Svoj najveci praznik - Independance Day ili 4th of July – Amerika slavi paradama i vatrometima, piknicima i baseball utakmicama, politickim govorima i koncertima. A kad je rijec o glazbi, ona Johna Philipa Souse je obavezna... Dan nezavisnosti jednostavno ne moze bez njegovih koracnica!
“The Washington Post”... jedna od njegovih prvih, napisao ju je 1889. godine. Washington Post je te godine raspisao natječaj u pisanju eseja i John Philip Sousa je bio zamoljen da napiše koračnicu za dodjelu nagrada. Sousa je pristao i 15. lipnja 1889. ona je bila izvedena na svečanosti dodjele nagrada. Stekla je odmah veliku popularnost (i ostala jedna od Sousinih najpopularnijih koračnica do današnjeg dana, u Americi i mnogim drugim zemljama), ali onda, kad je nastala, navela je jednog britanskog novinara da Sousi dâ nadimak “American March King,” američki kralj koračnica. Sousa nije imao ništa protiv tog nadimka; godinu kasnije, 1910., napisao je: ”Bolje skladatelj jedne prave koračnice nego jedne lažne simfonije!”
Svjetski poznati američki skladatelj, ravnatelj i veliki patriot, zaslužan također za razvoj i popularizaciju sousaphona, glazbenog instrumenta nalik tubi, ogromnoj tubi, Sousa je u Washingtonu i rođen, 6. studenog 1854. godine. Majka mu je bila iz Bavarske, otac portugalskog porijekla. Glazbom je bio okružen od samog rođenja – otac mu je svirao trombon, u U. S. Marine Band, Orkestru američkih marinaca, poznatom i pod imenom “President’s Own”, zbog njegove povijesne veze s Bijelom kućom i američkim predsjednikom (Marine Band, naime, svira na svakoj predsjedničkoj inauguraciji; tradicija datira od vremena Thomasa Jeffersona, trećeg predsjednika SAD-a).
Sousa je od malena učio violinu i glazbenu teoriju. Svirao pomalo i na duhačim instrumentima, ali violina će ostati njegovo glazbalo do kraja života. Sa 13 godina, na nagovor oca, koji nije odobravao sinovljevu želju da se pridruži orkestru jednog cirkusa, Sousa je počeo svoje “šegrtovanje” u Orkestru američkih marinaca. S njima je i počeo njegov uspon ka slavi. Godine 1880., kad mu je bilo 25 godina, postao je prvi ravnatelj tog orkestra rođen u Sjedinjenim Američkim Državama! Pod njegovom dirigentskom palicom, U. S. Marine Band je prerastao u nacionalno blago. Sousa je na njegovu čelu ostao 12 godina, do 1892. godine, i tijekom tih godina obogatio repertoar orkestra ne samo djelima evropskih skladatelja – Čajkovoskoga, Verdija, Wagnera i drugih – nego i brojnim vlastitim kompozicijama. Godine 1888., godinu prije nego što je skladao “Washington Post”, Sousa je napisao svoju vjerojatno najbolju koračnicu koja će ubrzo postati i službena koračnica američkih marinaca – “Semper Fidelis”...
Pod vodstvom Johna Philipa Souse, Marine Band je napravio više od dvije stotine snimki za tada revolucionarni novi izum – fonograf. No, nakon 12 godina s marincima, Sousa se povukao iz orkestra i osnovao vlastiti. Četiri puta će s njim poći na turneju po Evropi i biti prvi američki orkestar koji će krenuti na turneju svijetom. Kod kuće, Sousin je orkestar uživao ogromnu popularnost; on sâm bio je najveća glazbena zvijezda svojeg vremena – “spoj karizme Leonarda Bernsteina i popularnosti Beatlesa” - i ostaje jednim od najslavnijih američkih skladatelja i ravnatelja. Njegov je skladateljski opus impresivan – 15 opereta, 70 kompozicija, bezbroj uvertira, koncertnih djela, vokalnih djela i - 136 koračnica, među njima i “Liberty Bell”, koju danas asociramo s britanskom TV komedijom “Leteći cirkus Montyja Pythona” – svaka je epizoda počinjala i završavala s nekoliko njezinih prvih taktova...
