Širom Sjeverne Afrike i Srednjeg Istoka, gradjani su posljednjih sedmica izašli na demonstracije pozivajući na kraj autokratskih režima. Oni žele bolju vladu, manje korupcije i veće ekonomske mogućnosti. Oni dolaze iz svih društvenih slojeva i političkih grupa, uključujući ranije zabranjene islamske grupe.
Tokom 23 godišnje vladavine, bivši predsjednik tunisa, Zine El Abidine Ben Ali je progonio opozicione organizacije, uključujući zagovornike islamske vladavine. Ali, sa padom Ben Alija, Rachid Ghannouchi, lider zabranjene islamističke Ennahdha partije se vratio u Tunis nakon 22 godišnjeg izgnanstva. Na aerodromu, dočekan od svojih pristalica, on je pozvao na odbacivanje stereotipa:
"Islamska vladavina se kreće u rasponu od Osame bin Ladena do turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, prema tome, zašto me u medijima pretstavljaju kao bin Ladena ili iranskog ayatollaha Khomeinija, kada sam ja viša kao Erdogan."
Mišljanja javnosti su u Tunisu oko toga podjeljena.
Adel Zouabi, protivnica Ennahdha partije kaže: "Ghannouchijeva ideologija je ekstremistička i ako njega izaberemo, to će biti kao biranje drugog Ben Alija.“
Dok pristalica te partije, Mohamed Gharbi kaže: "Niti su Ben Ali, niti prvi tuniski predsjednik Habib Bourgiba islamistima dali šansu. Zašto im ne dati šansu sada?“
Svrgnuti tuniski predsjednik je Ennahdha partiju proglasio islamističkom terorističkom grupom, ali je neki analitičari smatraju više umjerenom.
Walid Phares sa Nacionalnog univerziteta odbrane u Washingtonu je autor knjige "Dolazeća revolucija". On Ennahdha partiju poredi sa muslimanskim bratsvom u Egiptu i AKP, Partiju pravde i razvoja u Turskoj.
"Oni žele povećati svoje učešće, kako bi bili uključeni u vladu koja dolazi. Ali je pravo pitanje šta će se desiti kada jednom udju u sastav vlade, unutar društva - da li će pozivati na puni islamizam, emiratske države ili će biti dio sistema kao što je bila AKP u Turskoj."
Ian Lesser, savjetnik predsjednika Billa Clintona za Sjevernu Afriku tokom 1990-tih, kaže da je zbog toga u Libiji toliko nasilja.
"Postoji mnogo različitih načina na koje islamizam može imati ulogu u Libiji - od legitimne političke snage do nasilnih elemenata zainteresovanih za medjunarodni terorizam", kaže Lesser, koji sada radi u German Marshal Fundu.
Ima i drugih koji su zabrinuti prijetnjom od islamskog terorizma, medju kojima su i neki svjetski lideri.
"Mi ne želimo da to ode u pogrešnom pravcu i da u budućnosti tih društava prevladaju islamski fundametalisti", rekao je premijer Italije Silvio Berlusconi.
"To bi moglo voditi u decenije nemira i širenje ekstremizma", upozorio je predsjednik Rusije Dimitry Medvedev.
U Egiptu, masovne demonstracije su okončale 30-to godišnju vladavinu Hosni Mubaraka, kao i progon opozicijskih grupa, uključujući Muslimansko bratstvo.
John Esposito, profesor na Univerzitetu Georgetown kaže:
"Muslimansko bratsvo u Egiptu djeluje najmanje 40 godina. Još od Sadatovog vremena oni su djeovali unutar sistema i političkog pokreta, često pružajući bolje socijalne usluge gradjanima nego vlada, iako djelujući pod represivnim režimom."
Nathan Brown, takodjer sa Univerziteta Gerogetown, kaže da je Muslimansko bratstvo postalo radikalan pokret, ali smatra da oni ne žele u potpunosti poremetiti postojeće društvo:
"Oni žele postepenu islamizaciju društva, i tu islamizaciju definiraju veoma uopćeno. Oni jednostavno žele da ljudi znaju više o religiji."
Kao u pobunama u Tunisu i Egiptu, gradjani su izašli na ulice i u Alžiru.
Ali Belhadj, jedan od lidera alžirskog zabranjenog Fronta Spasa, poznatog po francuskim inicijalima FIS, kaže:
"Ljudi nisu preplašni. Sistem je taj koji je u strahu. To je obmana. Oni kažu gradjani su ti koji će izabrati, prema tome pustite ih da izaberu."
Islamski front spasa zagovara pretvaranje Alžira u islamsku republiku. Oni su 1990. pobjedili na izborima, ali je tadašnja, od vosjek podržavana vlada poništila glasanje, što je izazvalo gradjanski rat u kojem je ubijeno na desetine hiljada ljudi.
"Islamski front spasa je u više navrata dolazio na vlast i ponovo biran, i vidjen je kao snaga kroz demokratski proces ne samo u jednim nego kroz više izbora. Kada gledate mjesta kao Jordan, Kuwait, Tursku, Indoneziju, Maleziju - imate islamske partije, ili kandidate koji služe u parlamentima, koji su bili članovi vlade, zamjenici premijera, čak premijeri u nekim zemljama", kaže profesor Esposito.
Protekle vlade u Tunisu i Egiptu su podgrijavale strah od islamskih extremista kao bi dijelom opravdali svoju autokratsku vladavinu. Ali profesor Esposito i drugi experti kažu da se svaka zemlja susreće sa drugačijom realnošću. Religija može igrati legitimnu ulogu u politici, kao što može imati više ekstremistički sadržaj.
