Linkovi

BiH

Ron Haviv ZA RSE: Rat na Balkanu me oblikovao kao fotografa


A cover of TIME magazine and Newsweek featuring photos by Ron Haviv, an American photojournalist

Ron Haviv je višestruko nagrađivani fotograf i ratni fotoreporter koji je širom svijeta dokumentirao sukobe, između ostalih i onaj na Balkanu, rat u bivšoj Jugoslaviji. Kao mlad fotograf, Haviv se na Balkanu suočio s nekim od najbrutalnijih prizora koje je ikad zabilježio i, kako kaže, zato ga je rad na Balkanu tokom rata oblikovao kao fotografa i utvrdio njegov sistem vrijednosti.

Haviv se u Bosnu i Hercegovinu početkom 2018. vraća s tri projekta – u sarajevskoj Vijećnici je u okviru "Modula memorije" otvorena njegova izložba "Shadow of Memory", također u sklopu programa Modula održano je i predavanje o dokumentarnom filmu Rona Haviva i Lauren Walsh "Biography of a Photo", koji prati i otkriva kako dvije fotografije – jedna iz Bijeljine iz aprila 1992. i jedna iz Paname 1989. godine – žive i dvadeset i više godina nakon što su nastale, ali i trećim projektom "Piece" koji se bavi mirom – fotografi i autori koji su dokumentirali zemlje tokom rata vraćaju se da vide kakav je koncept mira danas u tim zemljama.

O ratovima u bivšoj Jugoslaviji i svom konstantnom vraćanju na Balkan, projektima o miru, manipulaciji fotografijom ali i sjećanjima, o svijetu danas i fotografijama koje bi taj svijet ilustrirale, te o mogućnostima koje danas fotografima pruža ili ne pruža digitalno doba, Ron Haviv je govorio za Radio Slobodna Evropa.

RSE: Veoma podrobno ste dokumentirali rat u bivšoj Jugoslaviji, imali ste svega 23 godine tada. Na početku vaše knjige “Blood and Honey” David Reff (parafrazirajući Susan Sontag) napisao je da se kroz naraciju shvata, ali da se kroz fotografije pamti. Da li sve svoje sadašnje projekte bazirate na tome što ste tada iskusili?

Haviv: Mislim da moje ideje o fotografiji, o komunikaciji, o moći, o nemoći definitivno proizlaze ne samo iz mog rada u Bosni, već iz rada po regiji, s obzirom na to da sam mnogo vremena proveo na Kosovu, u Vukovaru i drugim mjestima u Hrvatskoj. Bilo je vrlo zanimljivo iskusiti kad je neka fotografija imala, a kad nije imala učinak. To je i motivacija za kreiranje knjige "Blood and Honey" koja je okupila sve na jednom mjestu, moj statement o ratovima na Balkanu i način na koji je svijet reagirao na te ratove.

Ali, istovremeno, duboko vjerujem da je intervencija na Kosovu direktno povezana s novinarstvom koje se tamo pojavljivalo i direktno povezana s predsjednikom SAD-a Billom Clintonom i Tonyjem Blairom, premijerom Velike Britanije, koji su zauzeli taj stav vodeći se pitanjem - "ne mogu vjerovati da ponovo gledamo iste fotografije, gledamo iste TV izvještaje i čitamo iste priče pošto smo upravo ispregovarali i sve se ponavlja".

Činjenica je, razgovarao sam s potpredsjednikom Alom Gorom, jer sam pratio njegovu kampanju, i on mi je to potvrdio. Rekao je da su oni bukvalno bili posramljeni i zbog toga prisiljeni brzo djelovati na Kosovu. Tako da, dok su Bosanci patili, Kosovari su također patili, ali su izvukli korist iz onoga što se desilo prije.

RSE: Za dokumentarni film na kojem još uvijek radite "Biography of a Photo" izabrali ste dvije fotografije - iz Bijeljine 1992. i Paname 1989. godine. Zašto baš te dvije fotografije? Je li moguće povući paralelu između ove dvije fotografije?

