Linkovi

Ženska strana

Dvogodišnjica #MeToo pokreta: Šta se promijenilo?

Prije dvije godine, poslije optužbi protiv holivudskog producenta Harvija Vajnstina nastao je pokret #MeToo: jedan od niza protesta održan u Japanu

Istraživanja javnog mnenja pokazuju da sve više muških menadžera ima problem da blisko sarađuje sa ženama, otkad je više poznatih muškaraca izgubilo poslove nakon optužbi za seksualne prestupe.

Prije dvije godine, poslije optužbi protiv holivudskog producenta Harvija Vajnstina nastao je pokret #MeToo.

Od tada, ljudi dijele svoja iskustva o seksualnim napadima i uznemiravanju na društvenim mrežama.

Poslije širenja pokreta #MeToo, 41 odsto muškaraca izjavilo je da su manje spremni da imaju sastanke “jedan na jedan” ako treba da budu sami sa ženom. Svaki peti priznaje da bi radije isključio žene iz društvenih aktivnosti kao što je odlazak na piće poslije posla. To su podaci iz prošlogodišnje ankete. Sve to ne čudi konsultantkinju iz Njujorka Dejviju Temin, koja vodi Temin & kompani firmu za upravljanje u kriznim situacijama, i raspolaže registrom osoba na visokom nivou optuženih za seksualno uznemiravanje i nasilje.

“Da, mislim da postoji negativna reakcija na #MeToo. Ne mislim da je ozbiljna niti da će da traje, a vjerujem da će #MeToo ostati tu zauvijek. Negativnih reakcija ima jer je sve užasno neprijatno. Ali, naravno, promjena je neprijatna, nije uvek poželjna, a sada muškarci vide kako polako gube pravo za koje su, od vremena pećinskog čovjeka, mislili da im pripada”, kaže Dejvija Temin.

Profesorka prava na Univerzitetu Kolumbija Alati Džonson vidi #MeToo kao jaku želju za promjenom.

“Mislim da je jedna od najvažnijih stvari što je pažnja usmjerena na pitanje seksualnog uznemiravanja i napada, i što su žene masovno počele da iznose svoja iskustva. Mnogo puta se dešavalo da se ljudima ne vjeruje kada je slučaj izolovan, ali kada se čuju iste priče, onda shvatite da je problem sistematski i da se s njim mora suočiti. Zato je ovaj pokret moćan”, ukazuje Džonson.

Harvi Vajnstin, holivudski producent optužen za silovanje i seksualno zlostavljanje dve žene
Harvi Vajnstin, holivudski producent optužen za silovanje i seksualno zlostavljanje dve žene

Prema podacima nevladine organizacije Nacionalni ženski pravni centar iz Vašingtona, petnaest država uvelo je nove zakone koji štite zaposlene od seksualnog uznemiravanja i diskriminacije na osnovu pola, od oktobra 2017, kada je pokret #Metoo prodrmao i osvijestio javnost.

Džonson i Temin učestvovale su na tribini #MeToo na Univerzitetu Kolumbija. Sa njima je bila Šeli Oria, urednica knjige “Uklesano pamćenje” koja je sakupila i objavila neka od iskustava.

“Internet je vrlo moćan. I na neki način dobar je da nas natjera i pripremi za akciju. Ali, ništa se neće promijeniti ako se ta akcija ne dogodi u stvarnom svijetu. Za promjenu zakona, za stvarne promjene na radnim mjestu, da se promijene plate žena, njihova iskustva na ulici – moraju da se dogode promjene u stvarnom životu. I to je ono gdje literatura ima ulogu, jer knjiga postoji u fizičkom, stvarnom svijetu”, smatra Oria.

Advokat u penziji Robert Uimet koji je bio na tribini, kaže da je pokret #MeToo njemu otvorio oči i objasnio, između ostalog, zašto su neke žene imale poteškoća da održe dugovječnu karijeru u pravu.

