Linkovi

Izdvojeno

Dokumentovanje genocida očima djece Srebrenice

Memorijalni centar Potočari

Projekat na kojem su zajednički radili Memorijalni centar Srebrenica i Muzej ratnog djetinjstva iz Sarajeva sastoji se od kolekcije sjećanja i uspomena u kojoj je učestvovalo više od stotinu nekadašnje djece koja su djetinjstvo provela u ratnoj Srebrenici.

Voljela bih kad bih mogla da vam ispričam kako je to biti dijete, ali vi razgovarate sa osobom koja to nikada nije bila, koja nikada to nije stigla da bude - tako svoju priču počinje Dževa Avdić, tridesetogodišnja mlada žena koja je djetinjstvo provela u ratnoj Srebrenici.

Dom gdje je rođena, selo Zeleni Jadar kod Milića, u istočnoj Bosni, zajedno sa roditeljima i bratom napustila je početkom 1992. godine. Otišli su u obližnji grad, Srebrenicu. Nekoliko dana nakon njihovog odlaska, sve kuće u Zelenom Jadru su spaljene, među kojima i njena.

"Od tog trenutka Dževa više nije šestogodišnja djevojčica. Postaje odrasla osoba koja se zajedno sa svojom porodicom bori za život. Naravno, nesvjesna da je to rat i da će preživjeti genocid koji se desio u Srebrenici u julu 1995. godine", priča Dževa, objasnivši da o svom djetinjstvu uvijek priča u trećem licu.

"Lakše je zamisliti da se to dogodilo nekoj Dževi prije dvadeset i nešto godina, nego da se desilo baš meni. Zato se i ne sjećam mnogo, osim da sam voljela da igram 'gume' u hodniku jedne zgrade u Srebrenici. Mislim da je to bila 1993", priča Dževa.

Par godina stariji od Dževe, dvanaestogodišnji Mirza Bašić, u Srebrenicu je sa roditeljima i bratom doselio iz rodnog Bratunca. Kaže da tokom ratnih godina nije bilo puno prostora za igru zbog stalnog grantiranja, pa je vrijeme često provodio uz knjigu.

"Tih godina čitao sam sve što mi je 'palo pod ruku'. Od Branka Ćopića, Tom Sojera, sve lektire, stripove, sve sam pročitao. Bježao sam u tu imaginarnu stvarnost, bježeći od stvarnosti u kojoj sam bio", sjeća se Mirza.

Kolekcija sjećanja

Dževina i Mirzina sjećanja iz djetinjstva samo su neka od sedamdeset sati snimljenog materijala iskustva djece tokom opsade i genocida u Srebrenici, u julu 1995. godine.

Dževa Avdić je imala nepunih devet godina kada je s majkom i bratom izbjegla iz Srebrenice, 12. jula 1995. godine.
Dževa Avdić je imala nepunih devet godina kada je s majkom i bratom izbjegla iz Srebrenice, 12. jula 1995. godine.

Projekat na kojem su zajednički radili Memorijalni centar Srebrenica i Muzej ratnog djetinjstva iz Sarajeva sastoji se od kolekcije sjećanja i uspomena u kojoj je učestvovalo više od stotinu nekadašnje djece koja su djetinjstvo provela u ratnoj Srebrenici.

"Više od stotinu ljudi koji danas imaju svoje porodice iskazalo je želju da njihova sjećanja i uspomene postanu dio ove kolekcije, ali i hrabrost da dođu i da o svojim iskustvima govore pred kamerom", pojašnjava Hasan Hasanović u ime Memorijalnog centra Srebrenica i jedan od učesnika u ovom projektu.

Kolekcija sjećanja sadrži oko 100 dokumentovanih uspomena, pisma i fotografije, ali i nekoliko ličnih predmeta kao džemperi, jakne ili ruksaci.

"Ovo je materijal koji ima ogromnu vrijednost i ova kolekcija predstavlja važan doprinos dokumentaciji genocida iz ugla djece", smatra Lejla Hairlahović koja je projekat predvodila u ime Muzeja ratnog djetinjstva iz Sarajeva.

Odlasci u rodni kraj

Mirza je izgubio brata, a Dževa oko trideset članova porodice u genocidu.

