Linkovi

Kosovo nije Katalonija

  • Glas Amerike

Arhiva - Katalonac ognut katalonskom separatističkom zastavom Estelada protestuje ispred sedišta Evropske komisije u Briselu nakon nedjeljnog referenduma o nezavisnosti Katalonije, Belgija, 2. oktobar 2017.

Poslije katalonskog referenduma predsjednik Aleksandar Vučić pozvao je predsjednicu vlade Anu Brnabić, sve članove vlade, kao i predstavnike obavještajnih i bezbjednosnih agencija na konsultacije nakon saopštenja Evropske komisije (EK) u kojem se kaže da se slučajevi Katalonije i Kosova ne mogu porediti.

Srpska Vlada i mnogi građani Srbije ne slažu se sa ovim viđenjem EK, tvrdeći da ponovo međunarodna zajednica primjenjuje dvostruke standarde kada je Srbija i kosovski problem u pitanju. Oni koji pažljivo prate Kosovo, ali i ostatak evropske scene kažu da ima zaista sličnosti, ali dakako i velikih razlika između ove dvije teritorije.

Martin Brusis, politički analitičar iz Njemačke, kaže da postoje velike sličnosti između Katalonije i Kosova i Metohije iz kasnih 80-tih godina.

"I politika uzdržanosti od strane EK takođe podsjeća na inicijalni pristup evropske organizacije raspadu ondašnje Jugoslavije. No, ono što je razlika je demokratičnost i bogatstvo katalonskog društva što manje čini mogućim da će ovaj sukob eskalirati u unutrašnje etničko nasilje", navodi Brusis.

Profesor Filozofskog fakulteta, Nikola Samardžić, koji je i autor nekoliko knjiga o historiji Španije, objašnjava razlike koje postoje između Kosova i Katalonije. On kaže da su analogije primitivna logika i da nas ta logika neće dovesti do sretnih ishoda u ovom slučaju.

"Kosovski albanski nacionalizam je etnički, vezan je za zajednicu u krvi. Katalanski nacionalizam je građanski i kulturni, vezan za status regije koja je stekla autonomiju Ustavom 1978., i Statutom iz 2006. koji je zamijenio onaj iz 1979. Španija je članica EU i jedna od najdecentralizovanijih evropskih država. Svoj suverenitet je delegirala i na autonomije i na briselske institucije'', rekao je on.

Međunarodno pravo ne dozvoljava secesiju, i u tom smislu ova dva slučaja jesu slična, podsjeća Nikola Burazer, programski direktor u Centru za savremenu politiku. Ali dodaje i da je u pitanju potpuno različit i neuporediv politički kontekst.

"Međunarodna zajednica ne odobrava nelegalnu secesiju Katalonije isto kao što nije odobravala, odnosno priznavala, samoproglašenu nezavisnost Kosova 90-tih godina. Članice EU su priznale nezavisnost Kosova 2008., tek nakon decenijskog institucijalnog paralelizma, rata, etničkog čišćenja i na kraju faktičke odvojenosti Kosova od Srbije u periodu od skoro devet godina, uz nemogućnost da se između dvije strane postigne kompromis", kaže Burazer.

Historija dvije teritorije je više nego različita. Kosovo je steklo autonomni status 1974., a nezavisnost nakon obostranog etničkog nasilja, i NATO intervencije 1999.

Profesor Samardžić kaže da katalonski nacionalizam postaje neka vrsta savremene demokratske regresije i da bi Katalonija krenula neizvjesnim putem otcijepljenja od Španije koje bi podrazumijevalo i napuštanje EU.

"Albanci ne žele nazad u Srbiju, Srbija želi Kosovo nazad - bez Albanaca"

"Kosovska nezavisnost je ograničena stranim protektoratom, stvarnim stanjem na sjeveru i uticajem srpskih institucija i neformalnih grupa, i briselskim procesom koji će definisati nov status Kosova u odnosu na Brisel i Beograd. Katalonci nisu samo etnička ili kultura grupa, Katalanci su svi koji se u Kataloniji asimiluju. Kosovsko društvo nije u tom smislu otvoreno, naprotiv. Katalonija je dio jedinstvene Španije od ujedinjenja Kastilje i Aragona 1469. Kosovo je dio Srbije od 1912.", kaže Samardžić.

On objašnjava i da polovina Katalonije želi da ostane u Španiji, a sigurno više od polovine bi zadržalo neke institucionalne veze s Madridom. Ogromna većina kosovskih Albanaca ne želi nazad u Srbiju, ogromna većina u Srbiji želi Kosovo nazad, ali bez Albanaca, kaže profesor, dodajući da razlika ima još.