Haviv: Ove dvije fotografije su izabrane, prije svega, jer je neuobičajeno za jednog fotografa da ima makar jednu fotografiju koja je imala tako veliki utjecaj i koja je zapamćena toliko dugo. Ja sam dovoljno sretan da imam čak dvije takve fotografije. Tako da je imalo smisla govoriti o te dvije fotografije i razumjeti ulogu koju su odigrale u narativu kolektivne istorije ove dvije zemlje. Postoje sličnosti i razlike kao i preklapanja. Amerikanci su uključeni u obje ove zemlje, i u Bosni i u Panami, što je samo po sebi zanimljivo. Ali realnost svega se svodi na to kako je taj rad utjecao na obične ljude. To nam govori generalno o fotografiji.

Bilo je fotografija koje su imale odjeka, koje su utjecale na ljude da donesu određene odluke, ne ukupnu težinu donošenja neke odluke, ali jedan dio te komunikacije odnosi se na razumijevanje onoga što se dogodilo – zato hoću uraditi to, ili mogu uraditi ovo ili ono. Ovo je tako utjecalo na mene i mislim da mogu dati svoj doprinos. Tokom snimanja ovog dokumentarca otkrili smo kako su obje ove fotografije imale utjecaj, ne samo u svojim zemljama već i izvan njih.

RSE: Kako snimiti fotografiju koja će živjeti godinama nakon i postati ikona vremena u kojem je nastala?

Haviv: Mislim da ne postoji neka određena formula. Mislim da ima nebrojeno mnogo stvari koje se dešavaju izvan moći samog fotografa. Mnogo toga ima veze s tempiranjem vremena i s načinom na koji dokumentirate nešto kako biste dobili fotografije koje dosegnu određeni stepen, koje predstavljaju nešto i koje su dio neke komunikacije. Ponavljam, važno je, fotografija iz Bosne ispočetka nije imala nikakav učinak u Bosni, dok fotografija iz Paname jeste. Stvar je u tempiranju i trenutku u kojem se pojavljuje.

Što se tiče Amerike, tu je bila ista stvar, jer je to bila ista vlada i ista vanjska politika. Bio je isti predsjednik. Što znači da je predsjednik reagirao na jednu fotografiju, a ignorirao drugu. I trebalo je proći vrijeme kako bi bosanska fotografija imala veći učinak. Danas smo vidjeli fotografije Aylana Kurdija, dijete na plaži, u vrijeme kada se u Evropi mnogo govori o tome šta raditi s izbjeglicama. I, odjednom, imate tu nevjerovatnu ilustrativnu fotografiju koja dalje pogura debatu o tome u neku drugu sferu. Ta fotografija, najvjerovatnije, kao i takve slične fotografije koje su nastale nekada prije i poslije, ne rezoniraju na isti način.

Fotografija s ambulantnim kolima i djetetom u Alepu nije bila neka fantastična fotografija, ali je bila važna. Pojavila se u pravom trenutku i dala je primjer za priču koja je trebala biti ispričana kako bi pogurala ljude.

RSE: Ovaj projekt, dokumentarni film, zove se "Biography of a Photo". Šta je s biografijama ljudi koji se pojavljuju na njima? Pogotovo ovih dana u Bosni i Hercegovini moglo se vidjeti da ljudi objavljuju na društvenim mrežama komentare u kojima spominju npr. Srđana Golubovića, aka DJ Maxa, koji i danas živi u Beogradu i radi. Šta je sa sudbinom ove trojice vojnika na fotografiji iz Bijeljine? Rekli ste da ste ih pozvali da govore za vaš film. Niste dobili nikakav odgovor.

Haviv: Dao sam izjavu za Haag i sud za ratne zločine u Srbiji. Ali, svaki sudija, obojica sudija su rekli da moje fotografije i moje izjave dovoljno govore same za sebe i kako nema potrebe da dolazim svjedočiti. Ja sam samo svjedočio o realnosti onoga što sam vidio. Ništa više niti manje od toga.

RSE: Kako se pozicionirate dok fotografirate u tim opasnim situacijama u konfliktnim zonama. Na mnogo fotografija ste licem okrenuti prema ljudima koje fotografirate. Dolazite iz pravca iz kojeg dolazi i opasnost s kojom se oni u tom trenutku suočavaju. Kako pronalazite taj ugao? To je opasna pozicija za vas jer se nalazite između dvije strane u sukobu. Kako se mentalno pripremate za to? Da li ste se uopće pripremali?

