"Bosanskohercegovačka demokratija je talac neuspjeha u reformi političkog sistema nametnutog Dejtonskim mirovnim sporazumom. Smanjenje odlučnosti među američkim i evropskim liderima koji su bili ključni u dizajniranju ovog sistema osnažilo je domaće elite da iskoriste kompleksnost Daytona za vlastitu korist. Kao rezultat toga, bosanskim građanima nedostaje odgovorna vlast, a u mnogim slučajevima i zaštita njihovih osnovnih prava", navedeno je u izvještaju za 2023. godinu.
"Konsocijacijski model u Bosni i Hercegovini (BiH) nije proizveo liberalnu demokratiju u zemlji uprkos značajnom angažmanu međunarodne zajednice. Vladavina tri autarhične, etnonacionalističke vođa dovela je do komunitarnog modela demokratije kroz populističku mobilizaciju. Ovi procesi su efektivno uspostavili tri paralelna, etnička društva u jednoj državi. Sve u svemu, u BiH se nastavio odvijati proces autokratizacije lošim upravljanjem na podnacionalnom nivou.
"Bosna i Hercegovina (BiH) je zemlja sa najslabijim rezultatima na zapadnom Balkanu i među nacijama u hibridnim režimima tranzita. Bez ponovnog angažmana iz transatlantskog saveza, korumpirane elite će nastaviti koristiti državne institucije kako bi se osnažile na račun osnovnih sloboda bosanskih građana."
Jedna od autorica dijela izvještaja koji se tiče Bosne i Hercegovine Alexandra Karppi, u razgovoru za Glas Amerike naglašava da neuspjeh nije djelo samo domaćih aktera.
" ... mislim da, kao što izvještaj ističe, ne radi se samo o domaćem ometanju procesa . Također, riječ je o sposobnosti međunarodne zajednice da podstakne reforme."
Izvještaj opisuje kako je Bosna i Hercegovina zapela u trenutnom stanju:
Postavljanje kursa za disfunkciju
"Dejtonskim sporazumom je okončan bosanski rat 1992-95 i formirana multietnička BiH na papiru. Ali čineći to, stvorili su jedinstveni politički sistem koji je dao prioritet zaštiti tri glavne bosanske etničke grupe – bosanskim Muslimanima (Bošnjacima), bosanskim Hrvatima i bosanskim Srbima, koji se smatraju “konstitutivnim narodima” – u odnosu na kontrolu i ravnotežu. Ovaj sporazum o podjeli vlasti garantovao je zastupljenost tri grupe u svakoj grani vlasti i omogućio im veto u nacionalnim i lokalnim parlamentima i unutar Predsjedništva.
Ali praktično garantirajući poslijeratnim elitama mjesta u ključnim institucijama, Dayton im je nenamjerno pružio priliku da učvrste ratne mreže u funkcije države. Štaviše, značajne i ponekad preklapajuće ovlasti dodijeljene su lokalnim, a ne saveznim, administracijama – u stvari dajući ogroman utjecaj lokalnim moćnicima.
Rezultat je decentralizirani, napuhani sistem upravljanja koji predstavlja ogromne mogućnosti za korupciju, jača etničke podjele u javnom životu i omogućava elitama da siju disfunkciju umjesto da traže kompromis.
Postalo je jasno već 1996. – kada su tvrdolinijaški poslanici bosanskih Srba odbili sazvati državni parlament, paralizirajući politički život mjesecima – da domaći zvaničnici mogu iskoristiti dejtonske mehanizme za blokiranje reformi. Lideri bosanskih Srba iskoristili su dejtonske mehanizme podjele vlasti kako bi sjedili u parlamentu i poremetili osnovnu upravu kako bi izbjegli uvođenje značajnih promjena koje je zahtijevao sporazum, vjerujući da će reforme – poput vraćanja bosanskih građana u njihove prijeratne domove – ometati njihovu konsolidaciju vlasti.