U genocidu u Srebrenici ubijen je i stariji brat Mirze Bašića. Posmrtne ostatke Mirza i njegova porodica do danas nisu pronašli.

Zajedno sa roditeljima Mirza je život nastavio u Živinicama kod Tuzle. Danas je profesor istorije, suprug i otac dvoje djece. I pored svega, kaže da u Srebrenicu voli da ode.

Mirza Bašić iz Bratunca,na fotografiji snimljenoj 1995. godine, rat proveo u ratnoj Srebrenici
Mirza Bašić iz Bratunca,na fotografiji snimljenoj 1995. godine, rat proveo u ratnoj Srebrenici

"Vrlo rado odem u Srebrenicu, posebno na mjesta na kojima sam volio da idem kao dijete. Čim odem tamo nevjerovatno je kako ponovo mogu da oživim sva ta sjećanja i sve osjećaje, kao da sam ponovo tamo", kaže Mirza.

Dževa Avdić, sa početka priče, imala je nepunih devet godina kada je s majkom i bratom izbjegla iz Srebrenice, 12. jula 1995. godine. Otac, sa mnogim muškarcima iz ovog grada, spas je potražio putem preko šume, do slobodne teritorije. Preživio je genocid, dok je više od 30 članova porodice Dževe Avdić ubijeno.

U svoje rodno mjesto, Zeleni Jadar kraj Srebrenice, Dževa Avdić ide često. Tamo je, prije dvije godine, kako kaže, dočekala svoj prvi Bajram nakon rata.

"Čudni su ti osjećaji koji vas obuzmu kad ste tamo. Za nas preživjele to je jedna posebna dimenzija i posebni osjećaji. Svi mi vrlo lično I bolno živimo tu svoju bol, koja se pred svaku godišnjicu, svaki 11. juli, nekako čudno povećava", priča Dževa.

Knjige kao ostavština

Svoj život nakon rata nastavila je u Vogošći, kod Sarajeva. Autorka je i knjige "Moj osmijeh je moja osveta", u kojoj opisuje svoje odrastanje nakon genocida.

I Mirza kaže kako piše knjigu.

"Nisu svi bili u mogućnosti da tako nešto prežive. Sad, sa ove vremenske distance, ja to smatram jednom vrstom posebnog iskustva. Teško je s njim živjeti i ostavi to posljedice na čovjeka, ali mislim da nas to izdvaja u odnosu na drugu djecu i na naše vršnjake u nekim drugim dijelovim svijeta, gdje tada nije bo rat. Tako da, ja se uvijek tješim da je to nešto posebno što ja imam, a većina u svijetu ne. Zato naša sjećanja treba da se čuju", napominje Mirza.

Memorijalni centar Srebrenica posvećen je sjećanju na žrtve genocida u Srebrenici 1995. godine, kada su snage Vojske Republike Srpske ubile preko 8.000 ljudi.

U Memorijalnom centru Potočari do sada je ukopano 6.610 žrtava genocida. Još uvijek se traga za više od 1.000 nestalih Srebreničana.

Za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine počinjene u Srebrenici u julu 1995. godine, Haški tribunal, Sud Bosne i Hercegovine, te sudovi u Srbiji i Hrvatskoj do sada su osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, te izrekli četiri doživotne kazne (od čega je jedna nepravosnažna).

See all News Updates of the Day

Kako se odvijao masakr u školi u Teksasu - iz minuta u minut

Memorijal ubijenoj djeci i učiteljicama ispred osnovne škole Rob u Uvaldeu

Nadležni su davali kontradiktorne izjave o tome kada je policija reagovala i na koji način. Policijsko postupanje je sada u centru istrage, a ono što je sada već poznato je da su prošla dva sata otkako je napadač Salvador Ramos upucao svoju baku i trenutka kada ga je policija ubila.

A šta se dešavalo između? Evo vremenskog okvira kako se masovno ubistvo odvijalo.

Oko 11 ujutru - Ramos je upucao baku u lice, što je čuo njen komšija. Otrčao je do bakine kuće i video Ramosa kako bježi u pikapu, a njegovu baku kako moli za pomoć.

11:27 - Video snimak pokazuje da jedan od nastavnik u školi, koji još nije identifikovan, ostavlja odšrkrinuta vrata škole.

