Linkovi

Top priča BiH

Dokumentovanje genocida očima djece Srebrenice

Memorijalni centar Potočari

Projekat na kojem su zajednički radili Memorijalni centar Srebrenica i Muzej ratnog djetinjstva iz Sarajeva sastoji se od kolekcije sjećanja i uspomena u kojoj je učestvovalo više od stotinu nekadašnje djece koja su djetinjstvo provela u ratnoj Srebrenici.

Voljela bih kad bih mogla da vam ispričam kako je to biti dijete, ali vi razgovarate sa osobom koja to nikada nije bila, koja nikada to nije stigla da bude - tako svoju priču počinje Dževa Avdić, tridesetogodišnja mlada žena koja je djetinjstvo provela u ratnoj Srebrenici.

Dom gdje je rođena, selo Zeleni Jadar kod Milića, u istočnoj Bosni, zajedno sa roditeljima i bratom napustila je početkom 1992. godine. Otišli su u obližnji grad, Srebrenicu. Nekoliko dana nakon njihovog odlaska, sve kuće u Zelenom Jadru su spaljene, među kojima i njena.

"Od tog trenutka Dževa više nije šestogodišnja djevojčica. Postaje odrasla osoba koja se zajedno sa svojom porodicom bori za život. Naravno, nesvjesna da je to rat i da će preživjeti genocid koji se desio u Srebrenici u julu 1995. godine", priča Dževa, objasnivši da o svom djetinjstvu uvijek priča u trećem licu.

"Lakše je zamisliti da se to dogodilo nekoj Dževi prije dvadeset i nešto godina, nego da se desilo baš meni. Zato se i ne sjećam mnogo, osim da sam voljela da igram 'gume' u hodniku jedne zgrade u Srebrenici. Mislim da je to bila 1993", priča Dževa.

Par godina stariji od Dževe, dvanaestogodišnji Mirza Bašić, u Srebrenicu je sa roditeljima i bratom doselio iz rodnog Bratunca. Kaže da tokom ratnih godina nije bilo puno prostora za igru zbog stalnog grantiranja, pa je vrijeme često provodio uz knjigu.

"Tih godina čitao sam sve što mi je 'palo pod ruku'. Od Branka Ćopića, Tom Sojera, sve lektire, stripove, sve sam pročitao. Bježao sam u tu imaginarnu stvarnost, bježeći od stvarnosti u kojoj sam bio", sjeća se Mirza.

Kolekcija sjećanja

Dževina i Mirzina sjećanja iz djetinjstva samo su neka od sedamdeset sati snimljenog materijala iskustva djece tokom opsade i genocida u Srebrenici, u julu 1995. godine.

Dževa Avdić je imala nepunih devet godina kada je s majkom i bratom izbjegla iz Srebrenice, 12. jula 1995. godine.
Dževa Avdić je imala nepunih devet godina kada je s majkom i bratom izbjegla iz Srebrenice, 12. jula 1995. godine.

Projekat na kojem su zajednički radili Memorijalni centar Srebrenica i Muzej ratnog djetinjstva iz Sarajeva sastoji se od kolekcije sjećanja i uspomena u kojoj je učestvovalo više od stotinu nekadašnje djece koja su djetinjstvo provela u ratnoj Srebrenici.

"Više od stotinu ljudi koji danas imaju svoje porodice iskazalo je želju da njihova sjećanja i uspomene postanu dio ove kolekcije, ali i hrabrost da dođu i da o svojim iskustvima govore pred kamerom", pojašnjava Hasan Hasanović u ime Memorijalnog centra Srebrenica i jedan od učesnika u ovom projektu.

Kolekcija sjećanja sadrži oko 100 dokumentovanih uspomena, pisma i fotografije, ali i nekoliko ličnih predmeta kao džemperi, jakne ili ruksaci.

"Ovo je materijal koji ima ogromnu vrijednost i ova kolekcija predstavlja važan doprinos dokumentaciji genocida iz ugla djece", smatra Lejla Hairlahović koja je projekat predvodila u ime Muzeja ratnog djetinjstva iz Sarajeva.

Odlasci u rodni kraj

Mirza je izgubio brata, a Dževa oko trideset članova porodice u genocidu.

U genocidu u Srebrenici ubijen je i stariji brat Mirze Bašića. Posmrtne ostatke Mirza i njegova porodica do danas nisu pronašli.

Zajedno sa roditeljima Mirza je život nastavio u Živinicama kod Tuzle. Danas je profesor istorije, suprug i otac dvoje djece. I pored svega, kaže da u Srebrenicu voli da ode.

Mirza Bašić iz Bratunca,na fotografiji snimljenoj 1995. godine, rat proveo u ratnoj Srebrenici
Mirza Bašić iz Bratunca,na fotografiji snimljenoj 1995. godine, rat proveo u ratnoj Srebrenici

"Vrlo rado odem u Srebrenicu, posebno na mjesta na kojima sam volio da idem kao dijete. Čim odem tamo nevjerovatno je kako ponovo mogu da oživim sva ta sjećanja i sve osjećaje, kao da sam ponovo tamo", kaže Mirza.

Dževa Avdić, sa početka priče, imala je nepunih devet godina kada je s majkom i bratom izbjegla iz Srebrenice, 12. jula 1995. godine. Otac, sa mnogim muškarcima iz ovog grada, spas je potražio putem preko šume, do slobodne teritorije. Preživio je genocid, dok je više od 30 članova porodice Dževe Avdić ubijeno.

U svoje rodno mjesto, Zeleni Jadar kraj Srebrenice, Dževa Avdić ide često. Tamo je, prije dvije godine, kako kaže, dočekala svoj prvi Bajram nakon rata.