“Koračnica,” rekao je Sousa, “stimulira svaki centar vitalnosti u nama, budi maštu čovjeka... Ali, koračnica mora biti dobra, mora biti oslobođena, lišena svega nepotrebnoga, baš kao mramorna statua, svaka crta oštra, nepogrešivo urezana... inače, nije koračnica! Proces je vrlo zahtjevan. Mora postojati melodija koja je privlačna i onima koje je priroda obdarila talentom sluha i onima koje je ona zaobišla.”
Da nije napisao niti jednu drugu, već bi koračnica “Stars and Stripes Forever” Sousu besmrtnim učinila. Najslavnija je to američka patriotska koračnica. I ne samo to – ona je, 1987. godine, proglašena službenim maršom Sjedinjenih Američkih Država. John Philip Sousa ju je napisao 1896. godine. Dok je sa suprugom bio na ljetovanju u Evropi, primio je vijest o smrti dobrog prijatelja i upravitelja njegova orkestra Davida Blakelyja. Sousa se odmah brodom uputio natrag u Ameriku; shrvan tugom zbog gubitka dragog prijatelja i zabrinut poslovima i obavezama koji su sada čekali njega, Sousa je cijelu koračnicu skladao u svojoj glavi, za tog emocijama ispunjenog putovanja. Kad se iskrcao, prenio ju je na papir, niti jedna nota nije bila promijenjena. Sousin orkestar svirat će je na svakom koncertu, do kraja njegova života – Sousa je umro 6. ožujka 1932. godine, u Readingu, u Pennsylvaniji, neposredno nakon održanog koncerta. Zadnja kojom je na tom koncertu ravnao bila je – “Stars and Stripes Forever”.
“Koračnica je glazba za noge,” rekao je jednom John Philip Sousa. “ Za noge, ne za glavu.”
I doista, kad je čuju, ljudi i skaču na noge. Bez nje ne ide niti jedno veće slavlje Amerike, svakako ne ono najveće – 4. srpanj, Dan nezavisnosti. Slušamo je u izvedbi Boston Pops orkestra, pod ravnanjem onog drugog Americi dragog ravnatelja – Arthura Fiedlera...
“The Washington Post”... jedna od njegovih prvih, napisao ju je 1889. godine. Washington Post je te godine raspisao natječaj u pisanju eseja i John Philip Sousa je bio zamoljen da napiše koračnicu za dodjelu nagrada. Sousa je pristao i 15. lipnja 1889. ona je bila izvedena na svečanosti dodjele nagrada. Stekla je odmah veliku popularnost (i ostala jedna od Sousinih najpopularnijih koračnica do današnjeg dana, u Americi i mnogim drugim zemljama), ali onda, kad je nastala, navela je jednog britanskog novinara da Sousi dâ nadimak “American March King,” američki kralj koračnica. Sousa nije imao ništa protiv tog nadimka; godinu kasnije, 1910., napisao je: ”Bolje skladatelj jedne prave koračnice nego jedne lažne simfonije!”
Svjetski poznati američki skladatelj, ravnatelj i veliki patriot, zaslužan također za razvoj i popularizaciju sousaphona, glazbenog instrumenta nalik tubi, ogromnoj tubi, Sousa je u Washingtonu i rođen, 6. studenog 1854. godine. Majka mu je bila iz Bavarske, otac portugalskog porijekla. Glazbom je bio okružen od samog rođenja – otac mu je svirao trombon, u U. S. Marine Band, Orkestru američkih marinaca, poznatom i pod imenom “President’s Own”, zbog njegove povijesne veze s Bijelom kućom i američkim predsjednikom (Marine Band, naime, svira na svakoj predsjedničkoj inauguraciji; tradicija datira od vremena Thomasa Jeffersona, trećeg predsjednika SAD-a).