11:28 - Nastavnik izlazi na kratko da uzme svoj telefon i vraća se kroz ista vrata, koja ostaju odrškinuta. Istaržitelji i dalje nisu utvrdili razlog zbog kojeg su vrata ostala odškrinuta.

11:28 - Ramos upada pickupom u jarak iza škole. Dvojica muškaraca u obližnjem zavodu za sahrane čula su prasak i izašla da vide šta se dešava. Vidjeli su Ramosa kako iskače iz kola i nosi poluautomatsku pušku AR-15 i punu torbu municije. Muškarci su počeli da bježe, a Ramos je pucao na njih, ali ih nije ranio. U tom trenutku, nastavnik u panici izlazi iz škole i poziva policiju.

11:30 - Policija dobija poziv u kojem se navodi da se desila saobraćajna nezgoda i da je muškarac sa pištoljem ušao u školu.

11:31 - Ramos počinje da puca na školu sa školskog parkinga, a policijski automobili pristižu u obližnji zavod za sahrane. Ramos za to vrijeme bježi sa druge strane zgrade škole. Školski policajac u tom trenutku nije bio u kampusu, uprkos ranijim izvještajima da jeste. Čim je dobio poziv, momentalno se uputio ka školi i prišao sa leđa osobi za koju je mislio da je napadač. Ubrzao je automobilom prema čovjeku, za kojeg se ispostavilo da je nastavnik.

11:32 - Ramos ispaljuje hice ka školi i ide ka otvorenim vratima.

11:33 - Pet minuta pošto je slupao pikap, Ramos ulazi u zgradu škole i počinje da puca u dvije spojene učionice, 111 i 112. Ispaljuje više od 100 metaka.

11:35 - Trojica policajaca ulaze u školu kroz ista vrata gdje je prošao i Ramos, a tuda posle dolaze i četvorica drugih policajaca. Ukupno ih je u zgradi bilo sedam. Dvojicu je Ramos ranio.

11:37 - Pucanje se nastavlja, oko 16 metaka ispaljeno.

11:51 - Policijski narednik i službenici počinju da pristižu.

12:03 - Ženska osoba poziva policiju i šapuće da je u učionici 112. Poziv traje 1,23 minuta.

12:03 - Policajci nastavljaju da ulaze u školu, sada ih je u hodniku ispred učionice u kojoj je Ramos ukupno 19.

12:06 - Ana Mari Espinoza, portparolka školskog distrikta Uvalde, piše na Facebooku da su "svi kampusi u lockdownu".

12:10 - Ženska osoba koja je već zvala u 12:03 ponovo poziva policiju i kaže da je nekoliko ljudi ubijeno. Ponovo je zvala i u 12:13, i u 12:16 da kaže da je osam do devet učenika preživjelo.

12:10 - Grupa američkih maršala iz Del Rija stiže da asistira drugim pripadnicima bezbjednosnih službi i policiji.

12:15 - Pristiže i taktički tim američke Granične policije

12:19 - Druga ženska osoba iz učionice 111 zove policiju, a poziv se završava kada joj jedan od učenika kaže da spusti slušalicu.

12:21 - Ramos ponovo puca, a policajci vjeruju da je iza vrata pripojenih učionica. Policija se pomjera niz hodnik.

12:21 - Tokom razgovora nekog od učenika sa call centrom policije, čuju se tri pucnja.

U ovim trenucima, policija stoji u hodniku jer su vrata spojenih učionica zaključana i traže ključ od domara.

12:36 - Jedno od djece poziva policiju, poziv traje 21 sekundu.

U isto vrijeme, i druga djevojčica poziva policiju koja joj govori da ostane tiha i da ostane na vezi. Djevojčica kaže: "Sad je pucao u vrata".

12:43 - Djevojčica moli dispečara u call centru da "odmah pošalje policiju".

12:46 - Djevojčica kaže da može da čuje policajce u blizini.

12:47 - Ponovo moli dispečera da "odmah pošalje policiju".

12:51 - Policajci otključavaju vrata učionice ključem koji im je dao domar i ubijaju Ramosa.

12:51 - Policajci izvode djecu iz prostorije.