“Mislim da je dobro što ljudi sada razmišljaju sa kim mogu a sa kim ne treba da ostanu nasamo, i pod kojim uslovima možete sa nekim da budete sami. I zapravo sam bio zapanjen kada sam čuo primjere kako su žene bile pozivane i od njih se očekivalo da se sastaju sa nekim poslovno – u hotelskim sobama”, ukazuje Uimet.

Iako je još rano da se shvati domet pokreta #MeToo, Temin smatra da je otvorio Pandorinu kutiju i da - nema nazad.

See all News Updates of the Day

Amerika obilježava 100 godina od kako su žene dobile pravo glasa

Pravo glasa za žene: Borba koja traje 100 godina
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:42 0:00

Od trenutka kada je Amandman predstavljen u Kongresu 1878. godine, bilo je potrebno više od 40 godina da ga usvoje, a da ga zatim tri četvrtine država ratifikuje.

Feministkinje su krajem 19. i početkom 20. stoljeća vodile žestoku kampanju da žene dobiju pravo glasa u Sjedinjenim Državama i to organizovanjem, podnošenjem peticija i skupljanjem potpisa.

Prije stotinu godina, ovog mjeseca, konačno im je dodijeljeno pravo glasa nakon što je prošao 19. Amandman Ustava Sjedinjenih Država.

Borba za glasanjem seže od prve konvencije o ženskim pravima u Seneca Fallsu u New Yorku 1848. Održana je u crkvi Weslyan Methodist, a na konvenciji je učestvovalo oko 300 ljudi, uključujući abolicionistu Fredericka Douglassa. Nisu bile prisutne tamnopute žene.

This plaque, in Seneca Falls, New York, marks the site where the women's rights movement was set in motion.
This plaque, in Seneca Falls, New York, marks the site where the women's rights movement was set in motion.

Crkva je sada dio Nacionalnog istorijskog parka ženskih prava u Seneca Fallsu, koji predstavlja mjesto rođenja pokreta za ženska prava.

Među delegatima je bila i Elizabeth Cady Stanton, glavna autorica Deklaracije o osjećajima, dokumenta koji je pisan za konvenciju, a koji je pozivao na jednakost sa muškarcima, uključujući i pravo glasa.

Andrea DeKoter, vršiteljica dužnosti upravnika parka, rekla je za VOA da je Deklaracija osjećaja kreirana po uzoru na američku Deklaraciju o neovisnosti. Ali su riječi - "svi su muškarci stvoreni jednaki" - promijenjene u "svi muškarci i žene su stvoreni jednaki."

DeKoter ističe da su samo muškarci Afroamerikanci dobili pravo glasa 1870. godine usvajanjem 15. Amandmana. Ali dok su se žene borile za vlastito pravo glasa, postojao je "ogroman raskol i rasizam u pokretu za ženska prava", jer su isključivane crne žene, rekla je DeKoter.

"Dakle, tokom dva stoljeća, crne žene formirale su paralelni pokret unutar svojih organizacija,“ rekla je Martha S. Jones, profesorica istorije na Univerzitetu Johns Hopkins i autorica knjige "Vanguard: Kako su crne žene probile barijere, osvojile glas i insistirale na jednakosti za sve." Jones je rekla da je ovo uključivalo "crkvene konferencije, organizacije za građanska prava i društva protiv robstva".

Neke države usvojle su svoje zakone o biračkom pravu žena, ali aktivistkinje za ženska prava željele su nacionalni Amandman koji kaže da "prava građana Sjedinjenih Država neće biti uskraćena niti umanjena od strane Sjedinjenih Država ili neke od država na osnovu pola."

Nove aktivnosti

Kako su se uloge žena mijenjale početkom 20. stoljeća, nova generacija mladih, odlučnih žena nastavila je borbu.

"One su imale završene fakultete i predstavljale su četvrtinu radne snage", rekla je Ellen Carol DuBois, istoričarka biračkih prava žena i autorica "Žensko biračko pravo: Duga bitka žena za glas".

"One su bile nagrađivane književnice, pjesnikinje i umjetnice", dodala je DuBois.

Do 1916. aktivistkinje za žensko pravo glasa pojačale su svoje proteste - organizujući parade, mirne šetnje i štrajkove glađu. One su bile uznemiravane i podsmijavali su im se.

"One su održavale govore o biračkim pravima žena u javnosti i to uglavnom muškoj publici, odlazeći među grupe muškaraca ispred tvorničkih kapija za vrijeme ručka, i često su ih uspjevale pridobiti", rekla je DuBois.

Obnovljeni pokret, zajedno s predsjednikom Woodrowom Wilsonom koji je promijenio svoj stav i podržao Amandman 1918. godine, na kraju je doveo do njegovog usvajanja dvije godine kasnije.

A woman casts her vote at a polling place during the U.S. midterm election Nov. 6, 2018, in Silver Spring, Md.
A woman casts her vote at a polling place during the U.S. midterm election Nov. 6, 2018, in Silver Spring, Md.

Sto godina kasnije, mnoge žene se i dalje suočavaju sa suzbijanjem ženskog prava na glasanje, kažu u Ligi ženskih birača, to uključuje "forsiranje biračkog tijela na diskriminaciju, dokazom o ograničenjima državljanstva biračima koji imaju pravo glasa, smanjenjem broja biračkih mjesta u obojenim zajednicama i ilegalnim čišćenjem birača sa biračkih mjesta".

Nejednakosti poput ovih i drugih mogu se ublažiti, tvrde zagovornici, usvajanjem Amandmana na jednaka prava, koji je u Kongresu predstavljen 1923., tri godine nakon što su žene stekle pravo glasa. ERA je odobren od strane Predstavničkog doma 1971. godine, a od strane Senata 1972. Ratificirale su ga tri četvrtine država u januaru 2020. - godinama nakon krajnjeg roka.

Eleanor Smeal, predsjednica Fondacije feminističke većine, tvrdi da je krajnji rok ukinut, amandman koji kaže da "jednaka prava prema zakonu Sjedinjenih Država ili bilo koje države ne mogu biti uskraćena ili umanjena na osnovu pola", mogao je postati dio Ustava.

Kao i žene koje su se borile za pravo glasa, Smeal je rekla, "Amandman o jednakim pravima je veoma važan jer prema našem Ustavu, određuje da žene moraju da budu tretirane jednako".

Između ostalog, objašnjava ona, zaustaviće diskriminaciju kada su u pitanju plate, obrazovanje i osiguranje, te pomoći u sprječavanju nasilja nad ženama

Annie Griffiths, fotografkinja National Geographica: Fokusirana sam na priče u kojima su žene pronašle rješenja

Annie Griffiths, fotografkinja National Geographica: Fokusirana sam na priče u kojima su žene pronašle rješenja
please wait

No media source currently available

0:00 0:03:58 0:00

Žene u plavom: Film o stvarnosti crnih policajki

Žene u plavom: Film o stvarnosti crnih policajki
please wait

No media source currently available

0:00 0:03:04 0:00

Prva pilotkinja Afromerikanka u američkoj mornarici

Poručnica Madeline Swegle prva je Afroamerikanka pilotkinja taktičkog aviona (Foto: Mornarica SAD)

Mornarica SAD je saopštila da ima svoju prvu Afroamerikanku pilotkinju borbenog aviona.

Mornarička vazduhoplovna trenažna komanda na Twitteeru je objavila je da je poručnica Madeline Swegle mornarička "prva crna žena - pilotkinja (taktičkog aviona)".

Diplomirala 2017. godine, ona je nedavno okončala svoj trening na taktičkim avionima i osvojila svoje obilježje "Zlatna krila".

Na sajtu military.com kaže se da je istraživanje koje je sprovedeno 2018. godine na osnovu podataka koje je obezbjedila mornarica, pokazalo da Afroamerikanke čine samo 1,9 odsto ukupnog broja pilota.

Swegle je dodijeljena Redhawks trenažnom 21. eskadronu u Kingsvilleu, Texas.