"Čudni su ti osjećaji koji vas obuzmu kad ste tamo. Za nas preživjele to je jedna posebna dimenzija i posebni osjećaji. Svi mi vrlo lično I bolno živimo tu svoju bol, koja se pred svaku godišnjicu, svaki 11. juli, nekako čudno povećava", priča Dževa.

Knjige kao ostavština

Svoj život nakon rata nastavila je u Vogošći, kod Sarajeva. Autorka je i knjige "Moj osmijeh je moja osveta", u kojoj opisuje svoje odrastanje nakon genocida.

I Mirza kaže kako piše knjigu.

"Nisu svi bili u mogućnosti da tako nešto prežive. Sad, sa ove vremenske distance, ja to smatram jednom vrstom posebnog iskustva. Teško je s njim živjeti i ostavi to posljedice na čovjeka, ali mislim da nas to izdvaja u odnosu na drugu djecu i na naše vršnjake u nekim drugim dijelovim svijeta, gdje tada nije bo rat. Tako da, ja se uvijek tješim da je to nešto posebno što ja imam, a većina u svijetu ne. Zato naša sjećanja treba da se čuju", napominje Mirza.

Memorijalni centar Srebrenica posvećen je sjećanju na žrtve genocida u Srebrenici 1995. godine, kada su snage Vojske Republike Srpske ubile preko 8.000 ljudi.

U Memorijalnom centru Potočari do sada je ukopano 6.610 žrtava genocida. Još uvijek se traga za više od 1.000 nestalih Srebreničana.

Za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine počinjene u Srebrenici u julu 1995. godine, Haški tribunal, Sud Bosne i Hercegovine, te sudovi u Srbiji i Hrvatskoj do sada su osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, te izrekli četiri doživotne kazne (od čega je jedna nepravosnažna).

See all News Updates of the Day

Kongresmen David Price ponudio pomoć Kongresa SAD Privremenoj istražnoj komisiji Parlamenta BiH

Kongresmen David E. Price

Potreba za formiranjem Privremene istražne komisije Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (PDPS BiH) za utvrđivanje stanja u pravosudnim institucijama BiH proistekla je iz lošeg stanja u pravosuđu BiH koje predstavlja najveću prepreku na putu BiH ka članstvu u Evropskoj uniji.

To su naglasili članovi Komisije na video sastanku, održanom u ponedjeljak, sa kongresmenom Davidom Pricem, predsjedavajućim Partnerstva za demokratiju Zastupničkog doma Kongresa Sjedinjenih Američkih Država (SAD).

Tokom sastanka, na kojem je učestvovao i ambasador SAD u BiH Eric Nelson, oni su se zahvalili obojici na značajnoj pomoći i potpori koju pružaju radu ovog parlamentarnog tijela te upoznali kongresmena Pricea sa svojim radom.

Navode kako su, i pored opstrukcija s kojima su se suočili, uspjeli da osiguraju značajan nivo saradnje predstavnika pravosudnih institucija kao i ozbiljnu podršku javnosti.

S tim u vezi, izrazili su uvjerenje da će ispuniti svoje zadatke i ciljeve i da će u izvještaju predložiti najbolja rješenja čija će primjena omogućiti građanima BiH da imaju nezavisne, nepristrasne i učinkovite pravosudne institucije, saopšteno je iz PS BiH.

Kongresmen Price, kako se navodi, istakao potrebu za uspostavljanje institucionalnog i nestranačkog pristupa kao najbolje osnove za djelotvorne parlamentarne istrage i nadzor.

On je također ponudio pomoć i saradnju Kongresa SAD Privremenoj istražnoj komisiji i PSBiH u cilju kapacitiranja za vršenje parlamentarnog nadzora i primjenu postojećih zakonskih propisa u ovoj oblasti.

Ističući da će SAD nastaviti da pružaju punu podršku razvoju demokratskih procesa u BiH, ambasador Nelson zahvalio se kongresmenu Priceu na učešću, te izrazio nadu da ovaj sastanak predstavlja početak partnerstva Kongresa SAD i PSBiH, posebno u oblasti parlamentarnog nadzora.

Ambasador Nelson je već ranije izrazio stav da rad ove Komisije može pojačati pravosudnu odgovornost i unaprijediti vladavinu zakona u BiH.

Iz Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) BiH je u junu ove godine poručeno Privremenoj Istražnoj Komisiji da izlazi iz okvira nadležnosti.

Inače, ta Komisija Predstavničkog doma Parlamenta BiH za utvrđivanje stanja u pravosudnim institucijama, počela je s radom 26. maja ove godine.

U izvještaju o napretku Evropske komisije koji je predstavljen 6. oktobra, navedeno je da BiH nije ostvarila napredak u oblasti pravosuđa.

Blagovčanin: Zbog sumnji u izborni proces, otvara se pitanje legitimnosti buduće vlasti

Srđan Blagovčanin

Narušen je integritet lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini (BiH) koji će biti održani 15. novembra, zbog niza nepravilnosti kod registracije birača za glasanje iz inostranstva i drugih kršenja Izbornog zakona, ističe Srđan Blagovčanin, predsjedavajući odbora direktora organizacije Transparency International BiH (TI BiH).

Moraju se stvoriti uslovi za fer, poštene i demokratske izbore, navodi Blagovčanin u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE).

RSE: S obzirom na aferu oko registracije birača za lokalne izbore koji će glasati izvan BiH i činjenicu da je Centralna izborna komisija (CIK) odbila upisati skoro 28 hiljada birača zbog lažnih podataka, može li se govoriti o krađi identiteta?