Kao odgovor na zloupotrebe Daytona, međunarodna zajednica je 1997. proširila ovlasti Ureda visokog predstavnika (OHR) – ureda uspostavljenog sporazumima koji djeluje pod okriljem Ujedinjenih naroda – dajući mu ovlaštenja da smijeni izabrane zvaničnike i sprovoditi druge odluke ako se smatra da politički akteri ugrožavaju mirovni proces. Početkom 2000-ih, Sjedinjene Države i Evropska unija (EU) radile su u tandemu kroz OHR na sprovođenju ključnih reformi, kao što su centralizacija provođenja zakona i uspostavljanje mehanizma provjere za tužioce i sudije. Bosanski zvaničnici su 2005. godine započeli rad na Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) sa EU—korak pun nade ka nastavku demokratskih reformi i evropskim integracijama.
Ali čelnici vanjske politike u Sjedinjenim Državama, zatim EU, skrenuli su pažnju negdje drugdje, a nadzor nad ustavnim reformama prepušten je ukorijenjenim nacionalističkim elitama u ime “lokalnog vlasništva”. Umjesto da nastave rad na racionalizaciji vlade i instaliranju alata za odgovornost, izabrani predstavnici u Bosni potkopali su prethodno dogovorene reforme radi održavanja mreža koje su ih održavale na vlasti.
Postepeni padovi u rezultatima BiH učinili su je jednim od najdugovječnijih tranzicijskih/hibridnih režima u regiji nacija u tranzitu. U ovoj kategoriji se nalazi više od 15 godina. Kao prvo, rezultat Nacionalne demokratske uprave u BiH pao je na nivo „Konsolidovani autoritarni“ prošle godine, što je nesretan podvig koji nijedan drugi tranzicijski/hibridni režim nije postigao, što odražava stalnu disfunkciju u svim bosanskim institucijama.
Današnja Bosna je podijeljena po etničkim linijama kao što je bila 1996-97. Lideri RS-a i dalje su najveći remetioci nastavljajući da prijete potpunom secesijom, uparujući ove prijetnje sa poricanjem genocida i militantnim etničkim nacionalizmom.
Krajem 2021. godine, predsjednik RS Milorad Dodik poduzeo je poteze za povlačenje iz nacionalnih oružanih snaga, pravosuđa i poreskog sistema – provokacije koje su izazvale mlaka upozorenja iz Sjedinjenih Država i EU. Dodik je 2023. pokušao donijeti kontroverzni zakon kojim bi se federalna imovina prenijela na RS (i Ustavni sud je to proglasio nezakonitim). Tvrdi da je prekinuo diplomatske odnose sa Sjedinjenim Državama i Ujedinjenim Kraljevstvom - obje zemlje na kraju su ga sankcionirale za korupciju.
Stabilnost, po koju cijenu?
U 2023. godini međunarodna zajednica ostaje nezainteresovana za BiH, dok je istovremeno lako ometaju njene povremene krize koje je proizvela elita. Naučnici su BiH opisali kao “stabilotokratiju”, “mirovni kartel” i “elastičnu autokratiju” – nazivi koji pokazuju kako lokalne elite mogu zaobići demokratske reforme predstavljajući se kao garant osnovne sigurnosti publici u inostranstvu. Sjedinjene Države i EU su ih, u najboljem slučaju, smirile. U najgorem slučaju, nagradili su neliberalno ponašanje, kao kada je OHR prošle godine podlegao lobiranju zvaničnika bosanskih Hrvata da promijeni izborne zakone u njihovu korist. U međuvremenu, mladi ljudi iz Bosne masovno emigriraju.
Davanje prioriteta “stabilnosti” u odnosu na institucionalnu reformu ne funkcionira za bosansku demokratiju. Sjedinjene Države i EU moraju prepoznati da je transformacija političkog sistema BiH iz nesigurnog mirovnog sporazuma u onaj koji može podržati snažnu, reprezentativnu demokratiju jedinstven izazov koji zahtijeva kontinuiranu pažnju i ciljano djelovanje.
Kako bi osnažili domaće demokratske reformatore i dali mladim Bosancima razlog da ostanu, Sjedinjene Države i EU moraju raditi zajedno s bosanskim civilnim društvom na promjeni poticaja u političkom sistemu Daytona i pozivati elite na odgovornost za iznevjeravanje naroda u zemlji.
