Linkovi

Elisabeth Bik: detektivka naučnih radova


Elisabeth Bik (Foto: Michel & Co)

Puno ljudi uživa čitajući detektivske romane ili gledajući filmove i serije ovog žanra. Detektivski žanr nas podstiče da se uključimo, da razmišljamo, slijedimo tragove i zaključujemo. No detektivski posao se krije i na vrlo neobičnim mjestima, primjerice u naučnim radovima.

Elisabeth Bik je američko-nizozemska mikrobiologinja koja iz hobija radi upravo to – pronalazi „zločine“ u nauci i upozorava na njih. Ona je konsulant u oblasti naučnog integriteta.

Nešto što je kod Elisabeth Bik započelo kao hobi, razvilo se u nešto po čemu je postala izuzetno poznata, ali nešto i što joj donosi prijetnje, uznemiravanje i probleme.

Naučno nepoštenje nije nepoznanica: to su različiti oblici „varanja“ u akademskoj zajednici, najčešće se radi „namještanju“ rezultata, p-vrijednosti, koja predstavlja pokazatelj da li je neka mjerljiva pojava slučajnost ili zaista otkriće, falsificiranju fotografija i slika, zatim plagiranje, a ima i različitih zloupotreba položaja i kršenja etičkih normi. Elisabeth Bik je naročito posvećena otkrivanju manipulacija u slikovnim sadržajima i fotografijama.

Najčešće manipulacije i vrste naučnog nepoštenja u naučnim radovima

Fotografije u naučnim radovima mogu biti nerazumljive ne samo laicima nego i stručnjacima i da bi se otkrila neka manipulacija, mora se imati zaista oštro oko. Te ilustracije obično prikazuju određene oblike, za većinu ljudi to su apstraktne mrlje, ali ne i za Bik.

„Uglavnom gledam fotografije, dijagrame protočne citometrije i spektre, jer se druge vrste podataka (tabele, trakasti grafikoni, dijagrami tačaka) lako mogu napraviti, ali to se ne bi moglo vidjeti samo gledanjem u njih. Među fabrikovanim fotografskim slikama koje sam srela, čini se da su Western blotovi (op.a tehnika separiranja i identiikacije proteina) često fotošopirani, npr. iste trake vidljive dvaput na istoj fotografiji, ili dijelovi pozadine duplirani kako bi se prikrila neželjena traka ili mrlja“ kaže Bik. „Vidim i mnogo preklapajućih mikroskopskih fotografija tkiva, gdje se isti uzorak fotografiše, zatim pomjera pod mikroskopom i ponovo fotografiše, kako bi se lažno predstavila dva različita eksperimenta“, dodaje.

Dešava se da se ćelije ili druge stukture iskopiiraju s jednog mjesta i rotiraju pa smeste na drugo ili se same slike samo zarotiraju i predstave kao posve nove slike.

Nauka zavisi od istine. Zašto onda naučnici lažu u svojim radovima?

Naučnici su pod velikim pritiskom da objave, i to da objave pozitivne, atraktivne rezultate. Taj pritisak „publish or perish“ („objavi ili nestani“) akademske kulture naročito stavlja u nezgodan položaj mlade naučnnike, one koji se tek dokazuju.

Neki od njih su pod pritiskom svojih voditelja istraživačkih grupa, i neki od njih prolaze mobbing. Mladi naučnici mogu dolaziti i iz zemalja za koje je potrebna viza i boravišna dozvola i mogu se naći u nezgodnom položaju ako ih senior- voditelj otpusti jer nemaju rezultate.Zapravo vrlo je površno i grubo ocijeniti nekoga ko je počinio neki vid naučnog nepoštenja kao lošeg naučnika ili nepoštenu osobu. Iza ovakvih priča često stoje mnogo dublji socijalni problemi. Zato Bik u svojim javnim nastupima naglšava kako ona ne govori o ljudima i ne kritikuje ljude, nego kritikuje naučne radove.

Elisabeth Bik (Foto: Clara Mokri)
Elisabeth Bik (Foto: Clara Mokri)

„Publikacije su naučnicim potrebne za karijeru i za dobijanje novih grantova. U nekim zemljama postoje jaki novčani poticaji za objavljivanje, ili strogi zahtjevi da se objavi x broj radova do npr. dobiti poziciju postdoktora ili doktora medicine. Dakle, ako se eksperimentalni rezultati ne uklapaju baš u hipotezu, ili ako daju neočekivane rezultate, vrlo je primamljivo izmisliti rezultate ili manipulisati fotografijom. Postoji vrlo malo kazni za nedolično ponašanje, a nažalost, većina časopisa i institucija ne brine previše nakon što su radovi objavljeni. Dakle, uz jake poticaje za objavljivanje i ograničene kazne ako budu uhvaćeni, jedan dio naučnika mogao bi biti u iskušenju da vara“, objašnjava Elisabeth Bik.

