Linkovi

Robert Hand: Srbija i Srpska se nisu suočile sa ratnom prošlošću


Hend: Poricanje genocida u Srebrenici nikoga neće razuveriti
please wait

No media source currently available

0:00 0:03:44 0:00

Hend: Poricanje genocida u Srebrenici neće nikoga razuvjeriti

“Poricanje ili preispitivanje da li je u Srebrenici počinjen genocid nikoga u svijetu ne može razuveriti u pogledu onoga što se tamo zaista dogodilo”, izjavio je u intervjuu Glasu Amerike Robert Hend politički savjetnik u Helsinškoj komisiji američkog Kongresa.

Hand, stručnjak specijalizovan za područje Zapadnog Balkana, ukazuje da bi za vlasti Srbije, Republike Srpske, ali i njihove predstavnike u strukturama Bosne i Hercegovine, bilo korisno priznanje činjenice da je u Srebrenici počinjen genocid nad bošnjačkim stanovništvom.

“To je utvrdila instanca koja strogo poštuje zakonske definicije. Imajući u vidu šta se dogodilo u Žepi, tokom opsade Sarajeva ili uzimajući u obzir etnička čišćenja koja su se dogodila u okolini Prijedora tokom konflikta, mnogi smatraju da se i ti slučajevi mogu okarakterisati kao genocid. Međutim, sud koji se koristi preciznim definicijama, događaje u Srebrenici označio je genocidom”, rekao je Hend.

Prema njegovim riječima jedan od razloga za osnivanje sudova koji sude pojedincima je suprotstavljanje konceptu kolektivne krivice.

“Međutim, kad ljudi ili države nastoje da poreknu ili preispituju stvarnost – aktuelizuju pitanje zajedničke krivice. Što ne daje nikakav doprinos – osim nanošenju dodatnog bola žrtvama genocida. Tako da bi, u svakom slučaju, koristio progresivniji odnos Beograda i kao što sam već napomenuo Republike Srpske”, smatra Robert Hand.

Politički savjetnik u Helsinškoj komisiji američkog Kongresa ukazao je i da se dio prošlosti mnogih naroda svijeta sastoji od spornog naslijeđa – i da je to potrebno prevazići iskrenim odnosom prema činjenicama.

“Srbija i Srbi nisu jedini narod koji se nosi sa time da je jedan dio njihove istorije povezan sa mržnjom i nasiljem. Pogledajte samo šta se ovdje u Americi događa sada, kada se još jednom suočavamo, sa naslijeđem ropstva i dugotrajnom diskriminacijom. Najbolje što se može učiniti je priznanje da je u istoriji bilo loših vremena – distancirati se od toga i krenuti naprijed. Nije toliko važno gdje smo bili. Važno je gde se trenutno nalazimo i smjer kojim se krećemo”, navodi Hand – koji ukazuje na još jedan primjer: Drugog svjetskog rata i Njemačke.

“Potrebno je da se svi suoče sa onim što se dogodilo u prošlosti. Prihvate to – kako bi mogli da nastave dalje – to je za dobrobit građana Srbije, ali i svih ostalih”, smatra Robert Hand.

Glas Amerike: Kako tumačite nevoljnost vlasti Srbije i Republike Srpske da to učine?

Hend: Mislim da je to skretanje pažnje sa konkretnih pitanja koja je potrebno riješiti. Dijelom, riječ je i o pokušaju opravdavanja onoga što se dogodilo u prošlosti, umjesto prihvatanja i iskupljenja za učinjeno. To onda doprinosi porivu i podstiče ekstremni nacionalizam i negiranje genocida – dok, sa druge strane, koruptivnoj vlasti omogućava zadržavanje pozicije i dalje bogaćenje.

Na taj način u drugom planu ostaju nastojanja za utvrđivanjem kako je život izgubio David Dragičević, ili da li je odgovor vlasti na pandemiju koronavirusa bio adekvatan. Što su aktuelni problemi - uz izazove sveobuhvatne korupcije.