Državni vrh Srbije je najavio i da će poslati pismo EK, gdje će zahtijevati odgovore na sporna pitanja o međunarodnom pravu i nepoistovjećivanju slučajeva Kosova i Katalonije. Predsjednik i Vlada Srbije obratiće se EK pismom u kojem će tražiti odgovor na niz pitanja s tim u vezi, a prije svega - da li za EU važi jedno međunarodno pravo, ili postoji neko drugo međunarodno pravo koje važi za sve ostale države koje nisu članice EU.

Brusis kaže da će ovi argumetni naići na podršku u Španiji, ali takođe i u četiri članice EU koje nisu priznale Kosovo. Srpska Vlada će nastaviti da iskazuje svoju zainteresovanost za održavanje smislenog dijaloga o "normalizaciji" sa Prištinom, jer je ovo preduslov za pristup EU, a kosovski predstavnici neće htjeti da ugroze dijalog odobravanjem Katalonskih separatista, navodi Brusis.

Sada je svakako u domaćoj javnosti dobila na težini tvrdnja Srbije da nezavisnost Kosova predstavlja opasan presedan. Ali, kako kaže Burazer, nije jasno da li primjer Kosova ima ikakve veze sa bilo kojim drugim secesionističkim pokretom, kakvih je bilo i prije i poslije kosovskog proglašenja nezavisnosti.

"Jedine direktne posljedice presedana Kosova jesu ruske akcije u Gruziji i na Krimu, gde je Rusija kršila međunarodno pravo pravdajući to kršenjem međunarodnog prava od strane zapadnih sila. Zavisno od razvoja situacije, Katalonija bi zapravo mogla da bude ozbiljan presedan. Ako bi se katalonska vlada izborila za nezavisnost i priznanje, to bi imalo nesagledive posljedice za sve multinacionalne države," navodi Burazer.

A takav scenario bi itekako oslabio poziciju Srbije u njenoj politici nepriznavanja Kosova.

Samardžić misli da je ovaj potez povezan sa pripremama za izbore, lokalne, koji će se održati najvjerovatnije u martu iduće godine, a neki mediji spekulišu i sa parlamentarnim izborima.

"Oni računaju da će povišena retorika u odnosu na Brisel zadržati kolebljive birače koji su neka vrsta zaliječenih ili anesteziranih Šešeljevaca. Javnost je od 2004. pod pritiskom bestijalne antievropske i antiameričke propagande, tako se jeftino drže glasovi, i tako opstaje poredak institucionalne samovolje i korupcije. Beograd računa na odsustvo snage Brisela da zauzme jasan stav u odnosu na zvaničnu politiku Srbije koja simulira proces evropske integracije u rezervnom položaju klijenta zvanične Moskve'', kaže on.

Sve u svemu, Beograd ulazi u politički spor sa Briselom, dok istovremeno nastavlja da vodi unutrašnji dijalog o Kosovu. Kako je u srijedu najavila premijerka Brnabić, Vlada Srbije će vrlo brzo izabrati Radnu grupu koja će biti zadužena za logističku podršku predsjedniku Vučiću tokom unutrašnjeg dijaloga o Kosovu i Metohiji. Dijalog sa Kosovom je tamo gdje jeste - dogovoreno se ne poštuje, ali to ne sprječava obje strane da se i dalje sastaju i pregovaraju o novim temama.

Samardžić kaže da je Srbija dovoljno politički nestabilna, i sama sa sobom i u odnosu sa susjedima, da je svaki incident koji poziva na analogije može poremetiti u skladu sa interesima dominantnog političkog establišmenta.

On podsjeća da je taj establišment preživio prevrat iz 2000. i da se postepeno vraćao u vlast, "kojom dominira bez stvarne potrebe da vodi dijalog o bilo čemu, od raskopanih beogradskih ulica i opasno narušenog habitata, do kosovskog pitanja".

"Taj establišment je progutao i Vučića, koji je pogrešno uvjeren da ga drži pod kontolom. Samim tim će se kosovsko pitanje rješavati daleko i od javnosti i od racionalnog javnog interesa, u kontekstu odnosa velikih sila, konkretno u odnosu agresivnog i opasnog režima u Moskvi, zapravo jedne krvave, lopovske diktature, i Brisela koji ubrzano gubi politički autoritet", kaže Samardžić.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG