Dok spasilačke ekipe I dalje očajnički nastoje pronaći one koji su još uvijek živi nakon tsunamija u Japanu, preživjeli se bore na svoj način. Gotovo pola miliona ljudi, kako se procjenjuje, živi u skloništima, a mnogi od njih spavaju na hladnim podovima školskih fiskulturnih sala. Oni najstariji I najmlađi su izloženi najvećem riziku.
Dvomjesečna Hina Tanaka je najmlađa stanovnica skloništa u Rikuzentakati. Za nju se brinu njena tetka I prabaka. Upitane šta se desilo sa majkom, one ne odgovaraju direktno.
Ovdje smo došle prošli petak, nakon tsunamija. Od tada smo ovdje, kaže prabaka Michiko Tanaka.
One dobijaju mlijeko I pelene. Ali bez vode, ne mogu okupati bebu. Do Hine I njene obitelji sjedi 11 godišnji Mugen Takahashi, sa sestrom I majkom. Usprkos tome što je u invalidskim kolicima, Mugen je uspio pobjeći od tsunamija.
Bio sam u školi kada je udario tsunami. Mislio sam da imam vremena otići kući, ali učiteljica je rekla da moramo odmah napustiti školu. Popeo sam se na gornji nivo škole, svi smo se tamo popeli I uspjeli smo izbjeći tsunami, priča Mugen.
Njegovi baka I deda nisu uspjeli pobjeći. Oni su među stotinama onih koji su izgubili živote kada je tsunami zahvatio grad, uništavajući sve pred sobom. U skloništima je sve hladnije. Lokalni mediji navode da je 14 starijih osoba u jednom obližnjem skloništu umrlo. Strahuje se da se bolesti, kao influenza, počinju širiti.
Vozeći bicikl kroz ruševine obližnjeg Ofunata, Ai Omi zastaje kako bi provjerila poruke na mobitelu.
Svugdje imam prijatelje, ovdje, na jugu u Sendaiu, I u Tokiju. Pokušavam ih nazvati da vidim da li su na sigurnom, da li su im obitelji na sigurnom, ali mobiteli ne rade. Prijetnja od nuklearne katastrofe je zastrašujuća, ali ljudi koji žive ovdje uz obalu su zabrinuti za budućnost, I pitaju se kako ikada mogu obnoviti svoje živote, kaže Ai.
Satoko Kino pretražuje ostatke obiteljske kuće. Ona I njen otac Ryomi su uspjeli izvući vrijednu statuu Bude, I drvenu ploču koja je čuvana sa pepelom njenog preminulog ujaka, zajedno sa torbom njegovih pisama.
Ovaj pečat je ime mog ujaka, upravo ovdje, kaže Satoko.
Oni su odlučili da spašene predmete koje su naslijedili odnesu u obiteljski hram u brdima iznad grada. Oni te vrijednosti daju svećeniku koji kaže da će im dati istaknuto mjesto. Za Satoko I njenog oca, to je emocionalno olakšanje. Oni vjeruju da će njihovi preci sada počivati u miru. Mnogi od stanovnika Ofunata dolaze u ovaj hram da se mole I da sahranjuju svoje voljene koje su izgubili. U razorenom gradu koji se nalazi ispod u dolini, preživjeli se bore da naprave bilo kakve planove za budućnost.