Istraživanje javnog mnijenja provedeno 2011, na kraju američke vojne angažiranosti u Iraku, pokazalo je da je većina Amerikanaca smatrala da je američka invazija bila greška. Žrtve koje je rat uzrokovao su imale glavnu ulogu u tome kako su se Amerikanci osjećali kada je rat u pitanju. Sada, 10 godina nakon invazije u kojoj je Sadam Husein skinut sa vlasti, takva osjećanja i dalje prevladavaju. Rodbina i prijatelji onih koji su bili žrtve rata se i dalje bore da shvate značenje sukoba i njegove posljedice.
Jedno hladno, martovsko poslijepodne, veteran iračkog rata Harvey Kanter se bori sa suzama, dok mu naviru sjećanja na prijatelje koje je izgubio.
Ne zaboravite imena, ne zaboravite kako se sve desilo, kaže Harvey Kanter.
Imena koja neće zaboraviti na memorijalu podignutom na sjećanje na sukobe, koji se nalazi u Marseillu, u saveznoj državi Illinois, pripadaju trojici vojnika sa kojima je Kanter služio u američkoj vojsci na vrhuncu rata u Iraku. Oni su bili žrtve sukoba koji nije imao podršku, i koji, kako kaže Kanter, blijedi iz zajedničkog sjećanja Amerike. Istraživanje javnog mnijenja koje su proveli Huffington post i YouGov u januaru, pokazuje da 52% Amerikanaca smatra da je invazija Iraka 2003 bila greška. 55% ispitanika je reklo da rat nije bio vrijedan borbe.
Ne želim da iko ikada kaže da je to bila greška, da nije bilo vrijedno truda, kada imamo toliko izgubljenih života, kaže John Bartosiewicz, čija su dva sina služila u vojsci, ali nijedan nije bio u Iraku. Iako on kaže da je podržao američku invaziju Iraka 2003, ipak je osjetio olakšanje kada su Amerikanci napustili Irak 2011.
Da su se samo povukli bez jasnog cilja, i bez postizanja cilja, onda bih pomislio da nije bilo vrijedno. Jer toliko je života izgubljeno, a ne bi ste mogli na to staviti cijenu.
Tokom rata, uobičajena fraza je bila: Mi ne podržavamo rat, ali podržavamo naše vojnike. Mislim da je važno znati tu razliku, kaže Matthew Schweitzer, istražitelj sa univerziteta u Chicagum, koji je autor bloga Post War Watch, koji analizira ostavštinu američke vojne angažiranosti u Iraku i Afganistanu. On kaže da se mišljenje američke javnosti dramatično promijenilo tokom povećanja broja američkih vojnika u Iraku 2005.
Bilo je isuviše kasno promijeniti mišljenje javnosti nakon što su vidjeli na hiljade, na stotine hiljada Iračana koji su umirali, američke vojnike koji su umirali, za, kako se činilo, neostvariv cilj, kaže Matthew Schweitzer.
Teško je izmijeniti bilo čije mišljenje o tome šta je sloboda, šta je demokracija, šta je cijena koju za to sve plaćate, kaže Jerry Terando.
A to je upravo cijena koje je on uveliko svjestan. Njegov sin Joshua je platio krajnju cijenu--ubijen je snajperskim metkom u Iraku 2005. Jerry Terando je sada među većinom Amerikanaca koji ne podržavaju rat.
Bez obzira šta naši vojnici rade, svi se ratovi opet svode na politiku. Ako imamo naciju bez srca za pobjedom, i bez vlade sa voljom, samo gubimo vrijeme, kaže on.
Joshuino ime je sada uklesano u mramor ratnog memorijala, koji je za Jerry Teranda i njegovu obitelj stalni podsjetnik na cijenu rata.
Uradio bih bilo šta samo da ga opet imam živog, ali sam ponosan na njega, ono što je uradio i ono što je žrtvovao. I volio bih kada bi i ostatak Amerike to cijenio, i cijenio požrtovovanje svih drugih čija se imena nalaze na ovom zidu, kaže Jerry Terando.
Jedno hladno, martovsko poslijepodne, veteran iračkog rata Harvey Kanter se bori sa suzama, dok mu naviru sjećanja na prijatelje koje je izgubio.
Ne zaboravite imena, ne zaboravite kako se sve desilo, kaže Harvey Kanter.
Imena koja neće zaboraviti na memorijalu podignutom na sjećanje na sukobe, koji se nalazi u Marseillu, u saveznoj državi Illinois, pripadaju trojici vojnika sa kojima je Kanter služio u američkoj vojsci na vrhuncu rata u Iraku. Oni su bili žrtve sukoba koji nije imao podršku, i koji, kako kaže Kanter, blijedi iz zajedničkog sjećanja Amerike. Istraživanje javnog mnijenja koje su proveli Huffington post i YouGov u januaru, pokazuje da 52% Amerikanaca smatra da je invazija Iraka 2003 bila greška. 55% ispitanika je reklo da rat nije bio vrijedan borbe.
Ne želim da iko ikada kaže da je to bila greška, da nije bilo vrijedno truda, kada imamo toliko izgubljenih života, kaže John Bartosiewicz, čija su dva sina služila u vojsci, ali nijedan nije bio u Iraku. Iako on kaže da je podržao američku invaziju Iraka 2003, ipak je osjetio olakšanje kada su Amerikanci napustili Irak 2011.
Da su se samo povukli bez jasnog cilja, i bez postizanja cilja, onda bih pomislio da nije bilo vrijedno. Jer toliko je života izgubljeno, a ne bi ste mogli na to staviti cijenu.
Tokom rata, uobičajena fraza je bila: Mi ne podržavamo rat, ali podržavamo naše vojnike. Mislim da je važno znati tu razliku, kaže Matthew Schweitzer, istražitelj sa univerziteta u Chicagum, koji je autor bloga Post War Watch, koji analizira ostavštinu američke vojne angažiranosti u Iraku i Afganistanu. On kaže da se mišljenje američke javnosti dramatično promijenilo tokom povećanja broja američkih vojnika u Iraku 2005.
Bilo je isuviše kasno promijeniti mišljenje javnosti nakon što su vidjeli na hiljade, na stotine hiljada Iračana koji su umirali, američke vojnike koji su umirali, za, kako se činilo, neostvariv cilj, kaže Matthew Schweitzer.
Teško je izmijeniti bilo čije mišljenje o tome šta je sloboda, šta je demokracija, šta je cijena koju za to sve plaćate, kaže Jerry Terando.
A to je upravo cijena koje je on uveliko svjestan. Njegov sin Joshua je platio krajnju cijenu--ubijen je snajperskim metkom u Iraku 2005. Jerry Terando je sada među većinom Amerikanaca koji ne podržavaju rat.
Bez obzira šta naši vojnici rade, svi se ratovi opet svode na politiku. Ako imamo naciju bez srca za pobjedom, i bez vlade sa voljom, samo gubimo vrijeme, kaže on.
Joshuino ime je sada uklesano u mramor ratnog memorijala, koji je za Jerry Teranda i njegovu obitelj stalni podsjetnik na cijenu rata.
Uradio bih bilo šta samo da ga opet imam živog, ali sam ponosan na njega, ono što je uradio i ono što je žrtvovao. I volio bih kada bi i ostatak Amerike to cijenio, i cijenio požrtovovanje svih drugih čija se imena nalaze na ovom zidu, kaže Jerry Terando.