergetskom sektoru u BiH najveći socijalni i ekonomski izazov je napuštanje korištenja uglja za proizvodnju električne energije, koje će se vjerovatno desiti u periodu 2040-2045. godina. Stoga se adekvatni programi 'pravične tranzicije', kao što je npr. nedavno pokrenuti projekt EU 'Ugljeni regioni u tranziciji na Zapadnom Balkanu i u Ukrajini', moraju započeti prije procesa smanjenja korištenja uglja u termoelektranama.”
VOA: Na koji način bi BiH najefikasnije mogla da se uključi u procese smanjenje emisija CO2?
KUŠLJUGIĆ: „Ekonomski najefikasniji način smanjenja emisija CO2 je tzv. sistem 'ograniči i trguj', koji je u EU poznat kao šema trgovanja emisijama Emission Trading Scheme (ETS). Ovaj sistem pokrenut je 2005. godine, a trenutno pokriva preko 15.000 fabrika i elektrana iz 31. zemlje Evrope i predstavlja najveći program trgovanja emisijama u svijetu. Koncept je da se ukupne dozvoljene emisije svake godine smanjuju i da se nakon alokacija na aukcijama može sa njima trgovati. Od početka ove godine cijena certifikata za emisije CO2 je narasla sa 35 na 55 (€/toni CO2). Poređenja radi, prosječna cijena struje na referentnoj regionalnoj berzi električne energije u Budimpešti u 2020. godini je iznosila 50 (€/MWh). Termoelektrane u BiH za 1 MWh proizvedene električne energije emituju u prosjeku 1 tonu CO2. Očigledno, kada bi imale obavezu plaćanja za emisije CO2, naše termoelektrane ne bi bile konkurentne u izvozu.”
VOA: Šta se dešava sa sredstvima koja se prikupe na aukcijama?
KUŠLJUGIĆ: „Ostaju u zemlji i obično se koriste za finansiranje programa energetske tranzicije. Postepeno uvođenje ETS šeme bi omogućilo prilagođavanje emitera - uglavnom operatora termoelektrana- i građana na rast cijene električne energije. Pri tome bi se prikupljena sredstva koristila za finansiranje socijalnih komponenti energetske tranzicije, npr. socijalnog zbrinjavanja radnika koji ostanu bez posla i restrukturiranja rudarskih područja. Ako se socijalno ugrožene kategorije stanovništva zaštite programima smanjenja energetskog siromaštva, mislim da bi ostale kategorije stanovništva mogle podnijeti takav rast cijena struje.”
VOA: Zašto vlasti u BiH odlažu ove procese?
KUŠLJUGIĆ: „To se obično pravda neminovnim poskupljenjem cijene električne energije. Istovremeno stalno se povećava iznos naknada za subvencije obnovljivih izvora energije, koji takođe povećavaju cijenu struje. Suština je da bh. vlasti štite izvoznike električne energije u EU. Pošto se od iduće godine u EU počinje implementirati veoma ambiciozan plan dekarbonizacije - Zeleni plan EU - čija osnova će biti smanjenje dozvoljenih količina emisija za alokaciju, očekuje se da će do 2030. godine cijena certifikata narasti na 90 (€/toni CO2). Stoga, EU zahtijeva od članica Energetske zajednice da uvedu adekvatan sistem 'oporezivanja' emisija CO2 i da se u konačnici priključe EU ETS. O takvom prijedlogu će se raspravljati na redovnom sastanku ministarskog vijeća Energetske zajednice krajem ove godine. BiH će kad-tad morati uvesti šemu oporezivanja emisija CO2. Na to se konačno i obavezala potpisivanjem Sofijske deklaracije u novembru 2020. godine. Realne procjene su da će se ETS šema uvesti do 2030. godine.”
VOA: Šta će se desiti zemljama koje u međuvremenu ne prihvate postepeno uvođenje šeme plaćanja za emisije CO2?
KUŠLJUGIĆ: „Od 2030. godine EU će uvesti posebnu tarifu na uvoz struje iz takvih zemalja, tzv. Carbon Border Adjusment Mechanism (CBAM). Ovu mjeru EU uvodi da bi u ravnopravan položaj dovela domaće elektrane, koje plaćaju taksu za CO2, i uvoznike struje, koji ne plaćaju ovu taksu. Znači, ili ćemo uvesti ETS i prikupljene pare koristiti za dekarbonizaciju u BiH ili će sredstva od CBAM tarife prilikom izvoza struje kao 'carine' ići na račune u EU.”
VOA: Kako će to uticati na trenutne projekte izgradnje termoelektrana u BiH?