Sousa je od malena učio violinu i glazbenu teoriju. Svirao pomalo i na duhačim instrumentima, ali violina će ostati njegovo glazbalo do kraja života. Sa 13 godina, na nagovor oca, koji nije odobravao sinovljevu želju da se pridruži orkestru jednog cirkusa, Sousa je počeo svoje “šegrtovanje” u Orkestru američkih marinaca. S njima je i počeo njegov uspon ka slavi. Godine 1880., kad mu je bilo 25 godina, postao je prvi ravnatelj tog orkestra rođen u Sjedinjenim Američkim Državama! Pod njegovom dirigentskom palicom, U. S. Marine Band je prerastao u nacionalno blago. Sousa je na njegovu čelu ostao 12 godina, do 1892. godine, i tijekom tih godina obogatio repertoar orkestra ne samo djelima evropskih skladatelja – Čajkovoskoga, Verdija, Wagnera i drugih – nego i brojnim vlastitim kompozicijama. Godine 1888., godinu prije nego što je skladao “Washington Post”, Sousa je napisao svoju vjerojatno najbolju koračnicu koja će ubrzo postati i službena koračnica američkih marinaca – “Semper Fidelis”...
Pod vodstvom Johna Philipa Souse, Marine Band je napravio više od dvije stotine snimki za tada revolucionarni novi izum – fonograf. No, nakon 12 godina s marincima, Sousa se povukao iz orkestra i osnovao vlastiti. Četiri puta će s njim poći na turneju po Evropi i biti prvi američki orkestar koji će krenuti na turneju svijetom. Kod kuće, Sousin je orkestar uživao ogromnu popularnost; on sâm bio je najveća glazbena zvijezda svojeg vremena – “spoj karizme Leonarda Bernsteina i popularnosti Beatlesa” - i ostaje jednim od najslavnijih američkih skladatelja i ravnatelja. Njegov je skladateljski opus impresivan – 15 opereta, 70 kompozicija, bezbroj uvertira, koncertnih djela, vokalnih djela i - 136 koračnica, među njima i “Liberty Bell”, koju danas asociramo s britanskom TV komedijom “Leteći cirkus Montyja Pythona” – svaka je epizoda počinjala i završavala s nekoliko njezinih prvih taktova...
“Koračnica,” rekao je Sousa, “stimulira svaki centar vitalnosti u nama, budi maštu čovjeka... Ali, koračnica mora biti dobra, mora biti oslobođena, lišena svega nepotrebnoga, baš kao mramorna statua, svaka crta oštra, nepogrešivo urezana... inače, nije koračnica! Proces je vrlo zahtjevan. Mora postojati melodija koja je privlačna i onima koje je priroda obdarila talentom sluha i onima koje je ona zaobišla.”
Da nije napisao niti jednu drugu, već bi koračnica “Stars and Stripes Forever” Sousu besmrtnim učinila. Najslavnija je to američka patriotska koračnica. I ne samo to – ona je, 1987. godine, proglašena službenim maršom Sjedinjenih Američkih Država. John Philip Sousa ju je napisao 1896. godine. Dok je sa suprugom bio na ljetovanju u Evropi, primio je vijest o smrti dobrog prijatelja i upravitelja njegova orkestra Davida Blakelyja. Sousa se odmah brodom uputio natrag u Ameriku; shrvan tugom zbog gubitka dragog prijatelja i zabrinut poslovima i obavezama koji su sada čekali njega, Sousa je cijelu koračnicu skladao u svojoj glavi, za tog emocijama ispunjenog putovanja. Kad se iskrcao, prenio ju je na papir, niti jedna nota nije bila promijenjena. Sousin orkestar svirat će je na svakom koncertu, do kraja njegova života – Sousa je umro 6. ožujka 1932. godine, u Readingu, u Pennsylvaniji, neposredno nakon održanog koncerta. Zadnja kojom je na tom koncertu ravnao bila je – “Stars and Stripes Forever”.
“Koračnica je glazba za noge,” rekao je jednom John Philip Sousa. “ Za noge, ne za glavu.”
I doista, kad je čuju, ljudi i skaču na noge. Bez nje ne ide niti jedno veće slavlje Amerike, svakako ne ono najveće – 4. srpanj, Dan nezavisnosti. Slušamo je u izvedbi Boston Pops orkestra, pod ravnanjem onog drugog Americi dragog ravnatelja – Arthura Fiedlera...