"Dakle, šta se može učiniti? Mislim da se zaista radi o integraciji procesa ne samo na nivou EU, već i bilateralno sa SAD i EU. Unutar Bosne. Mislim da oba aktera mogu imati mnogo jaču ulogu u, prije svega, eksplicitnom imenovanju i sramoćenju problema u sistemu i pojedinih remetilaca", kaže Alexandra Karppi.
Ona smatra da su sankcije takvim akterima dobar put naprijed.
"To bi moglo biti kroz koordiniran režim sankcija u nekim slučajevima, kao što smo vidjeli protiv predsjednika Dodika. Ali možemo i dalje od toga, vjerujem. Ali ne bi trebalo da se radi samo o pritisku i štapovima, zar ne? U ponudi ima i šargarepe. I mislim da što više međunarodna zajednica može donijeti opipljive koristi bosanskim građanima, dati im razlog da ostanu u Bosni i ulažu u Bosnu i njene demokratske institucije, mislim da će to samo isplatiti dividende za bosansku demokratiju." objašnjava Karpi.
"Prihvatanje statusa kandidata BiH u decembru od strane EU prilika je za ponovno angažovanje. Čineći to, Sjedinjene Države i EU ne bi trebale čekati na najnoviji politički debakl kako bi formulirali koherentnu viziju zajedničkog angažmana. Poticaji usmjereni na preokretanje zauzimanja bosanskih institucija od strane korumpiranih elita – inicijative za borbu protiv korupcije i obnovljena podrška mehanizmima vladavine prava, na primjer – bili bi dobra polazna tačka. One bi trebale biti raspoređene uz koordinisane sankcije za uporne zloupotrebe i eksplicitnije imenovanje i sramoćenje." navodi se i u preporukama za Bosnu i Hercegovinu.
"Možda najvažnije, kombinovani napori da se podstaknu bosanski reformatori i preokrenu njen demokratski pad poslužio bi kao opipljiv dokaz da integracija ostaje put naprijed za borbu protiv hibridnih režima i ojača kredibilitet evropskog projekta u ključnom trenutku za demokratiju i slobodu." stoji u dijelu izvještaja koji nosi naziv "Decenijama kasnije, Bosanci još uvijek čekaju na reformu".
Kurt Bassuener iz Vijeća za demokratizaciju nije optimista kada je riječ o promjeni metoda Zapada u BiH.
"Nema nikakvih konkretnih znakova da se ta politika mijenja, na žalost, niti na jednoj strani Atlantika. Jedina pozitivna stvar i jedina avenija kojom se može stići do promjena, kako se te politike mogu revidirati, kako Vijeće za demokratizaciju odavno preporučuje, je jedno pazljivo zakonodavno preispitivenje kao i aktivni i slobodni mediji. I to smo i vidjeli na primjeru u eksopozeu, Roberta Wortha u New York Timesu, koji je razotkrio Alekandra Vučića i njegove autoritaarne, fašističke i kriminalne veze. Prikaz koji je bio vrlo jeziv i vrlo hrabar.
Na nedavnom saslušanju Senatskog komiteta za vanjske poslove, senator Menanadez se pozvao na ovaj članak i uputio pitanje savjetnicima Challetu i Escobaru, koji su u biti samo izbjegli ovo pitanje. Mislim da je to dobra ilustracija momentalne politike pacifikacije situacije, koja je u stvari postala gora, od kada je počela ruska invazija, prije 15 mjeseci. I to na mjestu gdje bi Zapadu bilo bolje da spriječi da se dese loše stvar,i da pomognu da se dobre stvari dese. Mi ih ne možemo organizovati, ali postoje određene stvari koje se mogu uraditi, i mi imamao više instrumenata za to na zapadnom Balkanu, u Bosni u Hercegovini, kao i na Kosovu, nego bilo gdje drugo.
Dakle takav nivo ozbiljnog preispitivanja kakav smo vidjeli koji je bio evidentan barem koj jednog dijela clanova Senatskog odbora za vanjske poslove, vidjeli ste to ponegdje i u nacionalnim zakonodavnim tijelima i evropskim parlamentima, treba to češće da vidjamo, jer u protivno ova politka ostaje na autopilotu i negativna dinamika koja se spominje u izvještaju Nacije u tranzitu, će se nastaviti."