KUŠLJUGIĆ: „Bilo koliki troškovi za emitovanje CO2, čine planirane, nove termoelektrane u BiH, ekonomski neisplativim. Ilustrativan primjer je sudbina termoelektrane Šoštanj (600 MW), koja je puštena u rad 2016. godine. Očekivani gubici ove elektrane do 2030. godine, zbog izuzetno visokih troškova za emisije CO2, iznose 870 miliona €. Zbog toga vlada Slovenija razmatra mogućnost zatvaranje ove termoelektrane do 2033. godine. Znači da će ova elektrana vjerovatno raditi manje od 15 godina. Slična sudbina čeka i trenutne planirane projekte u BiH, ako bilo koji od njih bude realizovan. A planirana je izgradnja 1050 MW novih termoelektrana.”
VOA: Ko će platiti cijenu promašenih investicija?
KUŠLJUGIĆ: „Ako budemo imali 'naših' termoelektrana Šoštanj, cijenu promašenih investicija će naravno platiti privreda i građani. Stoga sam zagovornik da privreda i građani treba da traže od politike da predstavi plan ekonomskog oporavka nakon pandemije. Osim 'zelenog oporavka', koji podrazumijeva energetsku tranziciju, ne vidim drugi plan. Dakle, do nas je - do preduzetnika i građana.”
VOA: Koliko realno vremena ima BiH da bi izbjegla najcrnji scenario?
KUŠLJUGIĆ: „Proteklih pet godina, od potpisivanja Pariškog sporazuma o klimi, potrošili smo na 'simulaciju' tranzicije. Niti jednu od reformi na koje smo se obavezali prema Energetskoj zajednici nismo u tom periodu proveli. Obaveze smo prihvatali znajući da ih nećemo realizovati. Puno je bilo i političkog prepucavanja. Vremena za odlaganje i odugovlačenje više nemamo. Trebamo pod hitno, ove godine, otvoriti javni dijalog o viziji razvoja energetike i usvojiti plan dekarbonizacije, koji je u skladu sa energetskim i klimatskim politikama EU. To je i obaveza koju smo preuzeli da ugradimo u Nacionalni energetski i klimatski plan, kao krovni dokument dekarbonizacije, čije usvajanje se očekuje krajem ove godine. Tek tada možemo računati na tehničku i finansijsku pomoć EU preko inicijative Zelena agenda za Zapadni Balkan, za čiju realizaciju su odvojena značajna sredstva u narednih sedam godina. U suprotnom, cijeli svijet, a posebno EU, ide u energetsku tranziciju, mi zaostajemo sa nesagledivim ekonomskim i socijalnim posljedicama. Da bismo izbjegli ovaj crni scenarij moramo djelovati odmah.”
VOA: EU, ipak, nikog neće „vući za rukav”. Koliku štetu će odlaganje ovih procese nanijeti BiH?
Mi se nalazimo na peronu gdje i posljednji vagon nove tehnološke revolucije, čija komponenta je i dekarbonizacija, prolazi pored nas.Mirza Kušljugić
KUŠLJUGIĆ: „Situacija kada ne možete racionalno upravljati promjenama i kada se problemi kaskadno nižu se naziva 'savršena oluja'. Primjeri scenarija savršene oluje su: propadanje Aluminija Mostar i trenutni problemi u rudnicima uglja u Federaciji BiH. Od BiH se to očekuje, jer je potpisala Pariški klimatski sporazum i Sofijsku deklaraciju. Ali nametanja sigurno neće biti.”
VOA: Kakve su Vaše projekcije kada su u pitanju naredne decenije?
KUŠLJUGIĆ: „U godinama koje dolaze očekuju nas veliki problemi. A kada govorite o decenijama koje dolaze, u tom slučaju, kako reče jedan vaš kolega nakon nedavnog intervjua sa mnom: 'Neka posljednji koji izađe ugasi svjetlo. Ako svjetla bude!'. I ne treba zaboraviti da vas niko ne može spriječiti da budete siromašni, ako vi to hoćete!”
See all News Updates of the Day
Presuda Stanišiću i Simatoviću otvara put žrtvama da traže odštetu od Srbije
Nakon presude, kojom su Jovica Stanišić i Franko Simatović, bivši rukovodioci Službe državne bezbjednosti Srbije, osuđeni na po 15 godina zatvora, postavlja se pitanje: Mogu li žrtve tražiti obeštećenje pred nacionalnim sudovima? Struka se slaže u jednom, a to je da žrtve imaju pravo na odštetu.
Daniel Fried: Trenutna kriza na Kosovu izazvala bijes Amerike
"Trenutnu krizu su, čini se, izazvale greške kosovske vlade", ocijenio je za Glas Amerike bivši diplomata i dugogodišnji zvaničnik State Departmenta Daniel Fried.
Stručnjak nevladinog Atlantskog savjeta tako komentariše napetosti i njihove posljedice - pošto su gradonačelnici nesrpske nacionalnosti opština sa srpskom većinom na sjeveru Kosova, uz asistenciju policije, ušli u kancelarije u opštinskim zgradama Zvečana, Zubinog Potoka i Leposavića - što je izazvalo nezadovoljstvo i višednevne proteste lokalnih Srba.
