Ustav Sjedinjenih Država nalaže da predsjednik Kongresu podnosi izvješće u stanju unije. Nešto što je počelo kao rukom ispisana poruka kongresmenima preraslo je u predstavu političkog kazališta koju televizija prenosi globalno, a u kojoj predsjednik nastupa smiono i neustrašivo.
“Vrijeme je da se ide dalje, ka novom velikom izazovu...”, rekao je predsjednik Ronald Reagan u svojem četvrtom govoru o stanju unije, 1985. godine.
“Stanje nase unije jače je nego ikada prije...”, bile su riječi predsjednika Billa Clintona, 2000. godine.
“Po prvi put u dva desetljeća, Osama bin Laden više ne predstavlja opasnost po našu zemlju...”, rekao je predsjednik Barack Obama u svojem govoru o stanju unije 2012. godine.
Amerikanci su se s Britancima borili za svoju neovisnost, ali od njih preuzeli praksu predsjednikovog redovitog obraćanja vladinim čelnicima.
Neki od prvih američkih predsjednika slali su pismo kongresnicima, nisu se pojavljivali na Kapitolu.
Američki Ustav nalaže podnošenje izvještaja o stanju unije. I dodaje da će predsjednik Kongresu preporučivati mjere za koje smatra da su “potrebne i korisne”.
Ronald Reagan je započeo s praksom pozivanja gostiju na govor u Kongresu poput čovjeka koji je skočio u washingtonsku rijeku Potomac da bi spasio žrtve avionske nesreće, 1982. godine.
Tokom godina bilo je i drugih promjena. Profesor vladine i javne politike na Sveučilištu Georgetown Mark Rom daje nam više uvida:
“Predsjednici govor o stanju unije koriste u razne svrhe. Jedna je iznijeti program za iduće zasjedanje. Istovremeno, dok ga iznosi Kongresu, on ga iznosi i američkoj javnosti. Kongres odgovara na pitanja od javnog interesa pa predsjednik također želi mobilizirati javnost na podržavanje tih ciljeva.”
Predsjedavajući Zastupničkog doma Kongresa formalno poziva predsjednika da se obrati i članovima Senata i članovima Zastupničkog doma. Predsjednik svoj govor drži u Zastupničkom domu jer je njegova prostorija veća. Govor je sadržajan, kaže prof. Rom, ali i...dramatičan.
“Predsjednik iznosi svoj program. Njegove pristaše u Kongresu, članovi njegove stranke, ustaju i glasno i oduševljeno odobravaju njegov program. Protivnici, protivnička stranka, tipično ostaju sjediti u takvim trenucima, prekrštenih ruku, skeptična pogleda.”
To može biti prilika da se govori o problemima, nude rješenja.
“Prisjetimo se,” dodaje prof. Rom, “predsjednika Roosevelta ili predsjednika Busha u ratnim vremenima – Drugi svjetski rat odnosno invazija Iraka ili Afganistana... njihovih poruka da nam predstoje sučeljavanja, sukobi, napadi, ali da možemo i da hoćemo odoljeti i pobijediti. Predsjednika Obame, koji usred duboke ekonomske recesije i krize, šalje poruku nade i promjene...”
“Iako nam je ekonomija možda oslabljena i naše pouzdanje uzdrmano,” rekao je predsjednik Obama, 2009. godine, “ja večeras želim da svaki Amerikanac zna sljedeće: izgradit ćemo ponovno, oporavit ćemo se i Sjedinjene Američke Države bit će jače nego prije...”
...jača ekonomija, jača kontrola oružja, bolja imigracijska politika. To je, kažu stručnjaci, ono ka čemu predsjednik stremi i o čemu će večeras govoriti.
“Vrijeme je da se ide dalje, ka novom velikom izazovu...”, rekao je predsjednik Ronald Reagan u svojem četvrtom govoru o stanju unije, 1985. godine.
“Stanje nase unije jače je nego ikada prije...”, bile su riječi predsjednika Billa Clintona, 2000. godine.
“Po prvi put u dva desetljeća, Osama bin Laden više ne predstavlja opasnost po našu zemlju...”, rekao je predsjednik Barack Obama u svojem govoru o stanju unije 2012. godine.
Amerikanci su se s Britancima borili za svoju neovisnost, ali od njih preuzeli praksu predsjednikovog redovitog obraćanja vladinim čelnicima.
Neki od prvih američkih predsjednika slali su pismo kongresnicima, nisu se pojavljivali na Kapitolu.
Američki Ustav nalaže podnošenje izvještaja o stanju unije. I dodaje da će predsjednik Kongresu preporučivati mjere za koje smatra da su “potrebne i korisne”.
Ronald Reagan je započeo s praksom pozivanja gostiju na govor u Kongresu poput čovjeka koji je skočio u washingtonsku rijeku Potomac da bi spasio žrtve avionske nesreće, 1982. godine.
Tokom godina bilo je i drugih promjena. Profesor vladine i javne politike na Sveučilištu Georgetown Mark Rom daje nam više uvida:
“Predsjednici govor o stanju unije koriste u razne svrhe. Jedna je iznijeti program za iduće zasjedanje. Istovremeno, dok ga iznosi Kongresu, on ga iznosi i američkoj javnosti. Kongres odgovara na pitanja od javnog interesa pa predsjednik također želi mobilizirati javnost na podržavanje tih ciljeva.”
Predsjedavajući Zastupničkog doma Kongresa formalno poziva predsjednika da se obrati i članovima Senata i članovima Zastupničkog doma. Predsjednik svoj govor drži u Zastupničkom domu jer je njegova prostorija veća. Govor je sadržajan, kaže prof. Rom, ali i...dramatičan.
“Predsjednik iznosi svoj program. Njegove pristaše u Kongresu, članovi njegove stranke, ustaju i glasno i oduševljeno odobravaju njegov program. Protivnici, protivnička stranka, tipično ostaju sjediti u takvim trenucima, prekrštenih ruku, skeptična pogleda.”
To može biti prilika da se govori o problemima, nude rješenja.
“Prisjetimo se,” dodaje prof. Rom, “predsjednika Roosevelta ili predsjednika Busha u ratnim vremenima – Drugi svjetski rat odnosno invazija Iraka ili Afganistana... njihovih poruka da nam predstoje sučeljavanja, sukobi, napadi, ali da možemo i da hoćemo odoljeti i pobijediti. Predsjednika Obame, koji usred duboke ekonomske recesije i krize, šalje poruku nade i promjene...”
“Iako nam je ekonomija možda oslabljena i naše pouzdanje uzdrmano,” rekao je predsjednik Obama, 2009. godine, “ja večeras želim da svaki Amerikanac zna sljedeće: izgradit ćemo ponovno, oporavit ćemo se i Sjedinjene Američke Države bit će jače nego prije...”
...jača ekonomija, jača kontrola oružja, bolja imigracijska politika. To je, kažu stručnjaci, ono ka čemu predsjednik stremi i o čemu će večeras govoriti.