Košarkašica Indira Kaljo: Kako smo se izborile za hidžab u FIBA-i

Košarkašica Indira Kaljo: Izborile smo se za hidžab u FIBA-i
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:43 0:00

Njena životna priča služi kao jedan od primjera da "djevojka sve može" u dokumentarnoj seriji koja uskoro treba početi sa snimanjem u SAD.

Prije tri godine Indira Kaljo izborila se, s nekoliko drugih sportašica i aktivistica i aktivista, za hidžab u Međunarodnoj košarkaškoj federaciji (FIBA), a sad i njena životna priča služi kao jedan od primjera da "djevojka sve može" u dokumentarnoj seriji koja uskoro treba početi sa snimanjem u Sjedinjenim Američkim Državama.

U rodni grad Sarajevo tokom maja i juna došla je iz SAD-a na odmor, ali i poslovno, s obzirom na to da upravlja udruženjem Global Aktivne koja za cilj ima osnaživanje djevojčica i žena, u sportu i općenito.

Bosnu i Hercegovinu napustila je početkom rata 1992. i nakon kratkog boravka u Njemačkoj, s porodicom, kao šestogodišnjakinja, izbjegla u Kaliforniju u SAD-u. U intervjuu za RSE ispričala je da je košarka iako druga sportska ljubav, ipak najveća.

"Mama je nekako odmah htjela da živimo 'američki' i upisala me na softball, košarku, plivanje… nekako američke sportove, tako je ona to vidjela. Ja sam bila bolja u plivanju, nego u košarci, ali mamina bolest i smrt su me u tome omeli. Košarka mi je upravo bila izazov jer nisam bila toliko dobra na početku, htjela sam da budem bolja i bolja i bolja", prisjetila se Indira.

Uspješno igranje omogućilo joj je stipendiju za fakultet i igranje za univerzitetski tim.

"Htjela sam igrati na WNBA (Ženska nacionalna košarkaška asocijacija SAD-a), ali na posljednjoj godini fakulteta sam se jako povrijedila i rezultati su mi bili nešto lošiji nego ranije, a potrebno je da je upravo ta 4. godina najbolja za WNBA. Poslije sam dvije sezone radila kao trenerica, ali i dalje sam željela igrati, jer bila sam mlada, tek 22 godine. Tadašnji trener mi je rekao da idem i da igram profesionalno i poslušala sam ga. Dobila sam ugovor u Irskoj, međutim nakon godinu dana nana u Sarajevu se razboljela i ja sam morala da dođem i pazim na nju, ali i da igram."

'Ti hoćeš hidžab, ali FIBA ne da'

U rodnom gradu je Indira zaigrala košarku za domaći tim Željezničar 2014. godine, za koji je navijala njena porodica. Uspješnu sezonu željela je završiti tako što će se pokriti, odnosno staviti hidžab. Nekoliko puta je trenerici to rekla, međutim podršku nije dobila.

Rođena Sarajka u SAD je izbjegla kad je imala nepunih šest godina. Košarka joj je, kaže, druga, ali najveća sportska ljubav
Rođena Sarajka u SAD je izbjegla kad je imala nepunih šest godina. Košarka joj je, kaže, druga, ali najveća sportska ljubav

"Trenerica mi je rekla - ti hoćeš, ali FIBA ne da. Pomislila sam tad – šta nema da da i tad nije bilo pravila o tome da je hidžab zabranjen, ali je bilo pravilo o tome da ne možemo nositi ništa šire od trake za glavu. Završila sam sezonu, jer košarka je moja ljubav, nisam htjela tako prekinuti sezonu. Zbog lošeg zdravstvenog stanja moje nana, morali smo se vratiti u Kaliforniju. I nekako me sve to, smrt mame ranije kad sam imala 13 godina i nanina bolest, osvijestilo da su neke stvari važnije od drugih. Mislim da sam tad odlučila definitivno da nosim maramu. Znala sam odmah, ja Indira Kaljo ću se morati boriti za to kao i što sam se ranije mnogo puta borila u životu", ispričala je Indira.