Kulminacija su bili sukobi između snaga KFOR-a i demonstranata pred zgradom opštine Zvečan u kojima je povređeno više od osamdeset ljudi - među kojima i trideset vojnika KFOR-a.
"Odnosi Srbije i Kosova nisu normalni mnogo godina, i odgovornost za to je u suštini na Srbiji, jer odbija da prizna Kosovo kao nezavisnu državu. Oni neće povratiti Kosovo - jednim dijelom zbog godina srpskog destruktivnog nacionalizma, i represije na Kosovu, koja je dovela do NATO intervencije, koju nismo željeli", objašnjava Fried, koji je tokom višedecenijske karijere obavljao i funkciju pomoćnika državnog sekretara za Evropu i Evroaziju.
Ukazuje da mu djeluje da je trenutna kriza izazvala bijes Sjedinjenih Država.
"Ne koristim olako tu riječ, ali čitao sam transkript američkog ambasadora Hoveneira na Kosovu sa konferencije za medije i ne mogu da se sjetim da je ikada od kosovske nezavisnosti 2008, predstavnik američke vlade bio toliko frustriran kao što je bio on. Mislim da je kosovska vlada donijela odluku pod teškim okolnostina, koje su učinile već komplikovanu situaciju mnogo gorom. I to je rezultiralo oštrim pogoršanjem američko-kosovskih odnosa i ne vidim kako to ikome pomaže. Nažalost, ne mislim ni da je raspoređivanje srpske vojske i demonstracija sile od velike pomoći. Primijetio sam da je ambasador Hovernier imao mogućnost da odgovornost svali na obe strane, ali on je nije prihvatio", ocjenjuje Fried za Glas Amerike.
Prema njegovim riječima, KFOR je u opštini Zvečan bio primoran da interveniše - kada je više desetina vojnika te misije na Kosovu ozbiljno povrijeđeno.
"Teško je vrijeme i na terenu i za odnose Amerike i Kosova, i cijela ova situacija je nesretna. Nadam se da će kosovska vlada naći način da se vrati sa ovih početnih grešaka. Vlade prave greške i nadam se da nekim dijelom, a možda i sveukupno, kosovska vlada to priznaje. Mislim da je jasno šta želim da kažem - ovo nije balansirana situacija. Ovo je situacija u kojoj SAD misle da je kosovska vlada napravila ozbiljnu grešku", ukazuje Frird, uz napomenu da to dodatno otežava situaciju.
Glas Amerike: Američki državni sekretar Antony Blinken je oštro kritikovao, u saopštenju, kosovsku vladu za tu odluku. Da li je opravdano da SAD krive samo Kosovo?
Fried: Mislim da američka vlada ima razloga za frustraciju. Kao što sam rekao, mislim da korijen problema nije u odgovornosti Kosova i kosovske vlade. Veća odgovornost je uglavnom na Srbiji i njenim kontinuiranim naporima da se opire realnosti kosovske nezavisnosti, za koji Srbi znaju, mislim da znaju da je permanentna, da je Kosovo otišlo. Iz različitih razloga, oni to ne prihvataju. Tako da je dublja odgovornost više na srpskoj strani, ali pojedinačna odgovornost za ove incidente sa zgradama opština je odluka Kosova. Zato su Sjedinjene Države tako frustrirane, jer je kosovska vlada donijela odluku na razumljivom, ali apstraktnom osjećaju suvereniteta, ostavljajući da se posljedicama bave KFOR i Sjedinjene Države i mislim da su Amerikanci bili frustrirani tim pristupom.
Glas Amerike: Sekretar Blinken je, u prvom saopštenju za medije upozorio na posljedice po bilateralne odnose Sjedinjenih Država i Kosova. Američki ambasador u Prištini naveo je da je otkazivanje učešća Kosova u vježbama Defender Europe prva posljedica. Premijer Kosova Aljbin Kurti ocijenio je da je ta odluka katastofa i da nije fer. Da li je američka odluka bila opravdana?
Fried: Mislim da su Sjedinjene Države htjele da privuku pažnju kosovske vlade i građana, što znači da su bile ozbiljno iziritirane. Pretpostavljam da su imale razloga za ovo, znam sekretara Blinkena već 30 godina. On je promišljen. Pretpostavljam da je imao razloga da bude frustiran potezima kosovske vlade. Ti potezi su učinili stvari gorim, a odgovornost za suočavanje sa posljedicama pala je na KFOR i SAD. Mislim da je ovo bio način da se poruči Kosovu - da ne možete da pravite problem, nepotrebni problem nama, i onda samo da odšetate bez ikakve odgovornosti. Ponavljam, dublja odgovornost je daleko veća na Srbiji, ali odgovorost za ovaj incident leži na kosovskoj vladi. I poznajem ambasadora Hoverniera, on je ozbiljna osoba, i očigledna je bila njegova frustracija na toj konferenciji za medije
Glas Amerike: Rekao je i da Washington razmatra moguće druge mjere. Na osnovu vaše dugogodišnje diplomatske karijere, koje bi druge mjere Washington mogao da preduzme?
