Međutim, s jedne strane stručnjaci upozoravaju kako se ne smije stvarati atmosfera paranoje vezano za ovu pojavu, a s druge ni pretjerana opuštenost. Novi sojevi se javljaju i nastaviće se javljati jer zapravo je svaka nova oboljela osoba potencijalni inkubator za mutacije virusa. Nedavno je u Švedskoj zabilježen i vrlo rijedak slučaj mutacije virusa kod tek rođene bebe, na koju je virus prešao preko posteljice od zaražene majke. Kada su genetičari sekvencirali virus bebe, utvrđeno je da se sekvenca razlikuje od onog virusa koji je bio kod majke.
Studija koja dolazi od tima naučnika s London School of Hygiene & Tropical Medicine i Univerziteta Oxford, a koja je 8. marta postavljena na preprint platformi MedRxiv, što znači da još nije recenzirana od strane sturčnjaka iz iste oblasti, pokazala je kako je kod zaraženih britanskim sojem B.1.1.7. rizik od smrtnog ishoda 1.67 puta veći od onoga kod osoba koje nisu bile zaražene ovim oblikom virusa. Studija se temelji na podacima iz uvuda u zdravstvene kartone od preko 180 000 osoba.
Varijanta ili soj?
Virusi nemaju „majke“ i „djecu“, ali za potrebe jasnijeg objašnjenja, možemo reći da su sve one čestice virusa koje nastanu replikacijom jedne „majčinske“ virusne čestice zapravo „kćerke“ tog virusa. Isto tako treba naglasiti da se virusi ne „razmnožavaju“ nego se repliciraju. To je zbog toga što virusne čestice nisu sposobne da se dijele i stvaraju nove bez ćelija pravih organizama, kakvi su biljke, životinje i naravno, ljudi.
Da bismo bolje shvatili utjecaj ovih novih sojeva i šta oni zapravo predstavljaju za nas, potrebno je objasniti razliku između onoga što naučnici nazivaju „divljim sojem virusa“, varijantnim virusima te varijantnim sojevima u pravom smislu.
„Kako bismo odgovorili na to da li je uopšte potrebno posebno objašnjavati razlike između, naprimjer, njujorškog i britanskog soja, trebamo shvatiti šta je to soj, a šta varijanta. Prema definiciji, ni njujorški ni kalifornijski SARS-CoV-2 nisu sojevi. Oni ne ispunjavaju ili samo djelimično ispunjavaju uvjete da bi ih se moglo nazvati sojevima“, govori za Glas Amerike profesor dr. Teufik Goletić s Veterinarskog fakulteta u Sarajevu.
SARS-COV-2 je RNK virus, koji koristi enzim RNK transkriptazu za potrebe replikacije i nema tzv. „proof reading“ sistem, nema mehanizam „lektorisanja“ grešaka u sekvenci koje nastanu pri repliciranju. Te greške koje napravi RNK transkriptaza rezultiraju mutacijama, promjenama u odnosu na kod u odnosu na početnu virusnu čestice. Zato ovi virusi brže mutiraju – jer nemaju efikasan mehanizam ispravke promjena u genetičkom kodu.
„Svaka ta mutacija, koja može biti pojedinačna ili ih može biti više, vodi ka pojavi varijante tog virusa jer virusi koji nastaju replikacijom nisu više identična kopija onog od kojeg su nastali“, objašnjava dr. Goletić. Bilo koja mutacija, makar i mala, recimo u jednom nukleotidu, dovodi to stvaranja varijante virusa. Ove promjene mogu, ali i ne moraju dovesti do promjena aminokiselinskog sastava proteina koji sekvence s mutacijom kodiraju.
„Kada mutacije dovedu do promjena u antigenskom profilu, odnosno, aminokiselinskom sastavu, koje će rezultirati ne samo razlikom u odnosu na 'roditeljski virus', nego i činjenicom da se 'potomstvo' drugačije ponaša, onda počinjemo govoriti o varijantnim sojevima“, nastavlja profesor Goletić. Recimo, takve promjene u ponašanju virusa su da se mutirani virusi lakše i čvršće vezuje za ACE2 receptore na našim ćelijama ili promjena koja vodi bržoj replikaciji. Moguće je i da se desi mutacija koja bi dovela do toga da se virus vezuje za neki drugi receptor na našim ćelijama, ali to se, srećom, još nije dogodilo s mutiranim SARS-CoV-2 izolatima. „Svi sojevi jesu varijantni virusi, ali svi varijanti virusi nisu sojevi“, ističe dr. Goletić. Dakle, soj je nešto uže i specifičnije od varijantnog virusa.