Blagovčanin: Ovakva situacija otvara čitav niz pitanja. Da li je BiH kao država i da li smo kao društvo dostigli civilizacijski nivo da organizujemo fer, poštene i transparentne izbore na kojima bi građani iznijeli svoju volju, što je neki elementarni postulat demokratskih uređenja.

Bojim se da već i u ovoj fazi, kada je riječ o registraciji, ima puno elemenata za sumnju da je narušen integritet izbornog procesa. Vidjeli smo čitav niz slučajeva u kojima nije bilo registracije za izbore u skladu sa zakonom, da je dolazilo do izvjesne krađe identiteta. Nesumnjivo da ovdje ima elemenata krivičnog djela i da bi trebalo utvrditi o čemu se zaista radi.

Ovakva situacija baca veliku sumnju na sam izborni proces i otvara pitanje legitimnosti vlasti koje će biti izabrane. Mislim da ima još uvijek dovoljno vremena da državne institucije, civilno društvo, ali i građani, zajedno utvrde da li je zaista neko manipulisao s njihovim podacima. Treba stvoriti preduslove za fer, poštene i demokratske izbore.

Prema svim istraživanjima javnog mnijenja, nepovjerenje u institucije i u državu dostiglo je odavno kritičnu tačku. Možemo govoriti o gotovo potpunom nepovjerenju građana u rad državnih organa i institucija. Ne radi se samo o izbornom procesu i o sistemskom kršenju zakona, nego i o drugim primjerima neprovođenja odredbi zakona, što direktno utiče na ostvarivanje prava građana, što je razlog za veliko nezadovoljstvo.

RSE: Vodi se rasprava o tome ko treba osigurati regularnost izbora. To je svakako CIK, ali, prema Vašem mišljenju, kakvu ulogu bi trebalo imati Tužilaštvo BiH?

Blagovčanin: Sasvim sigurno, na samom čelu je CIK, kao direktno odgovoran za provođenje Izbornog zakona, za osiguravanje integriteta procesa izbora.

Međutim, kada se pojave slučajevi, kao što ih sada ima, prije otvaranja zvanične izborne kampanje u kojim je vidljivo da postoje sumnje u elemente krivičnog djela, nesumnjivo da Tužilaštvo BiH ima sasvim jasnu ulogu koja je predviđena i krivičnim zakonom, gdje se navode krivična djela protiv integriteta izbornog procesa.

Tužilaštvo tu ulogu ne može ni na koji način izbjeći i zaista je potpuno normalno očekivati da se Tužilaštvo BiH uhvati u koštac sa svim ovim stvarima koje su isplivale u javnost. Sasvim je sigurno da postoji čitav niz drugih nepravilnosti koje se još uvijek nisu pojavile u javnosti.

RSE: U Izbornom zakonu BiH se navodi da je Centralni birački spisak javni dokument, dok je Agencija za zaštitu ličnih podataka naredila CIK-u da s web stranice ukloni izvod iz Centralnog biračkog spiska za glasanje iz inostranstva. Da li bi on trebao biti dostupan građanima kako bi i dalje mogli reagovati odnosno prijaviti neregularnosti?

Blagovčanin: Nesumnjiva je nadležnost Agencije za zaštitu ličnih podataka da tumači zakone o zaštiti ličnih podataka, međutim, vrlo je čudna odluka agencije, imajući u vidu da izborni zakon eksplicite kaže da su birački spiskovi i izvodi iz biračkih spiskova, javni dokument. Sa druge strane, Zakon o zaštiti ličnih podataka kaže da, kada je objavljivanje nekih informacija ili podataka koji sadrže lične podatke u interesu javnosti, oni se tada moraju objaviti, iako sadrže lične podatke.

Ovdje je nesumnjivo javni interes toliko snažno izražen, u ovom kontekstu ga tumačeći, gdje su građani zaista utvrđivali da je neko njih registrovao ili prijavio gdje oni nikada nisu bili ili gdje ne žele da glasaju. Očito da je tu prisutan javni interes da se takve vrste podataka, odnosno izvodi iz biračkog spiska javno objave.

I Transparency International (TI BiH) se obratio Agenciji za zaštitu ličnih podataka, jer vidimo da je ogromna odgovornost na njima, jer su donijeli odluku koja je u koliziji sa pozitivnim zakonskim propisima.

RSE: TI BiH takođe vrši monitoring predizbornih aktivnosti – šta je posebno primijećeno kao najčešće kršenje Izbornog zakona?

Blagovčanin: Transparency International preduzima već određeni vremenski period monitoring predizbornog segmenta, koji nije dio zvanične kampanje. Sumirajući ta dva mjeseca koja pratimo zabilježili smo preko 1.400 primjera zloupotrebe javnih resursa. Uglavnom se tu radi o zloupotrebi javnih sredstava u cilju promovisanja kandidata, što je nešto što je eksplicitno zabranjeno zakonom.

Takođe, imali smo veliki broj primjera da političke partije izlaze sa kampanjom, iako zvanično ona je počela u petak, 16. oktobra. To je nešto što nije dozvoljeno zakonom. Utvrdili smo i enormno intenziviranje infrastrukturnih radova, što se može dovesti u kontekst tzv. funkcionerske kampanje, gdje nosioci vlasti, nosioci političkih funkcija, infrastrukturne radove stavljaju u funkciju kampanje.

I na taj način je ozbiljno narušen integritet izbornog procesa. Čak se dijeli i jednokratna finansijska pomoć građanima, penzionerima, omogućavaju besplatni pregledi, dodjela lijekova, popusti na javne usluge.

Sve to govori da postoji vrlo veliki broj ozbiljnih nepravilnosti koje mogu uticati na ishod izbornog procesa. Radi se, ukratko rečeno, o korištenju javnih sredstava u cilju zadržavanja postojećih pozicija.

RSE: Izvještaj Evropske komisije za Bosnu i Hercegovinu konstatuje da je došlo do pogoršanja stanja u pravosuđu. Kako bi se popravilo, određene mjere je već predlagala organizacija Transparency International. Koje su najvažnije?

Blagovčanin: Ono što je iznenadilo, to je neuobičajena oštrina Izvještaja Evropske komisije, posebno u slučaju pravosuđa. Konstatovano je da ništa nije urađeno na realizaciji preporuka iz Izvještaja nezavisnog pravnog stručnjaka, Pribea (Reinhard Priebe) iz decembra prošle godine o vladavini prava u BiH, u kojem je naveo zabrinjavajuće nedostatke.

TI BiH je prošle godine, zajedno sa većom grupom nevladinih organizacija izašao sa prijedlogom prema Evropskoj komisiji, prema domaćim institucijama i prema javnosti za poboljšanje stanja. Rješenje vidimo u detaljnoj provjeri svih nosilaca pravosudnih funkcija, njihovih znanja i kompetencija, njihove involviranosti u koruptivne aktivnosti ili mogućih političkih konekcija. Smatramo da je to jedino rješenje u ovako lošoj situaciji u kakvoj se nalazi pravosuđe u BiH.

Ono što smo mi, kada je sačinjavan Pribeov izvještaj, uputili Komisiji, bio je upravo taj zahtjev, po uzoru na proces koji je provođen u Albaniji. Vidjeli smo da postoji puno pozitivnih efekata koji bi se mogli ostvariti na takav način i u Bosni i Hercegovini.

Mislim da se radi o toliko lošem stanju da ga je nemoguće popraviti bilo kojim drugim, manje radikalnim mjerama. Nosioci političke moći u zemlji su potpuno instrumentalizovali pravosuđe i drže ga ovisnim o centrima političkog odlučivanja. I upravo iz tog razloga se ne dešava suštinska reforma, odnosno unapređenje stanja u pravosuđu.

RSE: Mnogo se očekuje od novog zakona o VSTV-u. Koliko on može uticati na poboljšanje ukupnog stanja u pravosuđu?

Blagovčanin: Odgovor na to pitanje naravno zavisi od toga u kakvom će obliku taj zakon biti usvojen, odnosno od toga šta će sve sadržavati. Odavno je jasno iz brojnih preporuka, šta treba uraditi. Otvoreno je pitanje kakav oblik će taj zakon poprimiti, ali mislim da je sasvim jasno u kom pravcu bi trebao da ide- u pravcu jačanja integriteta unutar samog pravosuđa, u pravcu osnaživanja disciplinskih procedura, regulisanja i unapređenja procesa izbora i imenovanja na pravosudne funkcije. Tako bi se dodatno ojačao integritet i uspostavila koliko-toliko nezavisna pravosudna struktura koja može funkcionalno djelovati nezavisno od političkih uticaja.

Do sada je u javnosti bilo puno slučajeva iz kojih je vidljivo da nisu imenovani najbolji kandidati i da je u u tom procesu ostavljena velika diskrecija prilikom imenovanja nosilaca pravosudnih funkcija.

RSE: Pravosuđe bi trebalo biti nosilac borbe protiv korupcije. Ima li tu uspjeha? Šta pokazuju posljednji podaci o korupciji, a posebno političkoj, u BiH?

Blagovčanin: Nažalost, Bosna i Hercegovina se u kontinuitetu suočava sa pogoršanjem stanja, kada je u pitanju korupcija. Na posljednjoj rang listi Indeksa percepcije korupcije koju svake godine objavljuje TI BiH, Bosna i Hercegovina je pala za jedanaest mjesta i trenutno je na 101. poziciji, zajedno sa Kosovom.

Dakle, unazad deset ili jedanaest godina stanje se pogoršava. Mi smo u slobodnom padu, kada je u pitanju nivo korupcije i možemo sa puno osnova tvrditi da se na korupciji temelje gotovo svi politički i ekonomski procesi u zemlji, da je institucionalni okvir potpuno zarobljen korupcijom i koruptivnim praksama.

Pravosuđe bi trebalo predvoditi borbu protiv korupcije, a mi smo svjedoci da procesuiranja korupcije gotovo i nema, posebno nema procesuiranja političke korupcije. A to je najbolji indikator nezavisnosti pravosuđa.

Jer ljudi koji bi trebali biti procesuirani, u slučajevima političke korupcije su obično nosioci najviših pozicija, nosioci političke moći, oni koji posjeduje novac, moć, uticaj. I tu vidimo, upravo kao dokaz očito političke korupcije, činjenicu da je pravosuđe u potpunosti ovisno od politike.

Balkanska kozačka vojska – poveznica za veterane ratova u Ukrajini i BiH

Skup osnivanja Balkanske kozačke vojske u Kotoru 2016. godine. Foto: In4s

Grupa proruskih Kozaka koja sebe naziva vojskom, ali na postrojavanjima ne nosi oružje, u zemljama Balkana oko sebe okuplja veterane ratova u Bosni i Hercegovini i ukrajinskoj regiji Donbas. Ceremoniji osnivanja Balkanske kozačke vojske prisustvovala su najmanje dvojica građana BiH koji su sumnjičeni za ratovanje u Ukrajini. Dugogodišnju namjeru da u BiH registriraju udruženje namjeravaju ispuniti do kraja 2020. godine. Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) je istraživala kako na Balkanu djeluje grupa čijom centralnom organizacijom u matičnoj zemlji počasno predsjedava sam ruski predsjednik.