Fried: Ne želim da spekulišem. Radije bih da Vlada Kosova pronađe način da smanji tenzije.
Glas Amerike: Međutim, premijer Kurti i dalje ne odustaje uprkos pozivima SAD….
Fried: Političari često prkose u javnosti, a zatim pronađu način da se povuku. Vidjećemo šta će uraditi. Međutim, trebalo bi da zna da je greška uzimati američku podršku zdravo za gotovo ili djelovati kao da je ona permanentna i da će se nastaviti bez obzira na vaše akcije. Neće. Sjedinjene Države su veoma strpljive i imaju strateško razumijevanje lokalnih političkih imperativa. Međutim, mislim da je Vlada Kosova pretpostavljala da je američka podrška automatska bez obzira na to šta bi ona uradila. Sjedinjene Države su početkom ovog vijeka donijele odluku da podrže nezavisnost Kosova. I ja sam bio dio procesa donošenja te odluke. To je bio naš izbor. Mogli smo da izaberemo nešto drugo, ali smo izabrali mudro. Kosovo mora da iskoristi ovu šansu i da konsoliduje svoju poziciju, a ne da tretira Sjedinjene Države kao da su beskonačan izvor slijepe podrške, pod bilo kojim okolnostima. Ne bi bilo mudro da iskorištavaju SAD i Evropu. Ali, vlade griješe i nadam se da će premijer Kurti shvatiti da je otišao predaleko i da će naći način da se povuče.
Glas Amerike: Da li smatrate da je američko kažnjavanje Kosova neuobičajeno oštro, imajući u vidu da je Kosovo do sada bilo blisko usklađeno sa SAD?
Fried: Ovo je svakako najveća pukotina u dugom period saradnje SAD i Kosova. Ovo je, prema mom sjećanju, najsnažniji iskaz američkog protivljenja potezu Vlade Kosova. I najoštrija izjava koliko se ja sjećam. I ovdje nije riječ o nekoj nesmotrenoj izjavi datoj pred mikrofonom. Ovo je nešto što je američka vlada očigledno razmotrila. I pretpostavljam da su SAD tražile od Vlade Kosova da ne preduzima određene korake. Naš zahtjev je ignorisan i ti koraci su preduzeti, a rezultat je upravo ono od čega smo strahovali. Ne znam cijelu priču, ali pretpostavljam da je nezadovoljstvo bilo opravdano. Nije kraj svijeta, ali Vlada Kosova mora da pronađe način da odustane od ovoga.
Glas Amerike: Pomenuli ste da je osnovni uzrok problema Srbija. Kosovske vlasti su okrivile Beograd i predsjednika Vučića da su izazvali nemire da bi destabilizovali Kosovo. I sekretar Blinken je zatražio od predsjednika Vučića i njegove vlade da deeskaliraju situaciju, da spuste bezbjednosni status oružanih snaga i pozovu Srbe na Kosovu da ne izazivaju KFOR i da se uzdrže od nasilja. Da li su SAD trebalo da budu oštrije prema Beogradu i Vučiću, kako neki analitičari to smatraju?
Fried: Zahtjev SAD predsjedniku Vučiću i Vladi Srbije je svakako razuman. Bilo bi pogrešno za Vladu Srbije da zaključi da zato što su SAD ljute na Vladu Kosova, da je to šansa za Srbiju da pogorša stvari. Nije. Mislim da bi SAD reagovale veoma oštro i energično ako bi Srbija pokušala da zloupotrijebi aktuelnu situaciju. S druge strane, predsjednik Vučić godinama pokušava da igra na dvije karte. Istovremeno govori o tome da je snaga za stabilnost i da želi evropsku budućnost za Srbiju, dok cijelo vrijeme igra na srpsku nacionalističku kartu, misleći možda da će Rusija da zaštiti Srbiju, obezbijedi joj strateške opcije i sposobnost da se bavi kratkoročnim taktičkim igrama.
Kada bih ja savjetovao Vladu Srbije, rekao bih joj da bi trebalo da bolje pogleda svog prijatelja Vladimira Putina i Rusiju. Oni nisu sposobni da vam pomognu osim da budu destruktivni. Jedva su sposobni sebi da pomognu. Gube rat koji nije trebalo ni da započnu. I nisu uspjeli da osvoje Ukrajinu. Ne mogu da pobijede u ratu, a ne mogu ni da se povuku. Ekonomija im je u problemu. Mladi ljudi napuštaju zemlju. Nisu u dobroj situaciji. Klađenje na Rusiju nije mudro, ona nije u poziciji da bude strateški zaštitnik Srbije…
Zbog toga bi predsjednik Vučić trebalo da iskoristi ovu šansu da izgradi odnose sa SAD i Evropom i bude konstruktivna snaga u procesu normalizacije. Postoje savršeno legitimni srpski interesi na Kosovu. Pomenuo sam manastire i srpsko stanovništvo, i njihov fer tretman. To su razumni zahtjevi i trebalo bi da se ispoštuju. Nije razumno da Srbija djeluje kao da je i dalje suverena sila na sjeveru Kosova. To samo dovodi do problema.