Varijante koje izazivaju zabrinutost
Varijante virusa SARS-CoV-2 koje se razvijaju u pravcu smanjenja osjetljivosti prema postojanju antitijela u organizmu, bez obzira da li su antitijela nastala vakcinacijom ili preležanom infekcijom, koji se lakše prenose ili brže repliciraju jesu varijante koje izazivaju zabrinutost kod naučne zajednice. Stoga se i posebno prate, a utvrđuje se i efikasnost do sada postojećih vakcina na ove varijante.
„Kod njujorške i kalifornijske varijante je došlo do mutacija, ali nije došlo do bitnije promjene ni kod jednog ni kod drugog u odnosu na ove varijantne sojeve koji izazivaju zabrinutost, a njihov povećan stepen replikacije i povećan afinitet vezivanja na receptora vezuju se za samo jednu ili dvije aminokiselinske promjene“, govori dr. Goletić.
Kalifornijska varijanta B.1.427/B.1.429 ima mutaciju na dijelu genoma koji kodira Spike protein i to L452R, odnosno, kod nje je došlo do promjene na proteinu kodji se vezuje za receptor na našim ćelijama. To nije jedina varijanta s ovom promjenom.
„Međutim, na temelju samo jedne promjene i osobito zbog toga što je jako mali broj uzoraka koji su obrađeni i praćeni, ne možemo donositi zaključke“, kaže dr. Goletić i dodaje kako jeste u jednom trenutku bio zabilježen povećan broj hospitalizacija pacijenata, pa i smrtnih slučajeva kod kojih je pronađen upravo ovaj soj, ali treba uzeti i mnoge druge faktore u obzir. Naime, u jednom trenutku je došlo i do popuštanje mjera te ne možemo sa sigurnošću reći da li je porast broja hospitalizacija uzrokovan time što je ova nova varijanta opasnija ili se desio veći broj infekcija zbog popuštanja mjera, pa je došlo i do većeg broja hospitalizacija. Kada opteretimo zdravstveni sistem, onda dolazi i do povećanja broja smrtnih slučajeva među hospitaliziranima s težom kliničkom slikom, jer zdravstveni sistem više ne može odgovoriti na potrebe društva.
Također, ove nove varijante, koje izazivaju zabrinutost, prate se i zbog vakcina jer je potrebno imati uvid kako one reaguju na vakcine tj. antitijela nastala vakcinacijom. Antitijela na Spike protein, koja nastaju nakon vakcinacije većinom vakcina koje su danas dostupne ipak nisu uniformna, nego ona svojim oblikom odgovaraju različitim dijelovima Spike proteina. Zapravo, nije baš toliko jednostavno da vakcine potpuno izgube svoju efikasnost na nove sojeve. Raznolikost antitijela je važna jer ona smanjuje mogućnost da antitijela prestanu reagovati na virus. Također, mRNA (iRNK) vakcine, poput Pfizerove i Modernine se mogu relativno jednostavno prekrojiti prema novim mutacijama. To je nešto teže za adenovirusne vakcine, kakve su AstraZeneca ChAdOx1 nCoV-19/Covishield, jer bi za svaku mutaciju bilo potrebno uzgojiti adenovirusni vektor i ubaciti u njega novu sekvencu za Spike protein, ali nije nemoguće. Također, iako se AstraZenecina vakcina na maloj studiji pokazala nedovoljno efikasnom na južnoafrički soj, pokazala se nedavno efikasnom protiv brazilskog soja virusa.
Danas je svaka informacija o virusu SARS-CoV-2 važna, ali mnoga pitanja treba ostaviti akademskoj zajednici da se bavi s njima, bez pretjeranog povećavanja zabrinutosti i paranoje, uz strogo poštovanja mjera poput pravilnog nošenja maske, dakle nošenja maske i preko nosa i usta te održavanja fizičke distance od 2 m kada smo u redovima za kasu, apoteku i sličnim situacijama.
