Ingrid Betancourt je 2002. godine, kada je kidnapovana, bila kandidat za predsjednicu Kolumbije. Oteli su je borci gerilskog pokreta FARC (Revolucionarne oružane snage Kolumbije) i u zarobljeništvu držali 6 i po godina. Gospođa Betancourt, oslobođena tokom vrlo dobro izvedene akcije snaga kolumbijske vlade, je nedavno objavila knjigu o svom zatočeništvu. Sa ostalim taocima, među njima i Clara Rojas, čelnica njene izborne kampanje, oteta zajedno sa njom, držana je kao, zatočenice u amazonskoj džungli.
„Taj ambijent je bio vrlo opasan. Zmije, insekti, tarantule svih vrsta mogle su nas tokom noći napasti svakog trenutka. Tokom dana bile smo lancem oko vrata vezane za drvo. Nismo mogli maknuti nikuda“ - prisjeća se na početku razgovora za Glas Amerike gospođa Betancourt.
U knjizi pod naslovom "Čak i tišina ima kraj" ona govori o tih 6 i po godina njenog i zatočeništva drugih, uključujući i trojicu Amerikanaca koji su radili za američku vojsku. Bio je to život u patnji i okrutnosti. Gerilci Revolucionarnih oružani snaga Kolumbije svakodnevno su snimali zatočenike kao dokaz da su živi za slučajeve eventualnog otkupa ili iznuđivanja drugih ustupaka.
Gospođa Betancourt pokušala je pet puta pobjeći, ali svaki put je uhvaćena i svaki put surovije kažnjavana:
„U ekstremnim situacijama sa onim što vas je snašlo morate se nositi najbolje što možete. Za mene je bilo izuzetno važno da u to vrijeme patnje, teških, ponekad sadističkih situacija, nasilničkog i okrutnog iživljavanja naših otmičara, sačuvam vlastti dignitet, sa sačuvam samopoštovanje.“
U julu 2008. godine, jedan helikopter je sletio u kamp gerilaca. Navodno, trebalo da je da njime bude prebačeno 14 talaca. Zatočenici su se uplašili još gore mogućnosti - da budu prebačeni dublje u amazonsku džunglu:
„Mislila sam... dublje u džunglu, što znači nikada više odatle. Mislila sam... biće to još deset, dvadeset godina zatočenistva. Nismo htjeli u helikopter..... ali morali smo, prisiljeni puškama u leđa.“
U helikopteru, ubrzo se pokazalo, nisu bili gerilci, kao što je to na prvi pogled izgledalo:
„Jedan od njih je rekao: Mi smo pripadnici kolumbijske armije. Vi ste slobodni.“
U izvanredno pripremljenoj akciji, kolumbijska armija je obmanula gerilce Revolucionarnih oružanih snaga Kolumbije koji su vjerovali da taoce predaju drugoj pobunjeničkoj grupi.
Ingrid Betancourt se ponovo našla u krugu porodice. Njeno dvoje djece imali su 13 i 16 godina kada je bila oteta. Porodična ljubav pomogla joj je da preživi torturu zatočeništva:
„Znala sam da me moja djeca vole, da me vole majka, otac... i to mi je davalo snage da istrajem, da pokušam da pobjegnem. Bijeg je bio moja opsesija. Vjerovala sam i u drugu vrstu ljubavi, božju ljubav, i to je za mene takođe bilo vrlo bitno.“
Ingrid Betancourt, i u razgovoru za Glas Amerike, a i u svojoj knjizi, ističe da su međusobno razumijevanje i solidarnost talaca takođe pomogli preživljavanju zatočeničkih dana.
Gospođa Betancourt nakon oslobađanja živi u Francuskoj i Sjedinjenim Državama, nastojeći se poptpuno psihološki oporaviti. Nema interesa da se vrati u politiku. Nastaviće da djeluje u korist i za dobrobit žrtava otmica. Organizacije za zaštitu ljudskih prava procjenjuju da kolumbijska gerila drži i do nekoliko hiljada talaca.