Glas Amerike: Koliko je bojkot izbora na sjeveru Kosova doprinio situaciji? I da li su SAD i međunarodna zajednica previše pomirljivi prema Srbiji, kako neki posmatrači misle?
Fried: Vi ste upotrijebili riječ pomirljivi, ne ja. Ja razumijem da SAD pokušavaju da rade ka rješenju, Mislim da predsjednik Vučić i Vlada Srbije treba da prestanu da se pretvaraju da mogu da ponište ili ugroze suverenitet Kosova. Na neki način koriste srpsku zajednicu na Kosovu kao predmet političke igre. To im neće pomoći. Želite da im pomognete? Pomozite im da da imaju održivo mjesto na Kosovu. To je vjerovatno moguće postići. Ima mnogo ideja: lokalna vlada, lokalna samouprava, ZSO, mnoge ideje koje mogu da budu funkcionalne. Međutim, neće biti u Srbiji, niti će Srbija doći na Kosovo. To se neće dogoditi.
Nadam se da će u narednom periodu, narednih nedjelja, kada trenutna kriza deeskalira, a Srbija u tome treba da pomogne, sve strane moći da se vrate izgradnji onoga što se može izgraditi. I Srbija ne bi trebalo da pogoršava stvari. Ako to uradi, to neće biti dobro za Srbiju. Gdje će Srbija ići, ako ne u EU? Da se pridruži nekoj grupi kojom dominira Rusija? Rusija neće pomoći Srbiji, ne može da joj pomogne, osim kroz ogorčenost i retoriku… Svakako put naprijed za Srbiju nije da nastavi da balansira između zapada i Rusije na čijem čelu se nalazi optuženi ratni zločinac.
Glas Amerike: SAD žele da se dvije strane vrate dijalogu koji, kako se sada čini, ne rešava mnogo uprkos dogovoru iz Ohrida. Da li bi SAD i EU trebalo da preispitaju strategiju kada je riječ o odnosima Srbije i Kosova?
Fried: Ne mogu zasigurno da kažem. Ima mnogo okvira, okvirnih dogovora, koji su obećavajući. Nisam siguran da bi preispitivanje ili utvrđivanje novog okvira dalo rezultate. Ima dovoljno u postojećim okvirima da se postigne napredak ako strane žele da postignu napredak. Neće biti napretka ni u jednom okviru ako strane to ne žele. Tako da problem nije u okviru, već da li će strane to ozbiljno da shvate.
Tomislav Cvitanušić za VOA: Na Everest se penje iz srca
„Bilo je momenata kada sam želio odustati, ali poruke od bosanskohercegovačke javnosti su mi značile. Ja sam se popeo na vrh, ali imam osjećaj da je to bio timski uspjeh jer svaka poruka podrške je presudna u trenucima kada vam je teško”, kaže bh. alpinista Tomislav Cvitanušić u intervjuu za Glas Amerike nakon uspješno završene ekspedicije na „krov svijeta” – Mount Everest.
Glas Amerike: U Sarajevu su Vas, nakon ekspedicije na Everest, dočekali prijatelji, porodica i ljudi koji su podržavali Vaš put. Da li je nekoliko dana dovoljno da se sumiraju utisci i „slegnu” emocije nakon velikog uspjeha?
Cvitanušić: Utisci i emocije se još uvijek sumiraju. Trebat će mi vremena da shvatim da je to bio „krov svijeta” i da je sve trajalo od polaska na Himalaje do povratka. Prošlo je 58 dana, dug period, pogotovo ako ste sami, da nije bio niko iz Bosne i Hercegovine s kim sam mogao popiti kafu, porazgovarati... U timu sa mnom su bili pjevači iz Meksika, Indije, Njemačke i Francuske. Divni ljudi s kojima sam razgovorao, ali nije to isto. Imati nekoga bliskog mi je najviše falilo. Bilo je dana kada sam se pitao da li mogu, ali nisam dozvolio da nadvlada pesimizan. Zebnja i čekanje da li će sve dobro proči. Bila je loša sezona za penjače u Nepalu. Stradalo ih je 17 i to je previše. Prosjek je četiri do pet nesreća po sezoni.
Glas Amerike: Koliko su Vam značile podrška i savjeti bh. alpiniste Muhameda Gafića i ostalih iskusnih penjača iz regiona? Kako ste se pripremali fizički i mentalno?
Cvitanušić: Podrška Muhameda Gafića Gafe je bila značajna, jer sam od njega naučio sve o planinama i alpinizimu. Generacija Hame Šišića i Slobodana Žalice je postavila temelje alpinizma u BiH krajem '60-ih, '70-ih i '80-ih godina. Kad idete na Everest uradite sve što je do vas kako biste sebi pojačali šansu da bude uspješno. Ja sam imao „savjetodavno tijelo” koje se sastojalo od Gafe, Dragana Jaćimovića, prvog čovjeka iz Srbije koji je popeo Everest, Stipe Božića iz Hrvatske i Naima Logića, prvog Bosanca i Hercegovca s adresom u Arizoni, koji je popeo svih sedam vrhova na sedam kontinenata. Imao sam satelitski lokator kojim sam mogao komuncirati na mjestima gdje nema signala. To mi je mnogo značilo, al sam ponosan da sam imao pomoć od navedenih ljudi.
Glas Amerike: Šta je bilo u mislima tokom ekspedicije s obzirom na teške vremenske prilike i okolnosti? Je li bilo momenata kada ste htjeli odustati?
Cvitanušić: Bilo je momenata kada sam želio odustati, ali poruke od bh. javnosti su mi značile. Ja sam se popeo na vrh, ali imam osjećaj da je to bio timski uspjeh. Svaka poruka podrške, pogotovo ljudi koje ne poznajete, presudna je u trenucima kada vam je teško. Svakom penjaču je teško. Svi nekada razmišljaju da odustanu. Neki to i urade, ali ja nisam. S druge strane, mi iz BiH nemamo tako često priliku izaći na „krov svijeta” Mala smo zemlja, iako imamo veliki potencijal, talenat i ljudske resurse. Mora se pronaći unutrašnja motivacija, a mislio sam da je najviše potrebna fizička snaga. Potrebno vam je zdravlje i da tijelo sluša. Međutim, tamo sam naučio da se Everest penje iz srca. Mlađi i snažniji momci, alpinisti, pripadnici specijalnih jedinica iz raznih dijelova svijeta su odustajali. Sa mnom u timu je bila Francuskinja Fabiene, majka troje djece, koja je zbog autoimune bolesti, dvije godine provela u kolicima. Nakon što se izliječila, odlučila je popeti Everest i skrenuti pažnju na tu bolest. S jedne strane je žena koja je bila bolesna, a s druge pripadnici specijalnih jedinica. Ona se popela, a neki od njih su odustajali. Penjanje na Everest je mentalna igra. Potrebno je pronaći motivaciju i snagu da se ide dalje, metar po metar do kraja.
Glas Amerike: Iako je postojala velika želja i upornost, šta je bilo najizazovnije na putu do vrha, postoji li ključni trenutak?
Cvitanušić: Najuzbudljiviji momenat je bio i najteži na ekspediciji. Petnaestog maja, u 15 sati smo došli na južno sedlo, jurišni kamp odakle se ide na vrh. Trebali smo tu provesti tri do četiri sata, istopiti led kako bismo napravili vodu ili čaj za uspon, odmoriti se i krenuti. Jedva smo uspjeli razapeti šator od jačine vjetra, a vrlo je teško predvidjeti vjetar na tom sedlu. Tu smo proveli 26 sati, strahujući za život. Tu se ne može disati dbez kisika u bocama. U tom trenutku nisam razmišljao o vrhu, već o opstanku. Sutradan su nam javili da će vjetar oslabiti na grebenu Everesta i da će biti prihvatljivo za penjanje. Rekli su nam: „Ako mislite krenuti na vrh, trebate poći noćas ili se vratiti u bazu”. Partner me pogledao i pitao: „Šta misliš?”, a ja sam rekao da sam fokusiran i spreman pokušati. Krenuli smo ka vrhu i nakon 14 sati smo stigli na Mount Everest. Bili smo naoružani optimiznom i željom da izađemo skupa na vrh. Njemu znači taj vrh, a znao je koliko bi i meni značio i koliko bi bio ponosan i sretan da zastavu BiH izvadim iz ruksaka i napravim fotografiju.
Glas Amerike: Koliko su česte povrede i smrtni ishodi na usponima?
Cvitanušić: Nesreće se dešavaju. Teško je ako se nesreća desi gdje ne može doći helikopter i spasioci. Prepušteni ste sami sebi. Partner i ja smo imali paket prve pomoći, a 80 posto penjača je za dva dana dobilo promrzline zbog vjetra. I ja sam ih dobio i javio sam se doktoru u baznom kampu nakon povratka. Helikopter me prebacio u bolnicu, pobrinuli su se za mene i neću imati posljedice. Trebam biti pod ljekarskim nadzorom te se nadam da ću ubrzo voziti bicikl, trčati i plivati.
Glas Amerike: Kako je izgledao boravak na vrhu, šta Vam je u tom trenutku bilo u mislima?
Cvitanušić: Boravak na vrhu je kratak. To je mali prostor, snježna kapa na kojoj se nalazi famozna kineska piramida. Na vrhu se ne ostavlja ništa. Ljudi često pitaju jesmo li ostavili zastavu? Zamislite kada bi svaki penjač ostavio zastavu na vrh, a u sezoni ih je oko 200. Boravak na vrhu je trajao desetak minutaa, jer imamo kisik koji se troši, a potreban nam je i za povratak. Silazak je puno teži nego uspon. Uspon je noću pomoću čeonih lampi i vidite nekoliko kvadrata oko sebe, ne vidite prostranstvo. Kada se spuštate po danu i vidite kuda ste prošli, pomislite da je sreća što je bila noć. Da sam preko dana vidio put kojim sam krenuo, vjerovatno bi bilo teže i bilo bi iskušenje odustati. Nemoguće je opisati kakve su to padine i predjeli. Kada ste na vrhu i oči se ovlaže, taj trenutak spakujete u srce. Ono što ostaje u srcu i duši je sve što penjač ponese sa sobom. Ja sam imao osjećaj zahvalnosti i prolaznosti. Planina je stara 60 miliona godina, a mi smo na planeti određeno vrijeme.
Glas Amerike: Koja bi bila Vaša poruka sve hrabre ljude iz Bosne i Hercegovine koji se odluče na ekspediciju penjanja na Everest?
Cvitanušić: Najvažnije je imati dobre učitelje i savjete i naučiti vještine. Ja sam imao dobar tim i „savjetodavno tijelo” alpinista iz regiona koji su se ujedinili da mi pomognu. Imao sam logističku podršku od sponzora - dozvole su preskupe, oprema, bazni kamp... Sada imam obavezu prenijeti mladima kako su meni prenosili moji učitelji alpinizma - ništa nije nemoguće. Ne trebamo se plašiti, moramo biti hrabri. Mi smo mala zemlja, ali smo sposobni za velike stvari, a to se pokazuje u sportu u cijelom regionu. Nekada se plašimo i pokušati. Svako ima svoj Everest. Ne mora to biti penjanje, može biti u nauci, kulturi, muzici.. Moramo ohrabriti generacije koje dolaze da nastave tamo gdje smo mi stali. Nadam se da će moj put nekoga ponukati. BiH još uvijek nema ženu na vrhu svijeta. Nadam se da će moja priča ponukati neku ženu iz alpinizma da postane prva žena iz BiH na „krovu svijeta”. Svi ćemo se staviti u službu tog cilja, cijela ekipa iz BiH i regiona.
Predstavnički dom SAD dozvolio podizanje limita zaduživanja
Predstavnički dom američkog Kongresa usvojio je zakon o privremenom ukidanju granice zaduživanja, koja trenutno iznosi 31,4 biliona dolara, zahvaljujući podršci demokrata i republikanaca, pripadnika centra obje stranke.
Tako je prevaziđeno protivljenje konzervativnog, desnog krila Republikanske stranke i izbjegnut kastastrofalni scenario da Amerika dođe u situaciju da ne može da plati svoje dugove.
Predstavnički dom, u kome tijesnu većinu imaju republikanci, glasao je sa 314 prema 117 glasova da se zakon usvoji i proslijedi Senatu, koji će morati da usvoji mjeru i dostavi je predsjedniku Joeu Bidenu na potpis prije roka u ponedjeljak, kada se očekuje da federalna vlada ostane bez novca da plaća svoje račune.
"Ovaj sporazum je dobra vijest za građane Amerike i američku ekonomiju", izjavio je Biden poslije glasanja. "Pozivam Senat da ga usvoji što brže da bih ga potpisao."
Predložena mera - kompromis između Bidena i predsjedavajućeg Predstavničkog doma Kevina McCarthyja, izazvala je protivljenje 71 republikanaca iz tvrde, konzervativne struje. To bi obično bilo dovoljno da se blokira neki stranački prijedlog, ali je 165 demokrata - više od 149 republikanaca koji su glasali za njega - podržalo mjeru i omogućilo da bude usvojena.
Zakonom se suspenduje, odnosno privremeno ukida granica zaduživanja federalne vlade do 1. januara 2025. To omogućava Bidenu i Kongresu da stave u stranu to politički rizično pitanje do predsjedničkih izbora u novembru 2024.
Njime se također predviđa zamrzavanje federalne potrošnje na istom nivou tokom 2024, i povećanje od 1 posto 2025. Ubrzava se proces davanja dozvola za određene energetske projekte, federalnoj vladi se vraća 30 milijardi dolara neutrošene pomoći državama za vrijeme pandemije, i povećavaju zahtjevi za kvalifikovanje za programe pomoći u hrani, odnosno "markica za hranu".
Republikanci tvrde struje željeli su veće rezanje potrošnje. "U najboljem slučaju, imamo dvogodišnje zamrzavanje potrošnje, koje je puno rupa i trikova", izjavio je kongresmen Chip Roy, istaknuti član konzervativnog Kokusa slobode u Predstavničkom domu.
Liberalne demokrate - koje su se zajedno sa Bidenom protivile vođenju pregovora u vezi sa granicom zaduživanja - protivile su se zakonu iz nekoliko razloga, uključujući nove uslove za korisnike vladinih programa pomoći siromašnima.