12:58 - Preko radio veze se prenosi vest da je Ramos ubijen, i da je opsada škole gotova, kazao je Viktor Eskalon, regionalni direktor teksaškog Odeljenja za javnu bezbjednost.

New York: Dva hrabra poteza crnogorskih imigranata

Herojstvo crnogorskih imigranata u Njujorku
please wait

No media source currently available

0:00 0:12:15 0:00

„Heroji“ – ovako su američki mediji, javnost i članovi Kongresa prije dva mjeseca nazvali Ćazima i Luija Suljovića, vlasnike picerije u Elmhurstu, u njujorškom okrugu Kvins porijeklom iz Crne Gore, nakon što su pritekli u pomoć starijoj Korejki – žrtvi pljačke

Dok su pokušavali da joj pomognu i uhvate osumnjičene, i sami su povrijeđeni – a Ćazim je u bolnici proveo 13 dana.

Dva mjeseca kasnije, kažu da su blizu potpunog oporavka, a u piceriji Lui’s nastavili su da rade cijelog dana.

Ćazim Suljović u bolnici u Kvinsu (Foto: Louie Suljovic)
Ćazim Suljović u bolnici u Kvinsu (Foto: Louie Suljovic)

"Oporavio sam se negdje 85 do 90 odsto, imao sam devet ubodnih rana, pluća su mi probijena na više mjesta. Hvala Bogu i dalje sam ovdje. Hvala ljekarima, bolnici gdje sam došao. Pobrinuli su se za mene, uradili su dobar posao", priča za Glas Amerike Ćazim Suljović.

„I meni i njemu su pukla pluća. Kada se to dogodi, prvo izgubite izdržljivost. Sve ove godine se naviknete da ste stalno na nogama. Ali kada doživite takvu povredu pluća, sve to što izgubite i morate da krenete ispočetka“, ističe njegov sin Lui.

O mogućoj opasnosti nisu ni razmišljali, kada su krajem marta intervenisali dok su napadači blizu restorana pokušali da opljačkaju 61-godišnju Korejku koja je u napadu takođe povrijeđena. 68-godišnji Ćazim, kojeg mušterije i komšije zovu paps (ćale), ispričao je za Glas Amerike šta se dogodilo tog dana.

Prvo što sam vidio kad sam izašao iz radnje je kako jedna osoba leži na zemlji, a trojica su bila oko nje. Pitao sam se šta se dešava, vidio da su lopovi i da kradu, zvao sam sina, on je izašao. Oni su počeli da bježe. Zaustavili smo ih…Počeli smo se tući. Kad smo izašli na ulicu, osjetio sam da me nešto grebe…

This image contains sensitive content which some people may find offensive or disturbing.
Lui Suljović u bolnici u Kvinsu (Photo: Louie Suljevic)
Lui Suljović u bolnici u Kvinsu (Photo: Louie Suljevic)

Oni su bili na lijevoj strani, a mi na desnoj i sin je rekao da ga je neko ubo. Digao je majcu i bilo je krvi. Oni što su vidjeli šta se dogodilo rekli su mi da da sam i ja krvav. Pogledam sam i vidio sam da izlaze i zrak i krv odjednom.. Vidio sam da moramo u bolnicu i tamo smo i pošli".

Glas Amerike: Ni jednog trenutka niste okljevali da pomognete, kada ste vidjeli da je žena napadnuta?

Ne. Radi se srcem, a ne glavom. To su sekunde. Kad vidiš nešto tako, moraš da trčiš da pomogneš, može biti majka, sestra, komšija.. Najteže mi je bilo kad su mi sina uboli. Nisam mogao ništa da uradim".

Napadači su privedeni, a dok su se Suljovići oporavljali, njihova picerija, koja je bila otvorena tokom pandemije, bila je zatvorena pet sedmica. Međutim, na vebsajtu "GoFundMe" pokrenuta je akcija prikupljanja novčanih donacija za oca i sina. Za sada je prikupljeno više od 750 hiljada dolara - 10 puta više od tražene sume.

Suljovićima su pomogle i komšije koje nam kažu da su otac i sin mnogo uradili za zajednicu.

