Ove godine, više od desetak smrtonosno jakih potresa pogodilo je različita područja svijeta – Haiti, Čile, Tursku i Kinu, među ostalima. Signalizira li to povećanje globalne seizmičke aktivnosti? Stručnjaci Američke nacionalne geološke službe kažu: ne, broj snažnih potresa u granicama je normale. No, ne bi li bilo vrlo korisno kad bismo unaprijed bili upozoreni na opasne pomake tla? To je bila jedna od tema rasprave među 500 vodećih svjetskih stručnjaka, okupljenih na svojoj nedavnoj godišnjoj konferenciji u Portlandu, u saveznoj državi Oregon.
Pitanje s kojim se seizmolozi susreću svakodnevno je: kada će se dogoditi slijedeći katastrofalni potres? Steve Malone, počasni profesor Sveučilišta Washington, već je dobro uvježbao odgovor: "Specifična prognoza potresa? Ne, ne vjerujem da će do toga doći tako skoro.“
Nije da se znanstvenici ne trude. Malone je sažeo povijest i sadašnje mogućnosti prognoziranja potresa u razgovoru tijekom godišnje konferencije Udruge seizmologa Amerike. Ovaj međunarodni skup donio je brojne rasprave o metodama koje bi jednoga dana mogle rezultirati upotrebljivim upozorenjima na potrese.
"Da bi prognoza potresa bila uspješna, mora se znati jačina potresa, njegova lokacija i vrijeme. A, specifičnost upozorenja mora biti barem za stupanj bolja od povijesnog iskustva. Za sada ne postoji znanstveno vrijedan i društveno upotrebljiv način da se to učini," kaže Malone.
S vremena na vrijeme, netko uspješno prognozira nepredvidljivo. Malone priznaje da je često to jednostavno – slijepa sreća: "Naravno, o životinjskom ponašanju se uvijek govori – mačke trče okolo, psi se skrivaju … Može biti čitav niz razloga za takvo ponašanje."
Isto se može reći i za promjenu razine vode u bunarima i za fluktuacije magnetskih polja. Prošle godine su talijanski seizmolozi izazvali kontroverzu prognozirajući potres na temelju rasta mjerenih koncentracija radona, plina koji se prirodno otpušta iz tla. Smrtonosni potres pogodio je L'Acquilu mjesec dana kasnije. Malone kaže da su obimna istraživanja tog potresa pokazala da nije bilo nikakve korelacije s koncentracijom radona.
Međutim, dodaje on, seizmolozi imaju sve više uspjeha s prognozama erupcija vulkana: naučili su prepoznati čitave valove malih potresa koji signaliziraju dizanje magme. Novi GPS instrumenti isto tako mogu otkriti i posve mala nadizanja tla na padinama vulkana koji će eruptirati.
Znanstvenici sada postavljaju super-osjetljive GPS senzore uzduž glavnih potresnih linija te, uz to, tragaju za obrascima među slabijim potresima koji bi mogli navijestiti katastrofalno jaki potres. Ono najbolje što mogu pružiti, međutim, su prognoze vjerojatnosti, kakve izrađuje Chris Goldfinger, sa Državnog sveučilišta Oregon, za potresnu zonu Cascadia, na sjeverozapadu Sjedinjenih Država.
Goldfinger kaže da priobalno područje južnog dijela Oregona i sjevernog dijela Kalifornije ima 37 posto vjerojatnosti za katastrofalni potres u slijedećih 50 godina: "Posebice u slučaju južne Cascadije, brojka zvuči mnogo zloslutnije od 10 do 15 posto vjerojatnosti kakva se ranije spominjala. Sada ljudi misle na to jer je vjerojatnost katastrofalnog potresa vrlo velika."
Goldfinger je proučavao podvodne odrone tla i izradio povijest potresa uzduž obale američkog sjeverozapada za zadnjih deset tisuća godina. Posljednji potres na području Cascadije dogodio se prije 310 godina. Ako prošlost prognozira budućnost, onda katastrofalni potres na tom području već kasni i mogao bi se dogoditi svaki čas.
Neka obalna mjesta i zapadne savezne države počeli su se bolje pripremati. Recimo, mjesto Cannon Beach u Oregonu razmatra gradnju evakuacijskog tornja za slučaj tsunamija koji bi slijedio nakon katastrofalnog potresa. Predložena zgrada na stupovima otpornim na potres – inspirirana jednakim takvim građevinama u Japanu – osigurala bi utočište za više od tisuću ljudi. Na poluotoku Long Beach, u Washingtonu, stanovnici su svjesni da ne bi imali dovoljno vremena za bijeg na dovoljno visoko područje te razmišljaju o umjetnom podizanju razine tla za visinu trokatnice.
Dok savezni grantovi plaćaju za planiranje i dizajn takvih struktura još se ne zna tko bi platio njihovu stvarnu izgradnju.