Haviv: Pokušavam biti što je moguće oprezniji s obzirom na to da se nalazim u veoma opasnoj poziciji. Nisam neko ko vjeruje da je za fotografiju vrijedno poginuti. Tako da pokušavam biti što je moguće pametniji. Napravio sam neke veoma ozbiljne greške i smatram se veoma sretnim što za njih nisam platio životom. Ali, na kraju krajeva, moje kolege i ja koji radimo ovaj posao ipak donosimo promišljene odluke, da su to priče koje trebaju biti ispričane i mi smo ti koji će ih ispričati. Ali, konačno, iako je zaštita malo manja nego što je bila prije deset godina, ja sam uvijek onaj koji može otići.

Ja sam bio taj koji je mogao otići iz Sarajeva (tokom opsade), naprimjer. Ili Bagdada ili Kabula ili s bilo kojeg drugog mjesta odakle ljudi koji tu žive nisu mogli. Tako da, da, opasno je, ja se tu nalazim vlastitim izborom. Tu sam, imam novca, imam zaštitu, to je dosta drugačije iskustvo. Koristim Sarajevo kao primjer, iskustvo ovdje jeste bilo opasno, ali nije bilo isto kao ono građana Sarajeva. Ja sam živio kao kralj u poređenju s bilo kim drugim.

RSE: Da. Ali i dalje je to teško na emotivnoj razini. Recimo, fotografije iz Vukovara. Kako vam izgleda, da li nošenje s tim postaje lakše kako prolazi vrijeme ili je teže?

Haviv: To je veoma interesantno pitanje koje se tiče vremena. Njega se dotiču oba projekta, i "Biography of a Photo", ali i "Shadow of Memory". Zato što, fotografije, kada se produciraju kao vijesti, one imaju svoj učinak, budu tu i odu. Ali kada se počnu stalno vraćati, počnete živjeti s njima i tada se vaše lično iskustvo promijenilo. Bilo da ste neko ko je odrastao u ratu ili izvan njega počinjete stvari promatrati drugačije. I naravno, kako starite, vaše ideje o besmrtnosti i vašoj vlastitoj smrtnosti se mijenjaju tako da se i vaša reakcija na ove fotografije mijenja, ali i moja ideja i reakcija se mijenjaju.

To je bio jedan od motiva da napravim "Shadow of Memory" jer sam shvatio da imam fotografije koje nikada prije nisu viđene ili su viđene samo jednom i sklonjene u stranu. Sada sam drugi fotograf i imam nešto drugo da kažem. I neke od ovih fotografija su sada važnije od nekih drugih koje su bile viđene. Vaša perspektiva se mijenja ako imate na raspolaganju luksuz vremena.

RSE: Ali ipak, da li postaje lakše ili teže nositi se s tim?

Haviv: Mislim da je uvijek teže. Teško je na neki drugi način. Ali sjećanja za mene, na radove koje sam vidio, posebno radovi koje stalno gledam, na njih imam jedno vrlo direktno sjećanje na ono što se desilo prije i poslije. To je malo drugačije s fotografijama s kojima nisam tako saživljen, ali i dalje me vraćaju u te dane, u tu komunikaciju koja se desila, bilo da je to bilo u Srebrenici ili ovdje 6. aprila u Sarajevu, ili u Bijeljini, Vukovaru ili bilo gdje drugdje. Mislim da je definitivno teško, ali ono što meni olakšava je to što je to prošlo vrijeme, to što sam imao sreće vidjeti učinak i utjecaj mog rada. Mislim da je za fotografa, uvijek, ali pogotovo danas u digitalnom dobu kada šaljemo fotografije napolje, pogotovo onda kada nema nikakve reakcije, važno pitati se – ima li smisla?

Danas je malo lakše u digitalnom dobu, s jedne strane, ljudi vam pišu, lajkaju vaše fotografije tako da ipak nekako znate kako neko obraća pažnju na važe fotografije. Mislim da, ako konstantno pokrivate važne i veoma intenzivne trenutke u vremenu i osjetite da nema povratne informacije, nema reakcije, počinjete se osjećati kao voajer i pitate se zašto ja ovo radim? Onda to može biti veoma teško.

RSE: Kad je riječ o digitalnom dobu, možete li nam ispričati priču o tome kako je ruski bloger manipulirao fotografijom iz Bijeljine, predstavivši je kao fotografiju iz Ukrajine? Kakav je vaš lični stav prema tome?