Koliko to ugrožava integritet nauke i koliko danas možemo vjerovati naučnoj zajednici i nauci? Ovo je jedan od najčešćih argumenata protivnika vakcine i ljudi koji odbacuju naučne zaključke (recimo o klimatskim promjenama) – da ne možemo vjerovati u tačnost naučnih zaključaka u radovima.

Srećom, u nauci su „u laži kratke noge“. Ne u svim slučajevima, ali u onim ozbiljnijim, da. Neka druga grupa naučnika će pokušati nadograditi nečiji rad, i vjerovatno će primijetiti ako se rezultati uporno ne dobijaju. S druge strane, postoji i kriza u replikaciji radova, te zasta postoji mogućnost da neke stvari ostanu „ispod radara“.

„Važno je napomenuti da je ogromna većina naučnika poštena, a da su nedolično ponašanje i prevare u nauci, srećom, rijetke“, kaže dr. Bik. „Ali, budući da se svakodnevno objavljuje na hiljade radova, iako je broj lažnih članaka relativno mali, i dalje ih je mnogo. Neki od ovih slučajeva nedoličnog ponašanja mogu imati dalekosežne posljedice kao što je Wakefieldov rad iz 1998. koji je pogrešno naveo da je MMR vakcinacija povezana s autizmom kod male djece, a koji je sada povučen. Iako je taj rad bio zasnovan na djelimično lažnim podacima i iako je rad povučen, neki roditelji i dalje misle da je studija istinita i ti roditelji oklijevaju da vakcinišu svoju djecu“.

Tu je i primjer mlade japanske naučnice Haruku Obokata, koja je objavila rad de otkrila metodu lakšeg dobijanja matičnih ćelija reprogramiranjem pomoći mliječnie kiseline, tzv. „STAP“ metoda. Kada se prevara otkrila, izgubila je ne samo poziciju, nego i doktorat.

Slučajevi nedoličnog ponašanja mogu dovesti do velikih naslova i pogrešno navesti ljude da misle da su svi naučni radovi korumpirani. Ali - opet - nedolično ponašanje je rijetkost, a skoro svi naučnici su pošteni, vrijedni ljudi, koji su istinski zainteresovani da pronađu i iznesu istinu.

„Još uvijek čvrsto vjerujem nauci i uvjerena sam da je nauka jedini način da pokušamo riješiti velike probleme s kojima se naša planeta trenutno suočava, kao što su klimatske promjene i pandemije“, dodaje dr. Bik.

Uznemiravanje i prijetnje

Međutim, posao „detektiva“ nije bezopasan. Nakon raskrinkavanja rada koji je tvrdio kako je hidroksihlorokin uspješna terapija za COVID-19, Bik je počela dobijati prijetnje i krenulo je sistematsko uznemiravanje.

„Do sada sam se morala baviti samo uznemiravanjem na internetu i lažnim optužbama, a ne fizičkim prijetnjama. Dobila sam prijetnje smrću i seksualno uznemiravanje, a postoje desetine klevetničkih YouTube videa i postova na Redditu o meni. Svaka od tih objava dovela je do novih talasa napada na društvenim mrežama i mržnje“, kaže Bik.

„Naravno, brinem za svoju ličnu bezbjednost, ali takođe razumijem da moj rad neće biti dobro prihvaćen od svih. Danas se ljudi ne samo ne slažu, nego neki ljudi misle da je u redu anonimno izvikivati sadržaj mržnje ljudima s kojima se ne slažu. Nažalost, čini se da platforme društvenih medija odobravaju prijetnje silovanjem i poruke mržnje. Ne uklanjajući ih, dozvoljavaju da raste mržnja, što bi na kraju moglo dovesti do fizičkog uznemiravanja“, dodaje ona.

„Publikacije su naučnicim potrebne za karijeru i za dobijanje novih grantova. U nekim zemljama postoje jaki novčani poticaji za objavljivanje, ili strogi zahtjevi da se objavi x broj radova do npr. dobiti poziciju postdoktora ili doktora medicine. Dakle, ako se eksperimentalni rezultati ne uklapaju baš u hipotezu, ili ako daju neočekivane rezultate, vrlo je primamljivo izmisliti rezultate ili manipulisati fotografijom. Postoji vrlo malo kazni za nedolično ponašanje, a nažalost, većina časopisa i institucija ne brine previše nakon što su radovi objavljeni. Dakle, uz jake poticaje za objavljivanje i ograničene kazne ako budu uhvaćeni, jedan dio naučnika mogao bi biti u iskušenju da vara“, objašnjava Elisabeth Bik.

XS
SM
MD
LG