Kissinger je imao 100 godina, a umro je u svom domu u Connecticutu, saopštila je firma, ne navodeći više detalja. Biće sahranjen u krugu porodice, a kasnije će u New Yorku biti održana javna komemorativna služba.
Kissinger je bio aktivan i nakon što je proslavio 100. rođendan. Prisustvovao je sastancima u Bijeloj kući, objavio knjigu o liderskim stilovima i svjedočio pred senatskim odborom o nuklearnoj prijetnji koju predstavlja Sjeverna Koreja. U julu 2023. je iznenada posjetio Peking da bi se sastao sa kineskim predsjednikom Xi Jinpingom.
1970-ih je, kao državni sekretar u administraciji Richarda Nixona, učestvovao u ključnim globalnim događajima te decenije. Njegovi napori su doveli do diplomatskog otvaranja Kine, historijskih razgovora SAD i Sovjetskog Saveza o kontroli naoružanja, proširenja veza između Izraela i njegovih arapskih susjeda, i Pariskog mirovnog sporazuma sa Severnim Vijetnamom.
Kissingerova vladavina kao glavnog tvorca američke spoljne politike je prestala kada je Nixon podnio ostavku zbog afere Watergate. Pa ipak, ostao je diplomatska sila za vrijeme Nixonovog nasljednika, predsjednika Geralda Forda, i nastavio da iznosi snažna mišljenja do kraja svog života.
Dok su mnogi veličali Kissingera zbog briljantnosti i širokog iskustva, drugi su ga opisivali kao ratnog zločinca, zbog podrške anti-komunističkim diktaturama, posebno u Latinskoj Americi. Kasnijih godina, putovanja su mu bila ograničena zbog pokušaja drugih nacija da ga uhapse zbog ranije američke spoljne politike.
Nobelova nagrada za mir 1973, koja je dodijeljena Kissingeru i lideru Sjevernog Vijetnama Le Duc Tohu, koji je odbio da je primi - bila je jedna od najkontroverznijih u historiji. Dvoje članova Nobelovog komiteta je podnijelo ostavku zbog tog izbora, a postavljena su i pitanja o američkom tajnom bombardovanju Kambodže.
Ford je Kissingera nazvao "super državnim sekretarom", ali je također pominjao njegovu osornost i samouvjerenost, koje su kritičari bili skloniji da zovu paranojom i egoizmom.
Namrgođen i promuklog glasa, sa njemačkim akcentom, Kissinger je bio daleko od privlačnog muškarca, ali je ipak stekao reputaciju zavodnika, i prije braka je izlazio sa brojnim starletama po Washingtonu i New Yorku. Moć je - kako je rekao - ultimativni afrodizijak.
Početak karijere
Heinz Alfred Kissinger rođen je u Furthu u Njemačkoj 27. maja 1923. i preselio se u Sjedinjene Države sa porodicom 1938, prije nego što su nacisti krenuli u kampanju istrijebljenja evropskih Jevreja.
Ime je "amerikanizovao" u Henry i postao naturalizovani državljanin SAD 1943. Služio je u američkoj vojsci u Drugom svjetskom ratu, i dobio stipendiju Harvardskog univerziteta, gdje je magistrirao 1952, i doktorirao 1954. godine. Predavao je na Harvardu narednih 17 godina.
U to vrijeme je služio kao konsultant vladinih agencija, a 1967. je bio posrednik State Departmenta u Vijetnamu. Iskoristio je svoje veze sa administracijom predsjednika Lindona Johnsona da Nixonovom timu dostavi informacije o mirovnim pregovorioma.
Kada je Nixonu obećanje da će okončati Vijetnamski rat donijelo pobjedu na predsjedničkim izborima 1968. godine, poveo je Kissingera u Bijelu kuću, kao svog savjetnika za nacionalnu bezbjednost.
Međutim, proces "vijetnamizacije" - kada je teret rata sa pola miliona američkih vojnika prebačen na vojsku Južnog Vijetnama - bio je dug i krvav, a obilježili su ga veliko američko bombardovanje Sjevernog Vijetnama, miniranje luka sjevera i bombardovanje Kambodže.