Haviv: Tokom rusko-ukrajinskog rata saznao sam da je ruski bloger objavio fotografiju iz Bijeljine i jednostavno promijenio opis – navodeći da su vojnici, agresori, ukrajinski vojnici, a da su žrtve Rusi. Fotografija je postala viralna kod njegove publike koja je višemilionska. Čak je prikazana na izložbi s istim opisom. Bio sam šokiran ovim. Nijedna moja fotografija nikad nije bila tako izmanipulirana kao u ovom slučaju. Za mene je to bilo užasno. Objavio sam saopćenje u vezi s ovim, ali nisam imao jednako veliku publiku.

I upravo to pokazuje opasnost od toga šta se može dogoditi jednostavnim mijenjanjem opisa fotografije, čak nije potrebno ni fotošopirati nešto. Iako je na kraju bloger povukao fotografiju i objavu, siguran sam da milioni ljudi i dalje vjeruju kako je to fotografija iz ukrajinsko-ruskog rata.

RSE: Postoji li način da se ovakve stvari spriječe danas, u eri interneta i problema lažnih vijesti?

Haviv: Ne postoje. Ne postoji način da se to spriječi, u smislu da spriječite nekoga da to učini. Ali može se prevenirati u smislu publike koja to vidi, u smislu da se pobrinemo da su ljudi educirani i informirani o tome kako razumjeti sliku, fotografiju – odakle je ova fotografija... Jer ako je objavio ovaj čovjek, to ne znači da je to istina. Gdje je originalni izvor? Barem danas nije teško još koji put kliknuti kako bi se saznalo odakle je nešto došlo, kada je načinjeno, je li iz New York Timesa, Le Mondea... ili bilo šta slično, od nekog poznatog fotografa, agencije... Ili se samo pojavilo niotkud.

Postoji mnogo slučajeva drugih fotografija kada su se opisi mijenjali ili čak i gore kada se fotografijom digitalno manipuliralo s ciljem mijenjanja stvarnog značenja i sadržaja. Živimo u vrlo opasnom vremenu. Što je publika manje educirana širom svijeta, ovo će se sve više dešavati i može dovesti do toga da neka vlada ili neka politika donese odluke na osnovu toga, da se učine potezi na osnovu toga. Zato mi svi imamo odgovornost da ne budemo pasivni konzumenti vijesti i fotografija koje vidimo, već djelujemo, sudjelujemo i budemo aktivni u tome. A tome moramo učiti djecu dok su mala.

RSE: Je li onda zato bila logična odluka da svoj rad fotoreportera proširite u pravcu edukacije, obrazovanja, predavanja, pa možda i u vidu autorskih dokumentarnih filmova koje smo spomenuli?

Haviv: Mislim da postoje dva oblika ili načina obrazovanja koji su meni važni. Jedan je pobrinuti se da će sljedeće generacije fotografa biti spremne da me zamijene, poboljšaju ili rade sa mnom. I drugi je nastaviti raditi priče koje trebaju biti ispričane.

Ja i moji kolege iz fondacije VII stalno radimo na radionicama, predavanjima, radimo i besplatno s mladim fotografima koji ne mogu to priuštiti širom svijeta, radimo u Africi i mnogim drugim mjestima gdje nema istorije fotoreporterstva, i to je jako važno. Obrazovanje, s druge strane, osigurava da se projekti nastavljaju, da se mogu izučavati ili u školama ili na fakultetima, sve kako bi fotografi proširili i produbili svoje poznavanje fotografije. Moramo se pobrinuti da se ne gleda samo jedan opis fotografije i odmah prelazi na neke druge teme. Zato je jako važno obrazovanje i podučavanje.

Mislim da fragmentacija medija definitivno utječe na suštinu fotografije i ono kako ona danas funkcionira

RSE: Je li se i priroda fotografije promijenila s velikom medijskom ekspanzijom i činjenicom da je sve dostupno svima, najprije iz perspektive onoga ko pravi fotografije? Kako sve to utječe na samu fotografiju?