Borila se, kako kaže, ne samo za sebe, nego sa sve djevojke i djevojčice koje hoće da nose maramu, ali ih nešto u tome sprečava. Kontaktirala je Vijeće za američko-islamske odnose CAIR (The Council on American-Islamic Relations), najveću organizaciju za muslimane u SAD-u kako bi se posavjetovala i zatražila podršku.

Na njihov zahtjev Olimpijski komitet SAD-a je uputio pismo u kojem su objasnili da dvije djevojke, profesionalne košarkašice nose maramu i da u slučaju da trebaju igrati za SAD, ne mogu jer ih ograničava FIBA.

Pokrenuta je velika kampanja na društvenim mrežama 2014. godine i peticija na Change.org. Indira i druga košarkašica Bilqis Abdul-Qaadir ispričale su svoje priče, skupile su brojne potpise i priključili su im se brojni aktivisti koji su željeli pomoći.

FIBA je već tad najavila da će razmotriti pravilo, a nepune tri godine kasnije FIBA je definitivno, u maju 2017. godine, promijenila odluku i dozvoljeno je da košarkašice nose hidžab.

"Naprimjer, za fudbal je trebalo čak sedam godina da promijene pravilo. Mislim da je nekako u tom periodu bilo dosta više medijskih akcija i kampanja za hidžab i bilo je lakše. Međutim, ako se malo bolje pogleda, bez obzira na to što su pravila promijenjena, nema djevojaka s hidžabom koje igraju profesionalno u, da kažem, zapadnim zemljama. Ima ih tamo gdje je obaveza da se nosi hidžab, u muslimanskim zemljama, Katar, Saudijska Arabija i sl.", kazala je Indira, napominjući da je brojnim klubovima i dalje "problem" kad igračica nosi maramu.

Zbog marame više puta nije dobila ugovor s klubom.
Zbog marame više puta nije dobila ugovor s klubom.

Stvarna promjena se tek treba desiti

Kad je kasnije htjela profesionalno igrati u Turskoj srela se upravo s negodovanjem zbog marame. Rečeno je joj je da bi zbog toga mogli izgubiti sponzore.

"FIBA je promijenila pravila, super, međutim ljudi moraju više otvoriti svoj mozak, moraju razmišljati drugačije. Ako sam ja drugačija nego ti, kakve to ima veze kad ja i dalje mogu zabijati koševe kao ti, možda i bolje", kaže Indira i objašnjava koliko je zapravo teško padalo njoj da nakon borbe za hidžab ipak u stvarnosti ne vidi učinke promjene.

Nakon nekoliko odbijenica u klubovima i razočaranja, zaigrala je u Saudijskoj Arabiji, gdje se ženska košarka igra tek nekoliko godina. Ispričala je da je iskustvo bilo zanimljivo, ali da ipak nije pronašla sebe u toj vrsti igre i da je joj je nedostajao "američki način" košarke.

"Nagovaraju me da opet pokušam u WNBA, ali teško se vratiti u pravu formu. Razmišljam mogu li to sad, imam li snage… da opet dođem na taj nivo. I onda strah da mi opet neko kaže nešto u vezi s maramom. Vidjet ćemo šta će biti", kazala je Indira.

Životna priča na TV ekranu?

Priču o Indiri vidjela je i Polly Cole, scenaristica, koja s ekipom planira snimanje dokumentarne serije o djevojkama koje su na putu do svoga cilja imale neke prepreke, ali su ih uspješno savladale.

"Pozvala me i pitala me želim li sudjelovati u nastanku tog projekta koji bi se trebao zvati 'Girls can do that'. Ideja je da pokaže više priča djevojaka kojima je neko rekao da nešto ne mogu jer su žene, jer su pokrivene, jer su ovakve ili onakve… ali su one pokazale da mogu sve. Prvo je bila ideja da to budu samo sportašice, ali onda smo vidjeli da treba proširiti na sve žene", ispričala je Indira.

Za RSE je ispričala i bi seriju mogla produkcijski podržati i neka značajna imena iz svijeta košarke, ali da je o tome još uvijek rano govoriti.