Piše: Mladen Obrenović

Nekoliko dana uoči mirnog razilaženja Čeha i Slovaka, pred Novu 1993. godinu, na čehoslovačkoj granici pojavilo se 50-ak ljudi koji su se predstavili kao Kozaci. Objašnjavali su graničarima da su na proputovanju iz Moskve za Beograd, gdje planiraju seriju nastupa. Kao dokaz da su zaista kulturno-umjetnička družina, slikovitog imena “Kazačok”, navodno su morali otpjevati nekoliko kozačkih pjesama.

Pušteni su dalje i uskoro stigli u Beograd. Ispostavilo se da im glavni grad Srbije nije ni bio cilj. Autobusom su nastavili prema Višegradu, gdje je već više od pola godine trajao rat.

Družina “Kazačok”, među čijim vođama je bio Viktor Zaplatin, veteran ratova u Pridnjestrovlju i Abhaziji, koji je godinama kasnije i ispričao okolnosti pod kojima su ruski dobrovoljci došli u Bosnu i Hercegovinu, zapravo neće plesati i pjevati nego će postati Prvi kozački dobrovoljački odred, koji se priključio Višegradskoj brigadi Vojske Republike Srpske.

Na sličan način, 21 godinu kasnije i preko drugog graničnog prijelaza, onoga kod Rače, u više grupa, uglavnom autobusima, u BiH je stiglo najmanje 140 osoba koje su se predstavile kao članovi kozačkog kulturno-umjetničkog društva. Cilj im je bio Banja Luka, gdje su trebali nastupiti u programu kojim se obilježila stota godišnjica početka Prvog svjetskog rata.

Upravo tih dana, rane jeseni 2014. godine, predizborna kampanja za izbore u BiH ulazila je u završnu fazu, a dolazak Kozaka su pojedini analitičari ocijenili kao podršku kandidaturi Milorada Dodika za predsjednika Republike Srpske. Na čelu te kozačke družine bio je, prema načinu na koji je istupao u medijima, Nikolaj Đakonov, sudionik ukrajinskog sukoba u redovima proruskih snaga, koji će nekoliko godina kasnije postati vrhovni ataman Saveza Kozaka-vojnika Rusije i inozemstva (SKVRiZ).

Osim načina na koji su stigli u BiH, Zaplatina i Đakonova veže još nekoliko detalja – pripadnost kozaštvu koju ističu tokom posjeta Balkanu, povremene zajedničke posjete kozačkim društvima u Srbiji, ali i aktivan angažman u Savezu dobrovoljaca Donbasa, regije u kojoj je došlo do sukoba između ukrajinskih i proruskih snaga.

Zaplatin je u tom Savezu član Vijeća zapovjednika i predstavnik za Balkan, dok je Đakonov ranije bio član Upravnog odbora. Pod okriljem tog Saveza borili su se i mnogi dobrovoljci koji su se u ukrajinski rat zaputili iz Srbije i Republike Srpske.

Kao izaslanik Saveza dobrovoljaca Donbasa, ali i sudionik rata u BiH, Zaplatin je proteklih godina najmanje dva puta, bio gost obilježavanja Dana ruskih dobrovoljaca u Višegradu. Posjećivao je i Beograd, Višegrad te Sarajevo, a prije četiri godine, na skupu u Kotoru, izabran je jednoglasno za vrhovnog atamana “Balkanske kozačke vojske”. Još ranije je, osim na području Crne Gore i Srbije, širenje te organizacije Kozaka najavljeno i na Republiku Srpsku.

Infografika: Kako na Balkanu djeluju organizacije Kozaka Izvor: Birn BiH
Infografika: Kako na Balkanu djeluju organizacije Kozaka Izvor: Birn BiH

Jedan od osnivača “Balkanske kozačke vojske”, ujedno i predsjednik Saveza Srba iz Crne Gore Željko Čurović za BIRN BiH kaže da i dalje “postoji namjera da se organizuje ogranak za Republiku Srpsku”.

“To bi trebalo da se desi možda i do kraja godine. Zavisi od ovog ‘nevidljivog neprijatelja’ i slobodnog prolaza na granicama”, rekao je Čurović.

Udruženje osnovali u Crnoj Gori, registrirali ga u Srbiji

Vojislav Vidaković, koji je predstavljen kao glavni ataman Srbije, Crne Gore i Republike Srpske, godinama je najavljivao da će kozačke organizacije biti formirane i u Republici Srpskoj. U intervjuu za novinsku agenciju SRNA objasnio je da su je “ostavili baš za kraj (…) zbog uverenja da će u Republici Srpskoj naići na najbolji odgovor i saradnju”.

Iako su kozačko društvo, za koje Zaplatin tvrdi da mu je puni naziv Savez Kozaka Balkana “Balkanska kozačka vojska”, osnovali u Crnoj Gori, registrirali su ga u Srbiji. Na stranicama Agencije za privredne registre piše kako se udruženje, kojeg zastupa Vidaković, zove “Savez Kozaka Balkana” sa sjedištem u Beogradu i da je osnovano radi “afirmisanja kozačke kulture i tradicije kroz oživljavanje i predstavljanje kozačkog etnosa”.

Ni Zaplatin, ni Vidaković, baš kao ni drugi atamani, nigdje ne spominju koliko je Kozaka na Balkanu niti tko su im članovi u BiH. Vidaković nije želio za BIRN BiH govoriti o širenju i organiziranju. Zaplatin također nije odgovorio na više poziva i poruku.

Oko Kozaka na Balkanu okupljaju se i osobe koje su boravile na ukrajinskom ratištu ili su povezane sa udruženjima boraca proruskih paravojnih formacija u Ukrajini. Na skupu u Kotoru uz Noćne vukove, osnivačkoj ceremoniji prisustvovalo je nekoliko osoba iz BiH.