Haviv: Mislim da fragmentacija medija definitivno utječe na suštinu fotografije i ono kako ona danas funkcionira. Ovdje je riječ i o sredstvima. Mi moramo imati novac kako bismo mogli otići na neka mjesta, i kako bismo mogli živjeti. Finansiranje od tradicionalnih medija postalo je mnogo teže nego ranije, sad se traže alternativni načini pronalaska sredstava. Kad želimo raditi priče koje trebaju biti ispričane, danas sve više radimo s fondacijama, apliciramo na različite grantove, sarađujemo s nevladinim organizacijama, više nego što se oslanjamo na klasične magazine.

Ovo je svakako imalo veliki utjecaj na prirodu fotografije, ali su u isto vrijeme i fragmentacija medija i svi kanali koji su sada dostupni i mogućnost svakog fotografa da dosegne svoju publiku čak i samo preko svojih kanala – Instagrama i drugih društvenih mreža, omogućili da fotografije vide milioni ljudi. Pa čak možemo govoriti i o preskakanju medija i obraćanja direktno publici. To je nevjerovatna prilika za nas kao fotografe, da budemo potpuni autori i direktno se obraćamo onima kojima želimo o onome o čemu želimo.

Haviv (na fotografiji): Sa publikom komuniciram putem profila na društvenim mrežama, zatim profila moje agencije, i kroz sve te kanale moje fotografije vidi skoro milion ljudi.
Haviv (na fotografiji): Sa publikom komuniciram putem profila na društvenim mrežama, zatim profila moje agencije, i kroz sve te kanale moje fotografije vidi skoro milion ljudi.

RSE: Kako Vi dopirete do svoje publiku?

Haviv: Ja s publikom komuniciram putem svojih profila na društvenim mrežama, zatim profila moje agencije, i kroz sve te kanale moje fotografije vidi skoro milion ljudi. Osim toga, svakako koristim i tradicionalne medije, ali i nove medije. Sarađujem i s ljudima koji razumiju moju težnju da podižem svijest o nekim pitanjima.

Haviv: Svakako. Idem i u druge zemlje u kojima sam radio, recimo Haiti, gdje sam proveo mnogo godina. Vraćao sam se mnogo puta tamo. Ali, znate, Balkan je ipak jedinstven za mene. Balkan me oblikovao kao fotografa, tada sam učvrstio svoje vrijednosti kao fotograf, i osjećam se povezanim s ovim prostorom i zbog vremena koje sam proveo ovdje, ne samo u BiH, već i u Sloveniji, Hrvatskoj, Kosovu i Makedoniji. To će ostati posebna veza. Ali, naravno, postoje i druge zemlje za koje mislim da je važno da se vraćam tamo, u smislu edukacije.​RSE: Ostali ste vezani za BiH i nakon rata, mnogo puta ste bili ovdje, imali ste izložbe, radionice s mladim bh. fotografima, predavanja... Idete li i u druge zemlje u kojima ste radili tokom sukoba?

RSE: Zašto Vas je Balkan oblikovao kao fotografa?

Haviv: Mislim da to ima veze s trenutkom kad se desilo, bio sam jako mlad fotograf. Također, tu je činjenica da sam imao priliku dokumentirati dešavanja u Vukovaru, potom nekoliko mjeseci kasnije početak rata ovdje, gdje moje fotografije nisu najprije imale utjecaj kakvom sam se nadao. Ipak, kasnije su postale vrlo poznate i tako sam i ja učio o stvarnoj moći fotografije. Sve te lekcije sam vrlo lako kasnije povezivao s vremenom provedenim ovdje.

RSE: Šta biste danas bilježili u BiH i u drugim zemljama bivše Jugoslavije kao fotograf?

Haviv: Osim rada na filmu Biography of a Photo, radim na projektu koji se zove Peace (Mir). Ovaj projekt rasvjetljuje definiciju mira ovdje – šta je mir? Niko ne puca ni na koga? Ali je li ova zemlja funkcionalna, šta to znači, koje su žrtve svih koji su bili dio ovoga konflikta, kakav je rezultat danas? Pisac Anthony Loyd i ja smo proveli više sedmica putujući po BiH, bili smo u Republici Srpskoj, u Hercegovini, u mnogim dijelovima. Pokušali smo odgovoriti na ova pitanja, razumjeti odgovore. Potom smo taj koncept pokušali približiti s drugim zemljama koje su također bile u ratu.

