Ovih majskih dana, ali prije 50 godina, 13 crnaca i bijelaca, zagovornika jednakih prava za sve bez obzira na boju kože, odlučili su se na vožnju autobusom koja će inicirati proces dramatičnih promjena američkog društvenog tkiva. Krenuli su iz Washingtona, glavnog grada, ka jugu, kroz američke savezne države u kojima je rasna segregacija bila izuzetno izražena i lokalnim zakonima dozvoljena. Mada su bili ismijavani, fizički napadani, hapšeni ... vjerovali su u ne-nasilje i ni u jednom momentu nisu uzvratili. Hrabrost i odlučnost tih 13 aktivista inspirirala je na desetine drugih Amerikanaca iz drugih gradova da im se pridruže.
O tim zbivanjima televizijski kanal PBS (Public Broadcasting Service) snimio je vrlo upečatljiv dokumentarni film pod naslovom „Freedom Riders,“ a u povodu 50. godišnjice tog događanja nekoliko prvih „Putnika slobode,“ kako su svojevremeno nazvani, prije neki dan ponovo je iz Washingtona krenulo autobusom, na put njima u čast.
Tokom prvog putovanja, prije 50 godina, bilo je sasvim drugačije.
Joan Mulholland prisjeća povika bijelih segregacionista:
„Govorili su nam... vi ste izdajnici naše rase i sramotite nas....“
Gospođa Mulholland je 1961. godine bila studentkinja. Hapšena je zbog protivzakonitog prekoračenja linija rasnih podjela.
John Lewis, sada kongresmen, i njegov prijatelj bijelac bili su fizički napadnuti kada su ušli u jednu autobusku čekaonicu u Južnoj Karolini, određenu samo za bijelce.
„Napala nas je grupa mladih bijelaca i ostavila u lokvi krvi. Lokalni policajci su samo htjeli znati da li ćemo tužiti napadače. Odgovorili smo.... ne, mi smo došli u miru i ljubavi ...“ - prisjeća se kongresmen Lewis.
Često su "Putnici slobode"- bijelci napadani prvi.
Jim Zwerg je bio jedan teško pretučenih bijelaca:
„Osjetio sam snaže udarce, oboren na tlo ... I tada sam dobio udarac nogom u lice i onesvijestio se“ – takođe se prisjeća gospodin Zwerg
U bolničkoj postelji prije pedeset godina je rekao:
„Spremni smo umrijeti i putovaćemo sve dok ne budemo mogli doći u bilo koji dio američkog juga...“
Prije pedeset godina u nekim autobusima bili su, krao pratnja, i policajci. Uglavnom nisu poduzimali ništa kada su "Putnici slobode" napadani.
U jedan od autobusa "Putnika slobode" u Alabami je kroz prozor ubačena zapaljiva smjesa.
Hank Thomas se prisjeća:
„Dok je autobus zahvatala vatra morali smo odlučiti da li izaći iz autobusa i suočiti se sa masom segregacionista i biti pretučeni, možda i do smrti.“
I kada su izašli iz zapaljenog autobusa, bili su okrutno pretučeni. Na sreću, niko od njih nije smrtno stradao.
Unatoč pozivima sa visokih instanci vlasti sa odustanu, "Putnici slobode" nisu stali.
Diane Nash, prije pola stoljeća studentkinja, kaže:
„Bilo je jasno da će, ako stanemo, ako odustanemo nakon toliko mnogo uloženih napora i pretpljenog fizičkog bola i nasilja nad nama, poruka biti da i drugi sličnih ubjeđenja moraju stati, da su nasilje i segregacionisti jači.“
I "Putnici slobode" su nastavljali, svakim danom brojniji. Bilo ih je preko 400 stotine. Zatvarani su zbog kršenja segregacionističkih zakona, posebno često u američkoj saveznoj državi Mississippi. Kada bi u zatvorima odbili sa prestanu pjevati pjesme o slobodi, oduzimani su im dušeći, deke, četkice za zube....
Autobusi sa "Putnicima slobode" su dolazili i prolazili i ti hrabri ljudi su budili nadu u ruralnim područjima američkog juga.
C. T. Vivian, aktivista pokreta za ljudska prava, o tome kaže:
„Ti jadni i obespravljeni ljudi svoje nade su vezivali za nas i očekivali da uradimo do kraja što što smo radili, nadali se da njihova djeca neće morati trpjeti ono što su oni, a mi, trpjeli.“
Patnja, napor, batine, zatvaranja, hrabrost i odlučnost "Putnika slobode" nisu bili uzaludni. Krajem 1961. godine američka federalna vlada zabranila je rasnu segregaciju na autobuskim i željezničkim stanicama i autobusima i vozovima na saobraćajnim linijama koje su povezivale više američkih saveznih država.