"Republikanci su nas primorali da odlučimo koji ranjivi Amerikanci će dobiti priliku da jedu, ili će nas dovesti u stanje da ne možemo da plaćamo dugove. To prosto nije ispravno", rekao je demokratski kongresmen Jim McGovern u srijedu.
U utorak uveče, kongresna kancelarija za budžet, koja je nestranačko tijelo, izračunala je da bi prijedlog rezultirao uštedama od 1,5 biliona dolara u narednih deset godina.
U Senatu, lideri obje stranke kažu da se nadaju da će usvojiti zakon prije vikenda, ali bi potencijalno kašnjenje zbog glasanja o amandmanima moglo da iskomplikuje stvari.
Bitka oko zakonskog prijedloga takođe se pretvorila u test autoriteta McCarthyja, kao predsjedavajućeg Predstavničkog doma. On je izabran u januaru poslije 15 rundi glasanja, nakon što je ultrakonzervativnim članovima Kongresa obećao da će imati veće učešće u nastojanjima da se smanji vladin budžet.
SAD svake godine hronično boluju od deficita u iznosu od nekoliko hiljada milijardi dolara, čime se samo povećava dugoročni, ukupni dug.
“Demokrate će se postarati da zemlja ne dođe u situaciju da ne plaća dugove. Tačka", rekao je novinarima u sredu lider demokrata u Predstavničkom domu Hakeem Jeffries
Neki konzervativni republikanci su bili sumnjičavi u odnosu na upozorenje sekretarice za finansije da će vlada, do sljedećeg ponedjeljka, ostati bez novca da ispuni svoje finansijske obaveze, što između ostalog znači da ostaje bez gotovine za plaćanje kamate na vladine hartije od vrijednosti, penzija za starije Amerikance i plata vladinim radnicima i pripadnicima vojske.
Zakon ne sadrži podizanje poreza niti se njime sprječava dalji rast nacionalnog duga, koji će se povećati za još dodatnih 3 biliona dolara ili više u narednih godinu i po.
On također predviđa smanjenje zapošljavanja službenika Nacionalne poreske službe.
Mediji: Bivši potpredsjednik Pence ulazi u predsjedničku trku 7. juna
Bivši potpredsjednik Mike Pence zvanično će pokrenuti svoju kampanju za republikansku predsjedničku nominaciju u Iowi iduće nedjelje, i tako će se direktno suočiti sa svojim nekadašnjim "šefom", Donaldom Trumpom.
Pence će saopštiti kandidaturu na skupu u 7. juna, na svoj 64. rođendan, prema izjavama dvije osobe upoznate sa njegovim planovima, koje su željele da ostanu anonimne.
Također se očekuje da Pence objavi video snimak kada bude proglašavao kandidaturu.
Njegov tim smatra da je Iowa, jedna od prvih država u kojoj se glasa na stranačkim izborima, ključna za njegov potencijalni put ka pobjedi, a savjetnici kažu da planira da vodi agresivnu kampanju za konzervativne glasove hrišćanskih evanđelista koji čine znatan deo republikanskog biračkog tijela u toj državi.
Pence je otvoreno konzervativan političar i snažno se protivi pravu na abortus, zalažući se za nacionalnu zabranu.
Očekuje se da će se u svojoj kampannji, Pence nastojati da izađe iz Trumpove senke i u direktnim susretima sa biračima pokaže svoju ličnost. Pence, koji je služio u Kongresu kao guverner Indiane prije nego što ga je Trump izabrao za svog potpredsjednika 2016, bio je izuzetno lojalan potpredsjednik dok se nije distancirao od Trumpa zbog izbora 2020.
Trump, koji je očajnički želio da preokrene svoj poraz i ostane na vlasti, pokušao je da ubijedi Pencea, i svoje pristalice, da Pence nekako može da poništi volju birača, dok bude predsjedavao ceremonijalnim prebrojavanjem elektorskih glasova u Kongresu 6. januara 2021, iako potpredsjednik nema takva ovlaštenja.
Dok je brojanje glasova trajalo, nasilna rulja Trympovih pristalica upala je u zgradu, lomila prozore, i napadala policiju, a Pence i njegovi članovi porodice i osoblje su morali da se sakriju dok su neki ljudi iz rulje skandirali "Objesite Mikea Pencea!"
Pence je izjavio da su Trumpove "nesmotrene riječi" ugrozile njegovu porodicu i sve druge koji su bili u Capitolu tog dana i ocijenio da će historija "pozvati Donalda Trumpa na odgovornost."
"Četiri godine smo imali dobar poslovni odnos. Nije se dobro završilo", napisao je Pence u svojoj knjizi "So Help Me God".
Bivši potpredsjednik je proveo naredne dvije i po godine strateški se odvajajući od Trumpa, dok je postavljao temelje za svoju kampanju. Dok je dosljedno hvalio učinak "Trump-Pence administracije", također je naglašavao različitosti njih dvojica, i u politici i stilu.