Fotografija je važna jer ona ima odgovornost prema sjećanju

RSE: Fotografije su na neki način čuvari sjećanja. Možda pitanje može malo banalno, ali čemu služe ružna sjećanja?

Haviv: Fotografija je važna jer ona ima odgovornost prema sjećanju. Zašto trebamo ova sjećanja... Kad je riječ o BiH, mnoge generacije odrasle poslije rata kažu da prestanemo govoriti o ratu, o prošlosti. I ja mislim da je to uredu. Ali problem je, i to smo vidjeli ovdje u BiH kao jedan od razloga što je rat i počeo, to što se u prošlosti traži opravdanje za postupke. I zato ja smatram, iako je teško, da ako su ove generacije kao i ona prije njih svjesne toga što se dogodilo i ako pamte to, ne da se toga sjećaju baš svaki dan, ali da postoje trenuci kad je sjećaju, recimo Modul Memorije je odličan primjer... Hajde da se jednom godišnje prisjetimo.

Prisjetimo se šta se dogodilo, s poštovanjem, bez obzira na to gdje se i kome se dogodilo, ljudski životi su izgubljeni. A s druge strane važno je sjećati se zbog generacije koja nije doživjela rat i koja rat promatra kroz filmove i videoigre. Ovo je bilo stvarno. Ovo se zaista dogodilo. Ova groblja su stvarno počivališta vaših rođaka, stvarnih ljudi. I mi svi imamo mogućnost da naša odluka, bilo na izborima, bilo u razgovoru ili slično, može promijeniti stvar desno ili lijevo. A da bismo donijeli odluku, moramo razumjeti šta znači jedno, a šta drugo. ​

RSE: Koncept kulture sjećanja relativno je nov fenomen koji je zaživio nakon Drugog svjetskog rata, mogu li fotografije naučiti ljude da zaista cijene iskustvo?

Haviv: Mislim da moje fotografije ne mogu biti dovoljne kako bi se razumjelo sve što bi trebalo. Moje fotografije su samo jedan dio priče, njima treba edukacija, tekst, razgovor, one sa svim ovim stvarima zajedno postaju potpune. I kad se nešto oduzme, recimo nešto vizuelno kao što je fotografija, stvari se promijene. Kada navodite brojeve poput "više od hiljadu poginulih", ili "osam hiljada ubijenih u Srebrenici" ili "osamsto hiljada ubijenih u Ruandi"... To je kao da brojite ljude na stadionu. Ti brojevi su nerazumljivi. Ali kad to gledate kroz fotografiju, kroz interakciju i ono što se dešava grupi ljudi na nekoj fotografiji, onda brojevi postaju stvarni. Vidimo se u tim slikama, nekako sve postaje realno. To je ono što fotografija može. Mijenja apstraktno u stvarno.

RSE: U dijelu filma "Biography of a Photo" Dino Mustafić, bh. redatelj, za fotografiju iz Bijeljine rekao je da je nešto čime bi on opisao rat u BiH. Imate li vi neku fotografiju kojom biste opisali Ameriku i još jednu kojom biste opisali svijet danas?

Haviv: ...Nemam...

RSE: Nemate?

Haviv: U ovom trenutku ne. Amerika očito prolazi kroz dramatično razdoblje i nekako se još uvijek traži. Vidjet ćemo na sljedećim izborima kojim će smjerom krenuti. Mislim da, kad se to desi, bit će lakše kazati – ovo je Amerika danas. Trenutno, Amerika je zemlja potpune pometnje i zbunjenosti, vođena veoma zbunjenom osobom.

A kad se to preslika na svijet, vidimo sve više i više podjela. Mislim da nije moguće sve to predstaviti jednom fotografijom. Ali moguće je predstaviti nešto od toga, i to fotografijama, pričama... Tako će biti lakše razumjeti kako je to biti čovjek u različitim dijelovima svijeta u 2018. godini. Ali sve to predstaviti u jednoj fotografiji, mislim da to nije moguće. Nije moguće čak i rat predstaviti u samo jednoj fotografiji. Ne mogu se do kraja složiti s Dinom kad je o tome riječ. Mislim da ta fotografija pokazuje svirepost onoga što se desilo, ali rat ovdje bio je više od toga.

Vaše mišljenje:

Prikažite komentare

XS
SM
MD
LG