Kissinger je 1972. proglasio da je "mir na domak ruke", ali je pariski mirovni sporazum u januaru 1973. bio samo uvod u konačno komunističko preuzimanje Južnog Vijetnama dvije godine kasnije.
1973. godine, pored uloge savjetnika za nacionalnu bezbjednost imenovan je za državnog sekretara - zbog čega je dobio neprikosnoveni autoritet u spoljnopolitičkim pitanjima.
Zbog sve snažnijeg arapsko-izraelskog konflikta, Kissinger je krenuo u svoju prvu misiju "shuttle diplomatije" - vrste vrlo lične i energične diplomatije vršenja pritiska, po kojoj je bio poznat.
Trideset dva dana putovanja između Jerusalima i Damaska pomogli su Kissingeru da postigne dugotrajni sporazum između Izraela i Sirije na Golanskoj visoravni koju je okupirao Izrael.
U nastojanju da smanji sovjetski uticaj, okrenuo se glavnom komunističkom rivalu Sovjeta - Kini, i dva puta posjetio tu zemlju, uključujući tajnu posjetu tokom koje se susreo sa premijerom Zhouon Enlaijom. Rezultat je bio Nixonov historijski samit u Pekingu sa Mao Zedongom, i kasnije uspostavljanje formalnih odnosa dvije zemlje.
Sporazum o strateškom naoružanju
Afera Watergate, koja je primorala Nixona da podnese ostavku, jedva da je okrznula Kissingera, koji nije bio povezan sa zataškavanjem, i nastavio je da radi kao državni sekretar kada je Gerald Ford stupio na dužnost u ljeto 1974. Međutim, Ford ga je smijenio sa položaja savjetnika za nacionalnu bezbjednost u želji da čuje više ideja o spoljnoj politici.
Kasnije te godine, Kissinger je sa Fordom otputovao u Vladivostok u Sovjetskom Savezu, gdje se predsjednik sastao sa sovjetskim liderom Leonidom Brezhnevom i dogovorio okvire pakta o strateškom naoružanju. To je bila kruna Kissingerovih napora da se smanje tenzije u odnosima SAD i Sovjetskog Saveza.
Međutim, Kissingerove diplomatske vještine su imale limit. 1975, nije uspio da ubijedi Izrael i Egipat da pristanu na drugu fazu povlačenja na Sinaju.
U ratu Indije i Pakistana 1971, Nixson i Kissinger su žestoko kritikovani zbog naklonosti prema Pakistanu.
Kao i Nixon, plašio se širenja ljevičarskih ideja po zapadnoj hemisferi, a potezi koje je povukao izazvali su duboku sumnjičavost prema Washingtonu u brojnim zemljama Latinske Amerike godinama kasnije.
1970. godine, kovao je planove sa CIA-om kako da destabilizuje i smijeni markističkog, ali demokratski izabranog predsjednika Čilea Salvadora Alendea, a u memorandumu uoči krvavog puča u Argentini 1976. godine rekao je da bi trebalo podržati vojne diktatore.
Kada je Ford izgubio izbore od Jimmyja Cartera, demokrate, 1976, Kissingerovi dani moći su bili u najvećoj mjeri završeni. Sljedeći republikanac u Bijeloj kući Ronald Reagan distancirao se od Kissingera, za koga je smatrao da ne odgovara njegovom konzervativnom biračkom tijelu.
Kada je napustio vladu, Kissinger je formirao skupu, moćnu konsultantsku firmu u New Yorku, koja je nudila savjete svetskoj korporativnoj eliti. Bio je član bordova brojnih kompanija i raznih spoljnopolitičkih i bezbjednosnih foruma, pisao je knjige i postao redovni medijski komentator za međunarodna pitanja.
Poslije napada 11. septembra 2001, predsjednik George Bush je izabrao Kissingera da predvodi istražnu komisiju, ali je zbog protivljenja demokrata, koje su vidjele konflikt interesa zbog brojnih klijenata njegove konsultantske firme, bio primoran da se povuče iz komisije.
Henry Kissinger razveo se od svoje prve supruge Ann Fleischer 1964, sa kojom je imao dvoje djece, a zatim se oženio Nancy Maginnes, saradnicom guvernera New Yorka Nelsona Rockfellera 1974.