Indirina životna i sportska priča kao ideja za dokumentarnu seriju u SAD-u.
Indirina životna i sportska priča kao ideja za dokumentarnu seriju u SAD-u.

Najteži trenuci

Podrška koju je imala u SAD-u kad je riječ o marami jako joj je nedostajala u rodnoj zemlji. Ispričala je da je svojevremeno dobila poziv da igra za reprezentaciju BiH, ali i za B tim SAD-a.

"U bh. reprezentaciji u tom vremenu bila je jedna žena s kojom sam razgovarala. Rekla sam joj, prije nego sam stavila hidžab, da želim igrati za svoju zemlju iako ne živim tu, želim svoje vještine da pokažem u BiH. Međutim, kad sam se pokrila, ta ista žena me pitala: 'Pa, Indira, šta ćemo mi s tom tvojom maramom?'.

"Košarka u Saudijskoj Arabiji je mlada i drugačija. Dok sam igrala tamo, nedostajala mi je američka košarka."
"Košarka u Saudijskoj Arabiji je mlada i drugačija. Dok sam igrala tamo, nedostajala mi je američka košarka."

Rekla mi je da ne mogu igrati za BiH pokrivena. Pogodilo me to jer je to moja rodna zemlja. U SAD-u su me pitali želim li igrati za B tim, i tad me je trener pitao mogu li ja igrati bez marame, a poslije staviti kad završim… To me nije toliko pogodilo, više mi je bilo smiješno, jer je riječ o neznanju", prisjetila se Indira.

Govorila je i o iskustvu života u Saudijskoj Arabiji, gdje je svjedočila velikim promjenama za žene.

"Ženama je dozvoljeno da voze, mnogo toga se promijenilo, za 180 stepeni, reklo bi se. Žene sad mogu da se bave sportom bez problema. Osjetila sam te promjene tamo, vidjela sam svojim očima te stvari. Žene su tamo košarki igrale godinama u ilegali, skriveno i onda kad su dozvolili, odjednom imate spreman tim, preko noći.

Morate razumjeti i da tamo živi mnogo žena koje su se obrazovale vani, koje govore savršeni engleski jezik. U Džedi, gdje sam ja živjela, na momente mi je bilo kao da sam u Los Angelesu. Dosta je slobodnije sve tu, žene imaju sve slobode. Naravno, govorim o mjestu gdje sam ja živjela, znam da postoje dijelovi zemlje gdje je dosta konzervativno i dalje", kazala je Indira.

Muslimanke poput Indire nerijetko se susreću s osudama konzervativnih muslimana koji smatraju da je pogrešno to što one rade. Košarkašica je osjetila takve kritike, ali nisu je pretjerano zanimale, kaže.

"Bilo je toga, ali ne strašno, očekivala sam mnogo više. Postoje dvije strane za svaku priču, pitali su me je li zaista dozvoljeno u islamu da igraš pred muškarcima… Da li dajem pravi primjer i sl.

"Ja sam ista i s maramom i bez nje. Jednako zabijam koševe."
"Ja sam ista i s maramom i bez nje. Jednako zabijam koševe."

Uvijek kažem, meni je dao Allah košarku kroz najteže trenutke i Bog daje svakome nešto što treba da preživi. Ja osjećam da je meni dao košarku. Ako neko misli da je to haram, ok, ali ja osjećam da nije i neću to ostaviti. Reći ću svakako da sam ipak dobila mnogo više pozitivnih komentara", kaže Indira.

Dosta žena joj se i danas obraća i u BiH i šire i traži savjete kad je riječ o marami. Indira kaže da je ključ prave promjene u tome da se prestanemo čuditi što neko nosi maramu i radi bilo što.

"Hajde da bude normalno, isto kao što je normalno što nisi pokrivena, da bude normalno i što jesi. Ja sam ista Indira, i otkrivena i pokrivena i jednako pogađam koš", poručuje.

Prava promjena uslijedit će, smatra Indira, kad ne bude neobično da djevojčica, djevojka ili žena, bilo koja, može bilo šta i bilo gdje.

Učitajte još

XS
SM
MD
LG