Međutim, građanima se odvraća pažnja u pokušaju obezbjeđivanja njihove značajnije podrške, a samim tim i koncentracije političke moći. Naravno, i u ljudskoj prirodi postoji tendencija negiranja. A, to je nešto što se može prevazići saznavanjem činjenica i kritičkim razmišljanjem. Jednostavno, za to je potrebno primijeniti bolji pristup.

Glas Amerike: Šta mislite da je potrebno učiniti u pokušaja obnove povjerenja među balkanskim susjedima – konkretno Bošnjaka i Srba?

Hend: Mislim da je u tome ključna uloga civilnog društva. I tu prvenstveno mislim na Srbiju jer, bez obzira na to što se na meti kritika može naći ono što vlasti Srbije tokom prethodnih godina jesu ili nisu uradile ili rekle u vezi sa Srebrenicom, tamošnji nevladin sektor uvijek je prednjačio u tome da se prizna šta se zaista dogodilo. I ranije sam to ponavljao: iako su, po mom mišljenju, režim Slobodana Miloševića i Srbija bili uzrok nevjerovatnog nasilja tokom devedesetih – neki od stvarnih heroja tog perioda bili su Srbi. Prvenstveno ljudi u civilnom društvu, koji su imali hrabrosti da se usprotive i poruče: “Ne u moje ime”. Potrebno je više takvih ljudi.

Oni postoje i u Republici Srpskoj, kao i među Bošnjacima i Hrvatima. Međutim, u svim tim zajednicama oni su marginalizovani. Djeluje da mnogo više sljedbenika imaju strukture na vlasti i politički lideri. Ta marginalizovana društva trebalo bi da se povežu i zajedno da rade.

Postignut je, posljednjih godina, djelimičan napredak u vezi sa nestalim osobama – ali time što su se porodice različitih etničkih grupa sastajale jer su vjerovale da jedne drugima mogu pomoći. Njihovi najmiliji su među nestalima. Mislim da je osnaživanje tog aspekta značajno, a ne samo slijepo praćenje vladinih zvaničnika i slijepo ponavljanje svega što govore.

Glas Amerike: Da li vlasti Srbije i Srpske iskazuju kooperativnost u tom smislu?

Hend: Tu bih napravio razliku u njihovim reakcijama – jer mi se čini da državni zvaničnici Srbije, s vremenom na vrijeme, učine nešto. Sjećam se da je bivši predsjednik Boris Tadić bio na obilježavanju destogodišnjice genocida – vjerujem da je Aleksandar Vučić to učinio povodom dvadesetogodišnjice. Bilo je nekih pokušaja, koje bih označio veoma formalnim, ali su ipak bili koraci u pravom smjeru. Uloženi su i napori da se procesuiraju počinitelji zločina – nižeg ili srednjeg ranga. Međutim, problem koji vidim na srpskoj strani je što jedan broj zvaničnika višeg ranga nikada nije odgovarao. A ponekad, kada bi neko bio uhapšen ili optužen, izgledalo je kao da se to dešava da bi se zadovoljila međunarodna zajednica – dok su se, iza kulisa na domaćoj sceni, podržavale lažne naracije poricanja koje predstavljaju dodatno žrtvovanje onih koji su već ispaštali zbog zločina. Implicirajući, na neki način, da su to zaslužili. I to se sve, s vremena na vrijeme, ponavlja.

Slično važi i za Republiku Srpsku – samo što su se tamo stvari pogoršale posljednjih godina, ili čak čitave jedne decenije – pogotovo od uspona Milorada Dodika (član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz redova srpskog naroda; prim.nov.) Dodiku izgleda polazi za rukom izazivanje kontroverzi – koji, osim što iznosi uvrede, na sve načine pokušava zemlju da učini nefunkcionalnom. Na neki način pokušava da opravda užasne stvari koje su se dogodile tokom devedesetih.