"Lui i njegov otac uvijek su pomagali komšiluku, divni su ljudi. Moj otac poznaje njegovog godinama, i ja ga znam preko oca. Čim su se vratili, došao sam da ih pozdravim, da osiguram da su dobro. Uradili su nešto da pomognu zajednici, nema mnogo ljudi koji bi to uradili. Niko više ne priskače u pomoć drugima. Samo snimaju, umjesto da zovu pomoć..."

"Došao sam ovdje da ručam da bih podržao vlasnike. To što su uradili je veoma hrabro. Obično idem u drugu piceriju, bližu meni, ali od sada ću ovdje da jedem picu..Kad bi više ljudi to radili, a da naravno ne budu povrijeđeni, stvari bi bile malo bolje. Poslednje dvije godine se suočavamo sa porastom kriminala. Sumnjam da će neko pokušati nešto ponovo da uradi u ovom bloku zbog onoga što su oni uradili“, kažu za Glas Amerike neke od mušterija.

Lui Suljović sa mušterijom u piceriji (Foto: VOA)
Lui Suljović sa mušterijom u piceriji (Foto: VOA)

Suljovići su oduševljeni reakcijom javnosti.

Nevjerovatno. Prvih nekoliko nedjelja nakon što smo otvorili piceriju, ljudi su dolazili iz svih krajeva – Kanade, Kalifornije, Koreje. Dolazili su samo da se pozdrave, rukuju se, slikaju sa nama. Fenomenalno", kaže Lui.

„Kad sam izašao iz bolnice, okružilo bi me desetoro ljudi. Grlili su me, plakali", priča Ćazim.

Akcija spasavanja u njujorškom metrou

Početkom marta, nekoliko nedjelja prije hrabrog poteza Suljovića iz Kvinsa, američki mediji izvijestili su o još jednom – u njujorškom metrou. Heroj ove priče je Denis Pupović, takođe porijeklom iz Crne Gore, koji dugo godina radi u Njujorku.

Denis Pupović u njujorškom metrou (Foto: VOA)
Denis Pupović u njujorškom metrou (Foto: VOA)

Pupović, dugogodišnji predstavnik sindikata građevinskih radnika i otac troje djece, u stanici podzemne željeznice sa kolegom je spasio čovjeka koji je pao na šine nakon što mu je pozlilio.

"Kada sam vidio gdje se on nalazi, pogledao sam da vidim koliko je voz daleko i skočio sam. Voz je bio u tunelu. Nije bio mnogo daleko, ali ni blizu, tako da sam procijenio da imam dosta vremena da skočim. Da sam čekao još par sekundi, možda ni ja više ne bih imao vremena da skočim. I niko nije pokušavao da u tom trenutku zaustavi voz, barem da pošalje neki signal".

Pupović za Glas Amerike kaže da nije bilo straha ni panike, a da je razmišljao samo o tome da čovjeka koji se onesvijestio izvuče na bezbjedno.

Kako mi je njegova sestra rekla, koja je kontaktirala mene i kolegu preko Fejsbuka, objasnila je da je već imao tri operacije do sada. Još nije u mogućnosti da govori, jer je razbio vilicu i prednji dio glave. Prije mjesec i po dana je gledao video, prvi put od kako se to desilo, sestra mu je pokazala. Kaže da je plakao kad je to vidio. Da bi volio da se vidi s nama jednog dana“.

Glas Amerike: Da li vam se i koliko život promijenio posle incidenta?

„Nije mi se život puno promijenio, ali osjećaj što smo napravili takvu stvar je dobar. I nema dana da ne razmišljam o tome šta smo uradili. A onda malo po malo, neko dođe i kaže: A, ti si onaj što si spasio onoga. I moja djeca su ponosna".

Pupović, rodom iz Plava, u području Njujorka živi duže od dvije decenije. Tog dana je slučajno odlučio da ide metroom, u kojem je proteklih mjeseci zabilježen porast nasilnih incidenata. Ističe da ga uprkos tome nije strah da ide metroom.

"To je svakodnevnica u Njujorku. Tu sam 26 godina, već smo na to navikli".

Glas Amerike: A kakav je život u Njujorku?