Proruske snage na položajima u Donbasu, maj 2014. godine. Foto: EPA
Proruske snage na položajima u Donbasu, maj 2014. godine. Foto: EPA

Jedan od njih je Gavrilo Stević, kojem se pred Sudom BiH sudi za boravak na ratištu u Ukrajini. Trenutno je u toku žalbeni postupak, nakon što je prvostupanjskom presudom oslobođen krivnje. Drugi bosanskohercegovački državljanin, kojeg je identificirao BIRN BiH, je Slavenko Kuzmanović, koji je svjedočio na tom suđenju i rekao da je na skup u Kotoru putovao sa Stevićem i još najmanje dvije osobe, te su putem razmjenjivali iskustva s ukrajinskog ratišta.

Obojica su negirali članstvo u Savezu dobrovoljaca Donbasa, no Kuzmanović je od njih dobio i posebno odlikovanje, prema fotografijama objavljenim u medijima i sam Kuzmanović je, u razgovoru za BIRN BiH, potvrdio da je dobio spomenuto odlikovanje.

U prvostupanjskoj presudi Steviću se navodi kako je Kuzmanović “u istrazi koja je vođena protiv njega pred Tužilaštvom BiH priznao da je lično bio u paravojnoj formaciji u Lugansku, te da je nakon toga istraga protiv njega obustavljena”. Iz Tužiteljstva su za BIRN BiH kazali kako je istraga obustavljena zbog nedostatka dokaza, ali se može ponovo otvoriti u slučaju novih dokaza.

U medijima je ranije objavljena fotografija Kuzmanovića s puškom, ali se iz nje nije moglo odrediti mjesto niti vrijeme gdje je ona nastala. BIRN BiH je pronašao originalne fotografije postavljene na profil na društvenoj mreži vKontakte u proljeće 2015. godine, na kojima se Kuzmanović vidi u gradu Snižne (rus. Snježnoje) u Donbasu.

“Ne koristim tu društvenu mrežu [vKontakte] od 2016 ili 2017, ali ostale su fotografije koje su objavljivali i neki moji saborci. I prije mog povratka u BiH, fotografije su imale službe iz Srbije”, naveo je Kuzmanović, uz napomenu kako je u Donbasu ostao tri i po mjeseca i za angažman “dobijao vojničku platu, nekih 200-250 dolara mjesečno”.

Na pitanje zašto je otišao na ukrajinsko ratište, odgovara kako je povod bio “socijalno pitanje”, kao i razočarenje što “niko nije imao sluha da ga sasluša” kao ratnog veterana. On kaže da je u redove Vojske Republike Srpske, kao dobrovoljac, stupio sa samo 15 godina, a 1999. godine bio je i dobrovoljac na Kosovu.

“Išao sam težim putem (…) znao sam za sankcije, ali nisam išao za nekom ideologijom”, priča Kuzmanović.

Slavenko Kuzmanović na istoku Ukrajine 2015. godine. Foto: Oleg Rasskazov, VK 3
Slavenko Kuzmanović na istoku Ukrajine 2015. godine. Foto: Oleg Rasskazov, VK 3

O njegovom boravku u Ukrajini svjedočio je u intervjuu Centra za geostrateške studije, nevladinog udruženja registriranog u Beogradu, s kraja 2016. godine i Dejan Berić, koji je u snagama samoproglašene Donjecke Narodne Republike služio kao snajperist. Prepričavajući neslogu između vođa srpskih dobrovoljaca, Berić tvrdi kako su ga jednom prilikom Kuzmanović i osoba po imenu Dragan upozorili da mu se sprema likvidacija. Berić je potom od ministra obrane Donjecke Narodne Republike ishodio da uhapse zavjerenike, koji su se nalazili nedaleko Donjecka.

Upravo su u donjeckom kraju nastale fotografije, koje su u svibnju 2015. godine objavljene na vKontakte, na kojima se vidi Kuzmanović, u maskirnoj odjeći s naoružanjem i oznakama kakve često koriste proruske snage, u društvu Olega Rasskazova koji je objavio fotografije.

“Oleg je bio moj vojnik, Rus koji se pridružio Srpskom husarskom puku, a fotografije su nastale na pozicijama u Debaljcevu. Oznaka koju imam, narandžasto-crna, to je gvardijska lenta”, objasnio je Kuzmanović i dodao da je kasnije bio pripadnik “Sedme brigade”.

Dva mjeseca ranije na istoj društvenoj mreži objavljene su fotografije na kojima je Kuzmanović snimljen tokom posjeta Muzeju ruskih dobrovoljaca u moskovskoj četvrti Bibirjevo, kojeg je osnovao ruski dobrovoljac u bosanskohercegovačkom ratu Aleksandr Kravčenko.

“Kravčenko je bio tu samo za smještaj, obezbjeđivao nam je hranu, razgovor sa psiholozima i za jedan dio obuke. Na fotografijama je nas pet, a samo ja imam neko iskustvo rata, dok ostali maltene nisu ni služili vojsku”, kaže Kuzmanović.

Slavenko Kuzmanović (lijevo) i Gavrilo Stević (desno u sivoj košulji) na osnivanju Balkanske kozačke vojske u Kotoru. Foto: Screenshot
Slavenko Kuzmanović (lijevo) i Gavrilo Stević (desno u sivoj košulji) na osnivanju Balkanske kozačke vojske u Kotoru. Foto: Screenshot

Na osnivanje “Balkanske kozačke vojske” Kuzmanović je, kako navodi, pozvan “kao gost” i samoj svečanosti prisustvovao je “u uniformi ruske armije, jer su organizatori tako insistirali”. Izabranog atamana Zaplatina upoznao je pola godine ranije, u travnju 2016. na obilježavanju Dana ruskih dobrovoljaca u Višegradu, te s njim kratko razgovarao, ali ne o osnivanju kozačke organizacije. Godinu kasnije ponovno su se sreli na istom mjestu.

