Linkovi

David Rohde: Izvještavanje o Srebrenici je najvažnije u mojoj karijeri


David Rohde

David Rohde je američki novinar kojeg je list Christian Science Monitor poslao da izvještava o ratovima u bivšoj Jugoslaviji kada je imao 27 godina. Bio je prvi novinar koji je dokazao postojanje masovnih grobnica nakon pada Srebrenice 11. jula 1995. godine, a kasnije je o tome napisao knjigu i dobio Pulitzerovu nagradu. U međuvremenu su ga u Afganistanu oteli Talibani, a danas je izvršni urednik magazina New Yorker.

Ove godine obilježava se 25. godina od kada je počinjen genocid u Srebrenici. Kakva je tada bila vaša perspektiva o onome što se događalo tog jula?

Iskrena priča je da sam u danima prije 11. jula 1995. godine otišao na odmor. Mnogi su novinari tada napustili Bosnu. Jedna novinarka je ostala, Samantha Power, kasnije je u Obaminoj administraciji bila ambasador Sjedinjenih Država (SAD) u Ujedinjenim Nacijama (UN). Sjećam se da sam bio u Australiji i Samantha je pisala priče 8. jula, 9. jula, 10. jula, pokušavajući da upozori svijet na ono što se događa. A u UN-u je vladalo opšte mišljenje da grad neće pasti. Postoje mnoga pitanja zašto UN praktički nije ništa učinio za odbranu grada. Tako da nisam bio tamo. A grad je tada pao, bila je to katastrofa. I osjećao sam se užasno što sam to propustio. To me je kasnije navelo da izvještavam mnogo oštrije.

Vi ste zapravo jedan od prvih očevidaca, prvi strani novinar, na lokacijama nakon masakra. Šta vas je odvelo tamo, kako ste se uopšte našli u situaciji da posjetite mjesta na kojima su se dogodili svi ti zločini?

Sreća, da budem iskren. Bio je avgust. Kružile su glasine. Bošnjaci su izlazili iz šuma, u Tuzlu, govoreći da je bilo ubistava. I zapravo mi je bilo dopušteno da u Republici Srpskoj (RS) izvještavam o tome kako su Srbi u tom trenutku, krajem avgusta, gubili teritoriju oko Banjaluke. Postojao je interes iz RS da zapadni novinari razgovaraju sa srpskim civilima koji su bježali pred napredovanjem hrvatskih snaga, a potiskivali su ih i Bošnjaci. Prešao sam iz Beograda i rečeno mi je da prvo moram da odem na Pale kako bih dobio novu novinarsku propusnicu. Put se spušta preko Nove Kasabe, gdje su bili grobovi. Trebalo mi je nekoliko odlazaka, ali uspio sam pronaći masovne grobnice u Novoj Kasabi.

I šta ste tamo vidjeli, šta ste našli?

SAD su objavile satelitske snimke fudbalskog terena u Novoj Kasabi. Bilo je to normalno nogometno igralište kada je Srebrenica pala, prije 11. jula. Potom, nekoliko tjedana kasnije, u blizini nogometnog igrališta, pojavila su se područja svježeg kopanja. Snimka je objavljena na naslovnoj stranici New York Timesa i napravio sam njenu fotokopiju. Sa mnom je iz Beograda došla prevoditeljica, Srpkinja, želim joj odati priznanje, koja mi je pomogla i bila posvećena da pronađe te grobnice i otkrije istinu u Srebrenici. U jednom smo trenutku šetali oko nogometnog igrališta u Novoj Kasabi i zapravo smo se držali za ruke. Na tom su području još bili vojnici RS i nismo htjeli da postanu sumnjičavi prema nama. Pokupili smo nešto cvijeća, prošetali tim krajem i konačno smo pronašli grobnicu. Nažalost, iz zemlje je virila kost. Izgledala je kao ljudska bedrena kost. Našao sam i prazne kutije s municijom i uzeo komade papira. Među njima je bila srednjoškolska diploma bosanskog muslimana koji je bio u Srebrenici. To su sve bili dokazi o masovnim ubistvima u Novoj Kasabi.

To se sve događalo u avgustu 1995. godine?

Tačno, to je bila moja prva priča. Nakon toga sam otišao u Tuzlu, obavio razgovor sa desetak preživjelih i na kraju napisao priču o tome da su rekli da to nije samo Nova Kasaba, da je bilo i ubistava na drugim mjestima oko Srebrenice. To je bila druga priča koju sam uradio, o preživjelima koji su vrlo dosljedno pričali priče o masovnim pogubljenjima.

Vratili ste se u oktobru 1995?

Da, posljednji put, kada su već počeli dejtonski mirovni pregovori. Bilo je nejasno hoće li pregovori uspjeti. A onda sam od izvora čuo da Srbi odlaze, iskopavaju grobnice i prenose tijela na nove lokacije da bi ih sakrili. Dao mi je kartu s malim krugovima koji prikazuju prostore svježeg kopanja u blizini Zvornika. Otišao sam krajem oktobra. Našao sam grobnicu u blizini osnovne škole, a zatim sam došao do druge, kod jednog zemljanog nasipa. Tamo me je uhapsio policajac, bosanski Srbin. Našli su kopiju karte. Imao sam kameru u kojoj je bio film i uhapšen sam. Optužen sam da sam špijun, i bosanski Srbi su me držali 10 dana.

Jesu li vas puno ispitivali, jeste li strahovali za svoj život?

Strancima je bilo lako i uvijek je bilo lakše nego lokalnim stanovnicima. Bio sam zabrinut. Ispitivali su me i htjeli su znati imena svih muškaraca koji su mi rekli da su preživjeli masovne egzekucije. I bio sam veoma zabrinut da nisam učinio nešto nesmotreno na tom drugom putovanju. Da li sam zaista trebao ići? Ali ponavljam, oni su uništavali dokaze... Niko nije vjerovao da će dejtonski mirovni pregovori uspjeti. Svi su mislili da će to biti samo još jedan neuspjeli diplomatski pokušaj. Tako da sam želio otići, dobiti više dokaza o još većem broju grobnica prije završetka mirovnih pregovora i primirja. I bio sam veoma uplašen ali, kad su me ispitivali, davao sam im lažna imena bosanskih muslimana koji su rekli da su preživjeli pogubljenja. Bojao sam se da će oni hrabri ljudi koji su razgovarali sa mnom biti meta ili ubijeni ako dam njihova prava imena.

Kako ste oslobođeni?

Richard Holbrooke. On je učinio da moje oslobađanje postane veliko pitanje tokom dejtonskih mirovnih pregovora. Moja porodica i urednici, tada sam radio za list Christian Science Monitor, su otišli u Dayton i tražili da Holbrooke učini nešto da mi pomogne. I rekao je Miloševiću - zaustavit ću mirovne pregovore dok ne oslobodite ovog novinara. Došli su vojnici iz Beograda. Odveli su me preko granice u Srbiju i brzo helikopterom prebacili u Beograd. To pokazuje ogromnu moć koju je Milošević imao nad bosanskim Srbima.

David Rohde: Da nije pandemije došao bih u Srebrenicu
please wait

No media source currently available

0:00 0:06:17 0:00

Čitao sam u Christian Science Monitoru da ste se, kada su vas doveli u ćeliju, pitali da li neko zapravo uopšte zna da ste uhapšeni. Ali ako sam dobro shvatio jedan od zatvorenika vam je rekao da je vašeg brata čuo na Glasu Amerike pa ste tako saznali?

Da to je istina. Moja porodica davala je intervjue za Glas Amerike, i u američkim medijima, jer su vršili pritisak na Clintonovu administraciju da me oslobodi. I želim reći da su me stavili u ćeliju sa, čini mi se, pet ili šest bosanskih Srba. Neki su bili kriminalci, neki su rekli da su u zatvoru jer su se suprotstavili Karadžiću. I prema meni su se vrlo dobro ophodili. I samo želim da znate, znam da u Bosni i dalje postoji borba po pitanju nacionalnosti, ali sreo sam mnoge Srbe koji su se prema meni dobro ponašali prije, tokom i nakon svega ovoga. I vidjeli da su veća opasnost lideri koji igraju na kartu nacionalizma da bi dobili političku moć.

U novembru ove godine je i 25 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. On je donio mir, ali mnoga su pitanja ostala neriješena do danas. Mislite li da je međunarodna zajednica trebala učiniti više, ne samo da spriječi zločine i loše stvari koje su se događale, nego možda čak i sam rat?

Da. Mislim da je problem Dejtonskog sporazuma bio što nekako stvara de facto veto nad većinom promjena u vlasti u Bosni, za svaku stranu. I opet, postojala je briga oko mogućnosti da se postigne bilo kakav sporazum. Ali mislim da je međunarodna zajednica trebala učiniti više na reviziji Dejtonskog sporazuma. I mislim da je jedina budućnost za Bosnu integracija. Nacionalizam nije politika koja će dovesti do rasta i interakcije s ostatkom Evrope i svijeta. Također znam da postoji ogroman problem korupcije. Mislim da za to nema izgovora. SAD i Evropska unija bi borbi protiv korupcije mogle posvetiti veću pažnju i više pomoći.

Kasnije ste napisali knjigu na ovu temu i dobili Pulitzerovu nagradu. Ali, kako komentirate činjenicu da, unatoč svim svim dokazima, toliko ljudi, posebno u Srbiji i RS, odbacuju i osporavaju da su se genocid i sva ta zlodjela dogodila?

Planirao sam da dođem u Bosnu na godišnjicu ove godine, dolazim svakih pet godina, i slomljeno mi je srce što sam još u SAD zbog pandemije. Kada sam bio tamo prije pet godina, mnogi su Srbi negirali ono što se dogodilo. Ali jedna stvar koja se promijenila je da sam ponizan kao Amerikanac. Postoji jednako toliko teorija zavjere i isto toliko poricanja danas u SAD, koliko je bilo u Bosni zadnji put kada sam bio tamo. Dio razloga leži u razvoju Interneta. Ako neko želi iznijeti teoriju zavjere ili preispitati neku osnovnu činjenicu, može jednostavno sve što želi objaviti na Internetu. To nije poput novinarske organizacije u kojoj, ako objavite nešto lažno, u SAD, možete biti tuženi za klevetu. Google, Twitter i Facebook ne snose odgovornost kada neko laže na njihovim platformama. Mislim da bi se to trebalo promijeniti. Tako da sam razočaran što postoji toliko puno ljudi koji preispituju brojeve. Ti brojevi su jasni, rađene su DNK identifikacije. Ne bismo trebali kriviti sve Srbe, posebno mlade Srbe, za ono što se dogodilo prije toliko godina. Ali to su činjenice. Sve je dokazano. Vjerujem da je važno prihvatiti istorijske činjenice, a zatim pokušati krenuti naprijed i stvoriti novu Bosnu.

Da se vratimo na vašu karijeru. Opet su vas uhapsili, ili bolje rečeno, oteli Talibani u Afganistanu u novembru 2008. Možete li objasniti što ste radili u to vrijeme i kako se otmica dogodila? Može li se to uopšte uporediti sa vašim hapšenjem u Bosni?

Obećao sam svojoj porodici da više neću rizikovati. Bio sam lokalni izvještač u New Yorku nakon završetka rata u Bosni. U Afganistan sam otišao nakon napada 11. septembra 2001. godine i bio sam vrlo oprezan šest ili sedam godina. Završavao sam knjigu i odlučio da ću intervjuirati zapovjednika Talibana kao posljednju stvar koju bih učinio u Afganistanu. I preduzeo rizik kakav nisam od odlaska u Srebrenicu. Komandant je obavio intervjue s evropskim novinarima, ali kada sam stigao na razgovor, on me je oteo. Čekao je Amerikanca. U zatočeništvu sam proveo sedam mjeseci. Spasio me hrabri afganistanski novinar koji je radio sa mnom, koji je i kidnapovan sa mnom. Pomogao mi je da pobjegnem. Završio sam karijeru ratnog dopisnika nakon što sam se vratio kući iz Afganistana, prije 11 godina. Sada sam urednik, ovdje pišem knjige. Moja porodica je prošla kroz dovoljno toga. Mladim novinarima kažem da za neke priče vrijedi riskirati život. Stojim iza svoje odluke da dva puta odem na područje Srebrenice kako bih pronašao masovne grobnice. To je bilo neophodno da bi se dokazala ubistva više od 7.000 ljudi. Odlazak na moj razgovor sa zapovjednikom Talibana je bila glupost. To nije bilo neophodno. Tako da se kajem zbog odluke u Afganistanu, ali stojim uz izvještavanje o Srebrenici. Mislim da je to najvažnije izvještavanje koje ću ikada raditi u životu.

David Rohde opisuje svoju otmicu, Ideas Forum, Washington, 2013. godine
David Rohde opisuje svoju otmicu, Ideas Forum, Washington, 2013. godine

To nas dovodi do teme koju ste već pomalo načeli. Kako danas vidite novinarstvo, naročito u SAD?

Mislim da je važno. Vrlo je frustrirajuće, puno ljudi napada novinare, ali mislim da je važno da se novinari drže činjenica, recimo, da kažu kada nešto ne znaju zasigurno. Postoje novinari koji su kolumnisti ili TV komentatori i oni mogu iznijeti svoje mišljenje, to je u redu. Ali ako ste mladi novinar, pokušajte da vaša vijest bude što više bazirana na činjenicama. Nemojte da vas troluju, da upotrijebim taj izraz, ili da vas prevare da odgovarate ili budete pristrasni. To se samo uklapa u teorije zavjere koje ljudi imaju o nama. Mislim da naročito mlađi ljudi sve više paze odakle dobijaju informacije, da čitaju internet skeptično. To vidim u SAD. Stoga mislim da je novinarstvo važnije nego ikad. Biti tačan i fer je važnije nego ikad.

Vaša posljednja knjiga "In Deep" govori o ulozi FBI, CIA i postojanju takozvane "duboke države" u koju vjeruju i ljevica i desnica, Republikanci i Demokrati, ali iz različitih perspektiva i razloga. Možete li to malo objasniti?

Ljevica smatra da postoji vojno-industrijski kompleks, vojni dobavljači, kompanije i generali koji nas guraju u ratove. Konzervativci strahuju od administrativne države, stalno rastuće vlade koja im se miješa u život i oduzima im prava. Smatram da nijedno nije tačno. Postoje pritisci, finansijski interesi koji su veoma snažni, CIA i FBI su veoma moćni i Kongres, predsjednik, sudovi i novinari ih trebaju nadzirati vrlo pažljivo.

Možete li prokomentirati trenutno stanje u SAD, imajući u vidu pandemiju, rasno pitanje i izbore koji uskoro dolaze?

Ovo je vrlo burno vrijeme. Prije rata nisam bio u Bosni, ali uplašen sam jer postoji takav fokus na korištenje teorija zavjere i korištenje lažnih tvrdnji za postizanje političkih poena. Brinem se da bi to moglo dovesti do nasilja u SAD. Kao što sam rekao, problem nisu prosječni Bosanci, Srbi ili Hrvati. Problem su politički lideri koji preuveličavaju stvari da bi širili teorije zavjere, koji suprotstavljaju grupe jedne protiv drugih radi političke dobiti. To se dešava u SAD. Amerikanci se ne mogu složiti koliko je opasna pandemija. Imali smo užasan odgovor na to. Znate, neki će nositi maske, neki ne. I to je zato što se ne možemo složiti oko osnovnih činjenica. A ovo nas vraća na novinarstvo. Novinari treba da budu činjenični i tačni i da ne upadaju u političku zbrku i spinovanje jer je to sve izmaklo kontroli. Dakle, SAD nisu ništa bolje od bilo koje druge zemlje. To se pokazalo u poslednje četiri godine. Vjerujemo u teorije zavjere. Dozvoljavamo da budemo podijeljeni jedni protiv drugih. I nadam se da ćemo svi ovdje popustiti s takvim podjelama prije nego što se to otme kontroli.

David Rohde: Novinarstvo je važnije nego ikad
please wait

No media source currently available

0:00 0:00:44 0:00

Komentari

XS
SM
MD
LG