Postoje stvari koje bih volio da promijenim, kao i svako drugi. Ali život je dobar, mogu da pričam za sebe. Dobar posao. Dobre škole za djecu, gdje mi živimo. Dobili smo šansu da školujemo djecu, da ih izvedemo na dobar put, da budu dobri ljudi i srećni. Za to se i svi mučimo zar ne?“.

Ćazim Suljović u području Njujorka živi gotovo pet decenija. Dok je radio u gradu, kako kaže, bio je svjedok više incidenata, ali ne toliko ozbiljnog kao što je bio u martu ove godine.

Više obraćam pažnju na okolinu, ali nisam uplašen. Stvari su se promijenile, pravila, zakoni…Kriminalci imaju prava, mi koji plaćamo poreze nemamo.

Lui Suljović za porast kriminala u Njujorku krivi prethodnu vlast i kako ističe, previše progresivnu politiku kada je riječ o policijskoj reformi. Ističe i da su mu događaji u martu na neki način promijenili život.

"Zato što toliko radimo, shvatio sam da nikada ne stajemo. Radite stalno i onda shvatite da sve može u trenutku da nestane. Zbog toga zatvaramo ranije, pokušavamo više vremena da posvetimo sebi. To nam je baš otvorilo oči. Pokušavam da natjeram oca da se penzioniše“.

A Ćazim je spreman za penziju.

"Ovo nas je šokiralo, koliko daleko ljudi mogu da idu. I sad moramo da više uživamo u životu, jer ne znate šta će se dogoditi u budućnosti“.

Ćazimova želja i plan je da penziju provede u rodnom selu Kruče, u opštini Ulcinj.

Da, ako bog da, brzo da idem u Crnu Goru zauvijek".

Ćazim Suljović razgovara sa novinarkom Glasa Amerike Milenom Đurđić (Foto: VOA)
Ćazim Suljović razgovara sa novinarkom Glasa Amerike Milenom Đurđić (Foto: VOA)

Glas Amerike: Idete često u Crnu Goru?

„Svake godine. Pomalo, dvije sedmice, a ove godine ćemo četiri sedmice.

Glas Amerike: Volite da se vraćate tamo?

„Sanjam da se tamo odmorim.“

Denisu Pupoviću u Crnoj Gori žive otac, majka i sestra koje koje posjećuje kad god je u prilici. Svoj život vezao je ipak za Ameriku.

"Kako sad trenutno stvari stoje ne mogu da se vratim. Tu sam 26 godina, imam posao. Sad kad bude penzija, ako bude zdravlja i sve se to dočeka, sigurno je da će se više vremena provoditi. Normalno. Ali trenutno ne. Nije što se ne bih vratio, nego zbog posla, škole, djece, svega, trenutno smo ovdje situirani i svako razmišljanje o povratku bi bio nerealno“.

Dok su djeca i nastavnici iz učionice u Teksasu zvali policiju, policajci čekali u hodniku

Stanovnici Uvaldea u žalosti zbog ubistva 19 učenika i dvoje nastavnika, 27. maja 2022.

Uspaničena djeca i nastavnici nekoliko desetina puta su telefonom zvali policiju iz učionice u Teksasu za vrijeme masakra, moleći da intervenišu, dok je oko 20 policajaca čekalo u hodniku skoro pola sata prije nego što su upali u sobu, saopštili su u petak tekašski zvaničnici.

Najmanje dvoje djece je nazvalo policiju iz dvije spojene učionice nakon što je 18-godišnji Salvador Ramos ušao sa polu-automatskom puškom AR-15, izjavio je poručnik Stiv Mekro, direktor teksaškog Sekretarijata za javnu bezbjednost.

Komandant na licu mjesta, šef policije školskog okruga u Uvaldeu u Teksasu, vjerovao je da se Ramos zabarikadirao unutar učionice i da djeci više nije prijetila opasnost, te da policija ima više vremena da se pripremi", rekao je Mekro. "Sa ovim što sada znamo, to naravno nije bila ispravna odluka", dodao je. "To je bila pogrešna odluka".

U utorak prepodne, u 11 sati i 28 minuta, automobil Ford zaustavio se ispred škole u Uvaldeu i vozač je iskočio iz njega sa automatskom puškom AR-15.