“Zaplatin i ja nismo baš imali neki prisan odnos, ni kontakt ni razgovor. On je bio okupiran ljudima iz ‘Balkanske kozačke vojske’ i atamanima sa naših prostora, tako da nisam uopšte imao sa njim nikakav kontakt i neki razgovor”, prisjeća se Kuzmanović, dodajući da ga nikad nije sreo u Donbasu.

Prema njegovim spoznajama, “Balkanska kozačka vojska” trebala se iste 2016. godine postrojiti u Trebinju, pa se govorilo i o skupu u Banjoj Luci, ali su, kako kaže, “neki mediji to okarakterisali kao formiranje paravojnih jedinica na teritoriji Republike Srpske”. On smatra da je prepreka organiziranju “Balkanske kozačke vojske” u Republici Srpskoj to što “pojedinci rade samo u svoju korist i za svoj interes”.

Zaplatin tokom okupljanja u Višegradu 2019. godine. Foto: BIRN BiH
Zaplatin tokom okupljanja u Višegradu 2019. godine. Foto: BIRN BiH

Okrenutost veteranima rata

U intervjuu za BIRN BiH, Stević je rekao da osnivanje “Balkanske kozačke vojske predstavlja širenje pokreta na Balkan”, uz napomenu da su Kozaci “učestvovali kao dobrovoljci i ‘90-ih godina [u Bosni i Hercegovini], tako da su ljudi koji su ratovali ili bili emotivno vezani za ovo područje”. U tom smislu za Zaplatina govori kako “vuče kola osnivanja ‘Kozačke vojske Balkana’ i ne samo Balkana”, a za ratne veterane Republike Srpske da su “veoma povezani sa ruskim veteranima i Kozacima”.

Na svečanosti u Beogradu početkom 2018. godine, Povelju o bratimljenju potpisali su Savez Kozaka Balkana “Balkanska kozačka vojska” i Boračka organizacija Republike Srpske (BORS). Iz BORS-a, čiji je predsjednik Milomir Savčić potpisao povelju, nisu odgovorili na pitanja šta podrazumijeva bratimljenje, je li im se “Balkanska kozačka vojska” obratila za pomoć u bilo kom drugom obliku, te jesu li se i gdje sastajali proteklih godina.

Na tom događaju, među ostalim, kozačkim ordenom i počasnim činom kapetana nagrađen je tadašnji potpredsjednik BORS-a, Vojin Gušić. Na upit nosi li to priznanje, osim počasti, i određene obaveze, je li u međuvremenu postao Kozak i, ako jeste, kojoj organizaciji pripada, nije bio spreman govoriti za BIRN BiH.

Tokom predstavljanja Saveza dobrovoljaca Donbasa u Beogradu krajem 2015. godine najavljen je memorandum o suradnji tog Saveza s BORS-om.

Istaknuti članovi Saveza su i Zaplatin, koji je bio zamjenik zapovjednika pograničnih trupa samoproglašene Luganske Narodne Republike, i Đakonov, koji je pošao na Krim. Taj politički i društveni aktivist, dugo godina djelatna vojna osoba te dobitnik brojnih priznanja i odlikovanja, među ostalim i Putinovog, poveo je tamo, kao ataman, pripadnike Saveza Kozaka – ratnika Rusije i inozemstva. Taj Savez pak navodi kako je Đakonovu podređeno bilo više od 600 donskih, astrahanskih, sibirskih i tereških Kozaka.

Kada je 2014. godine stigao u Banju Luku Đakonov je izjavio da je doveo “tri grupe Kozaka – iz Astrahana i Tereka, te donske Kozake”.

Iz Ministarstva sigurnosti BiH tada je objašnjeno da su pratili njihove aktivnosti s obzirom da “nisu kulturno-umjetničko društvo”, ali je utvrđeno da nije došlo do kršenja zakona i da Đakonov nije na crnoj listi BiH.

Kasnije se i sam Đakonov obratio javnosti, odbacujući tvrdnje da Kozaci koji su stigli u Banju Luku ne znaju plesati, te najavio: “U raznim povijesnim razdobljima plesali smo na mnogim mjestima. I uvijek uspješno! Opet ćemo zaplesati – i ne samo jedanput.”

Za Mariju Kučerenko, analitičarku kijevskog Centra za istraživanje civilnog društva, nema dileme kakva je uloga predstavnika Saveza dobrovoljaca Donbasa, kakav je i sam Đakonov.

“Uloga Saveza dobrovoljaca Donbasa kao strukture, uključujući i Balkan, je regrutiranje, opskrba i pokrivanje aktivnosti stranih plaćenika u ruskom ratu protiv Ukrajine”, objašnjava Kučerenko. Ukazuje i kako se “s velikom vjerojatnošću može pretpostaviti da je Zaplatin posljednjih godina bio vrlo mobilan između Srbije, Republike Srpske, okupiranih teritorija istočne Ukrajine i Rusije”.

“I prirodno je da bi se regrutiranje u ‘kozačku organizaciju’ moglo koristiti kao jedna od mogućnosti za regrutiranje plaćenika”, smatra Kučerenko i dodaje da Zaplatin i Đakonov nisu iznimno utjecajni u regiji, ali “ulijevaju povjerenje tim nesretnim bivšim borcima”.