Glas Amerike: Možda vam je poznato da je na posljednjim parlamentarnim izborima u Srbiji učestvovao haški osuđenik Vojislav Šešelj, za to se pripremao i Dragan Vasiljković, poznatiji kao Kapetan Dragan. Na stranačkim listama bilo je i onih koje potražuju međunarodne sudske instance ili su optuženi za kršenje prava i običaja ratovanja. Kako to tumačite i da li vas tako nešto iznenađuje?

Hend: Način na koji su političke stranke i neke od institucija vlasti u Srbiji dale implicitnu, a ponekad i eksplicitnu, podršku ljudima koji su osuđeni za ratne zločine, ili su bili optuženi, vrlo je problematična. Njihovo promovisanje u heroje i kandidate za parlament teško mogu da razumijem. Pitanje je zašto te političke partije ne odgovaraju za to, ali i zašto se za te ljude glasa, uprkos svemu što su učinili… To je izuzetno problematično. Takođe, čudi i to što se promovišu knjige autora osuđenih pred Međunarodnim sudom u Hagu za stravične zločine, ako ne i genocidne, zločine protiv čovječnosti, ili druge ratne zločine. Ponekad zanemarujemo činjenicu da su i zločini protiv čovječnosti užasavajući. A ti ljudi, osim što im se dodijeljuje status heroja, zarađuju novac prodajući knjige – pokušavajući da opravdaju ono što su učinili. To je jednostavno pogrešno i uznemirujuće.

Mislim da to izaziva mnoge negativne reakcije u međunarodnoj zajednici. Bilo je i u Zagrebu slučajeva da su ljudi, koji su činili strašne stvari tokom devedesetih, promovisani u nacionalne heroje.

U tim slučajevima dešava se i da ih vladini zvaničnici, makar to činili u ličnom svojstvu, podržavaju. To šalje potpuno pogrešnu poruku Evropi – području sa kojim je u toku proces integracije. Vjerujem da postoji veliki broj ljudi koji su toga svjesni, ali mi djeluje da se jednostavno prepuštaju, umjesto da se suprotstave posredstvom civilnog društva.

Glas Amerike: Imajući u vidu sve to – imate li utisak da se Srbija odrekla svoje ratne prošlosti ili je i dalje baštini?

Hend: Neki napori jesu ulagani, ali po mom ličnom mišljenju, to je nedovoljno. Kada govorimo o razlazu sa prošlošću – veliki dio toga odnosi se na Srebrenicu i konflikte u Bosni. Međutim, jedno od značajnijih pitanja u kom pravda nije zadovoljena je ubistvo američkih državljana braće Bitići, počinjeno 1999. Nedavno je obilježena još jedna godišnjica tog događaja.


Ljudi koji je, u najmanju ruku, trebalo da budu optuženi i izvedeni pred sud nalaze se na slobodi i imaju jake političke veze. Ma šta god da se sve desilo u vezi sa tim slučajem radi se o zločinu koji je treba da bude procesuiran. Po mom mišljenju – to je signal da Beograd, ali i kao što sam ranije pominjao Republika Srpska, nisu raskrstili sa prošlošću. Nisu se suočili sa onim što se desilo i posegli da sa susjedima nađu zajednički jezik u situaciji kada svi narodi tog područja imaju zajednički cilj – da postanu deo Evrope, ostvare boljitak i bolju budućnost za svoju djecu. Realnost u kojoj se i dalje polemiše da li je genocid počinjen ili ne navodi mlade ljude, koji u to vrijeme nisu bili rođeni, da odlaze. Da li to ponosnim čini Srbiju ili Republiku Srpsku? Mislim da je vrijeme da političari u regionu budu odgovorniji i izjasne se o tim pitanjima. Hajde da prihvatimo šta se dogodilo i zajednički nastavimo dalje.

Komentari

XS
SM
MD
LG