Dvanaest minuta kasnije, kažu u policiji, 18-godišnji Salvador Ramos je bio u hodniku osnovne škole Rob, i ubrzo je ušao u učionicu gdje su bili đaci četvrtog razreda. Tamo je ubio 19-oro učenika i njihove dvije učiteljice.

U 12 sati i 58 minuta, policija je dobila informaciju da je Ramos ubijen i da je opsada škole gotova.

Ono što se desilo u tih 90 minuta podstaklo je bijes lokalne zajednice zbog sporog reagovanja policije.

Memorijal za ubijene đake i učiteljice ispred osnovne škole Rob u Juvaldeu
Memorijal za ubijene đake i učiteljice ispred osnovne škole Rob u Juvaldeu

Istražitelji nisu mogli sa sigurnošću da utvrde da li je naoružani policajac iz školskog okruga, koji je stajao ispred škole, razmijenio vatru sa napadačem dok je ulazio u školu.

Za vrijeme opsade, koja je okončana kada je tim granične patrole upao i usmrtio napadača, frustrirani posmatrači su pozivali policajce da odmah uđu u školu, navode očevici.

“Ulazite! Ulazite!", vikale su žene na policajce brzo poslije početka napada, ispričao je 24-godišnji Huan Karanca koji je posmatrao scenu iz kuće preko puta ulice.

Direktor Sekretarijata za javnu bezbjednost Teksasa Stiv Mekro kaže da je 40 minuta do sat proteklo od momenta kada je Ramos otvorio vatru na čuvara škole, do trenutka kada ga je taktički tim usmrtio.

“Suština je da su snage reda bile tamo", rekao je Mekro. "Odmah su se aktivirali, i spriječili ga (Ramosa) da ide u druge učionice."

Šef granične patrole Raul Ortis nije naveo vremenski okvir u kome je trajao napad na školu, ali je više puta ponovio da agenti njegove službe koji su stigli u školu - nisu oklijevali. Rekao je da su brzo ušli u zgradu, u redu iza agenta koji je nosio štit.

“Željeli smo da brzo reagujemo i to je tačno ono što su ti agenti uradili", rekao je Ortiz za Fox News.

Međutim, anonimni izvor iz policije ispričao je da agenti granične patrole, kada su ušli u školu, nisu uspjeli da probiju vrata učionice i morali su da dovedu člana školskog osoblja da otključa vrata. Olivarez kaže da su istražitelji pokušavali da utvrde da li je učionica bila zaključana ili je napadač zabarikadirao vrata.

Pripadnici snaga reda stoje ispred osnovne škole u Juvaldeu, 24. maja 2022.
Pripadnici snaga reda stoje ispred osnovne škole u Juvaldeu, 24. maja 2022.

Havijer Cazares, čija će ćerka Džeklin, učenica četvrtog razreda, ubijena u napadu, rekao je da je otrčao do škole kada je čuo za pucnjavu i stigao dok su se policajci još okupljali ispred nje. Uznemiren što policija ne ulazi, predložio je grupi drugih posmatrača da sami upadnu u školu. "Hajde da uletimo jer policajci ne rade ništa što bi trebalo da rade", rekao je. "Mogli su da urade više."

“Nisu bili pripremljeni", dodao je.

Kada je Ramos ušao u školu, dvoje policajaca Uvaldea je razmijenilo vatru sa njim, i ranjeni su, dodaje Olivarez. Ramos je zatim ušao u učionicu i počeo da ubija. Karanza smatra da je policija trebalo da brže uđe u školu.

“Bilo ih je više. On je bio samo jedan", kaže.

Osnovni alat Kremlja: Strah

Osnovni alat Kremlja: Strah
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:13 0:00

Iako je ostavka ruskog diplomate veterana zbog invazije na Ukrajinu sramota za Kremlj, analitičari kažu da strah sprječava mnoge druge ruske zvaničnike u iskazivanju nezadovoljstva.

Davos: Lice globalne nejednakosti

Davos: Lice globalne nejednakosti
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:50 0:00

Bogatstvo svjetskih milijardera povećalo se za bilione dolara od početka pandemije korona virusa, dok najsiromašnije zemlje muku muče sa vrtoglavo rastućim cijenama roba i sve većim dugovima. To su nalazi najnovije analize humanitarne organizacije Oxfam.

Učitajte još

XS
SM
MD
LG