Kad su vremena teska, kao sto je bilo za vrijeme Velike ekonomske krize tridesetih godina proslog stoljeca, ljudi se snalaze kako znaju i umiju, rade ono sto mogu da bi zaradili i nekako prezivjeli. Oni koji su se tada bavili tradicionalnim obrtima i zanatima shvatili su da su neke stvari – trajni, uporabni i lijepi predmeti – uvijek u potraznji. Nesto slicno dogadja se i danas, kad vlada recesija. Amerikanci pokazuju novi interes za lijepe, vrijedne, rucno izradjene predmete. Mike Osborne je posjetio jednu indijansku umjetnicku zadrugu koja svoj pocetak duguje upravo onom razdoblju Velike depresije i koja i sada, tijekom Velike recesije, dobro posluje...
Posao ide dobro u Qualla Arts and Crafts, u mjestu Cherokee, savezna drzava North Carolina. Iako to ne bi mogli zakljuciti po nekolicini koja razgleda indijanske rukotvorine u toj trgovini. Nema vise autobusa punih turista u potrazi za jeftinim indijanskim suvenirima. Umjesto njih, u trgovinu dolaze ozbiljni kolekcionari, spremni platiti visoku cijenu za vrhunske umjetnine, rucno izradjene. Anna Fariello, autoritet za umjetnost Appalachije pri Sveucilistu Western Carolina, kaze da se isto dogadjalo tijekom 30-ih godina, kad je zemlja poljoprivrednika prerastala u zemlju radnika:
"Bilo je, znate, puno nostalgije tada u ljudima, vjerovali su da nestaje jedan nacin zivota."
I podrucje Appalachije, na jugoistoku Sjedinjenih Drzava, regija uglavnom netaknuta industrijskom revolucijom, postalo je zaristem te nostalgije. Autenticni proizvodi – kosare, metle, posude – postali su iznenada vrlo trazeni u gradskim sredistima poput New Yorka i Chicaga. Drustveni reformatori, a i vlada, vidjeli su u davanju svoje podrske lokalnim rukotvorinama mogucnost ekonomskog razvoja u jednom od najsiromasnijih podrucja zemlje.
"Jedan od problema je bio manje poslova u podrucju i na koje ga nacine vlada moze rijesiti. I tako je nastalo puno malih, privatnih biznisa sto je mladima omogucilo da ostanu tu gdje su rodjeni i da zaradjuju za zivot," kaze Anna Fariello.
Pedesetdvogodisnji Davy Arch, Cherokee umjetnik, kaze da su njegove kreacije izravni rezultat obnavljanja zanata i obrta za njegova djetinjstva:
"Na drvo smo se grijali, na drvo kuhali i drvo je bilo dio naseg svakodnevnog zivota. Poceo sam od drveta izradjivati razne predmete – zlice, posude za dizanje krusnog tijesta.. i to jos kao vrlo mlad, sa sest, osam godina, pocelo je vise kao igra."
Arch pripada istocnoj skupini Cherokee Indijanaca koja je, 1946. godine, i osnovala zadrugu Qualla Arts and Crafts da bi zadovoljila sve vecu potraznju za indijanskim predmetima. Cherokee su u tome, kaze on, vidjeli mogucnost zarade i zastite vlastite bastine:
"I svi drugi starosjedilacki narodi suceljeni su s problemima kakve mi imamo – gubitak naseg kulturnog identiteta zbog asimilacije u glavnu struju. Na ovaj nacin odrzavamo mnoge nase tradicije zivima."
Poput izrade takozvane “kosare u kosari,” koja se postize duplim pletenjem. Jos u 18. stoljecu europski su se istrazivaci divili Cherokee kosarama, ali tijekom generacija slozena tehnika pletenja gotovo je nestala. Ostalo je samo troje, cetvero ljudi, prica Arch, koji su znali i zadruga ih je angazirala da nauce druge. Te izuzetno lijepe i vrijedne kosare danas zna plesti oko 30 osoba. To je ozivjelo zajendicu i spasilo od zaborava jednu umjetnicku formu.
Zadruga takodjer pomaze svojim clanovima u pronalazenju prirodnog materijala za izradu autenticnih predmeta. Primjerice, GPS koordinatama pronalazi se, na obalama rijeka, dobra glina za grncariju.
Tonya Carroll, koordinatorica zadruge, kaze da je zadruga pocela i sa sadnjom sve rijedje rijecne trske, potrebne za izradu kosara:
"Ona lako raste, ali sa sve vecim razvojem i gradnjom nema je vise puno pa pokusavamo naci podrucja u kojima je rasla kako bi je opet uzgajali na istim mjestima."
Nastojanja zadruge urodila su plodom i Tonya Carroll s ponosom istice par Cherokee tinejdzera koji pohadjaju lokalnu srednju skolu i koji su naucili kako se izradjuje dvostruko pletena kosara:
"Starijima je tehnika teska za nauciti. Vidjeti mlade kako su tehniku lako svladali i kako lijepo i cvrsto pletu kosare, s prekrasnim dizajnima, to je nesto fantasticno."
I za Annu Fariello, koja vodi projekt obnavljanja obrta i zanata pri Sveucilistu Western Carolina, zadruga je vise od tek obicne umjetnicke galerije:
"Cinjenica da Qualla Arts and Crafts ima tako dugu povijest potvrdjuje njihov uspjeh u stvaranju odrzive organizacije i u odrzavanju tradicija."
Trziste za rucno izradjene predmete moze fluktuirati, jacati i slabiti, zanimanje rasti i padati, dodaje Anna Fariello, ali organizacije kakva je Qualla Arts osiguravaju da tradicionalni zanati i vjestine budu sacuvani za ona vremena kad Amerikance uhvati nostalgija.