Nikolaj Đakonov s Kozacima u Banjoj Luci. Foto: Screenshot, N1.
Nikolaj Đakonov s Kozacima u Banjoj Luci. Foto: Screenshot, N1.

Jedan od prvih srpskih dobrovoljaca na Krimu, komandant Četničkog pokreta Hadži Bratislav Živković kaže za BIRN BiH da kozačke organizacije nisu regrutirale dobrovoljce sa prostora bivše Jugoslavije za rat u Ukrajini.

“Ja sam jedini koji je pre ovih sukoba imao realne kontakte sa kozačkim organizacijama koje su bile sposobne za bilo kakvu aktivnost na teritoriji Ukrajine. Sa svojim četničkim dobrovoljcima otišao sam samoinicijativno u Rusiju i tek tamo sam sa njima zajedno koordinisao moje delovanje na Krimu i u Ukrajini”, navodi Živković, protiv kojeg je u Srbiji vođena, a potom obustavljena istraga za organiziranje odlazaka dobrovoljaca u Ukrajinu.

Ništa osim simbolike i emotivnih veza

Predstavnici kozačkih udruženja u Srbiji, ali i dobrovoljci koji su sudjelovali u ratovima na području bivše Jugoslavije, odnosno Ukrajine, tvrde da od Kozaka ne prijeti nikakva ugroza, niti da su njihove aktivnosti iznad simboličnih ili s nekakvim većim utjecajem na međunacionalne i međuvjerske odnose na Balkanu.

“Kozačke družine na Balkanu su simboličnog karaktera i u stvari predstavljaju samo još jednu emotivnu vezu Srba sa Rusijom. To što se sa njihovih skupova poručuje da su Srbi i Rusi braća, da imamo jednu veru i slično, nije ni na koji način pretnja nikome, jer da je to zaista tako, i tim Kozacima bi, kao i meni, bio zabranjen ulaz u sve zemlje u okruženju Srbije i još nekoliko zemalja u Evropi”, tvrdi Živković.

Za Kozake kaže kako se “i u miru, i u ratu smatraju ratnicima što nije stvar kulture ili običaja, već njihovog načina života”, ali i da su spremni “na poziv svog atamana da uzmu oružje u ruke i pođu u rat ili sakupljaju humanitarnu pomoć za ugrožene”.

“Sada, u vreme mira, kozačke družine se bave humanitarnim radom, obukom svojih najmlađih, čuvanju svoje tradicije i uspomene na slavne pretke i bitke“, objašnjava Živković.

O popularnosti Kozaka među određenim Srbima, Aleksandr Kravčenko, i sam Kozak, za BIRN BiH kaže da u BiH “uopšte nema organizacija, ali vjerovatno ima nekih pojedinaca koji se pridružuju kozačkim pokretima u Srbiji”.

“Nisu oni moćni, nisu brojni, ali postoje. Između sebe nisu u dobrim odnosima. Vjerovatno se neki pojedinci iz Republike Srpske priključuju tim kozačkim organizacijama u Srbiji, ali što se tiče nekih organizacija u BiH, konkretno, znam da ih nema”, navodi Kravčenko.

U to uvjerava i Zoran Gajić, predsjednik Udruženja srpsko-ruskog prijateljstva i jedinstva pravoslavnih naroda kojem je sjedište u Šešlijama, nedaleko od Doboja. U selu Ritešić, također u dobojskom kraju, zalaganjem Gajića, koji je i predsjednik mjesne zajednice, gradi se i manastir te Srpsko-ruski duhovni centar. Prije tri godine otkrivena je i bista ruskog cara Nikolaja II. Gajićevo ime se spominje u pojedinim medijima kao atamana za Republiku Srpsku, a može ga se vidjeti i na fotografijama okupljanja u organizaciji Svesrpskog kozačkog saveza. Gajić demantira da je kozački ataman.

“Nema od toga ništa i nije to za priču. To me je čovjek bez veze stavio. Što se tiče Kozaka u Republici Srpskoj, ni tu nema nikoga niti ima bilo čega kozačkog. Postoje rusko-srpska društva i radimo na očuvanju kulturne baštine. I to je sve”, tvrdi Gajić.

Mnogi nanose štetu imidžu Kozaka

Da u BiH ipak “ima dosta ljudi” koji žele u postojeće kozačke organizacije potvrđuje Dragan Stanojević, vrhovni ataman Svesrpskog kozačkog saveza. Za Savez, kojem je na čelu, kaže da je “jedina organizacija koja ima mandat i koja je akreditovana od Saveza Kozaka-ratnika Rusije i inostranstva (SKVRiZ) koju vodi poslanik Dume, kozački general Viktor Vodolacki”.

Organizacija koju vodi Stanojević “ne prima [svakoga] kao što to rade drugi”. Za njih tvrdi da “nanose štetu imidžu Kozaka i unose smutnju u javnosti”. U tom smislu, ograđuje se od Zaplatina navodeći kako je “apsurdno” da on bude “vrhovni ataman za Balkan”.

“Nelogično je da ataman u Srbiji bude čovek koji nije ataman u Rusiji ili nema za to nikakav mandat. I to što se on predstavlja kao general-pukovnik takođe nije logično, jer kod Kozaka nema takvog čina. Jedini čin je ‘kozački general’. Pored toga, znam da u Rusiji postoji 15 kozačkih generala kojima je Putin dodelio zvanja. Među tih 15 generala ne postoji ime Zaplatin”, ukazuje Stanojević.

Ruski predsjednik Vladimir Putin s mladim Kozacima u Rostovu na Donu. Foto: EPA / Sergei Chirikov
Ruski predsjednik Vladimir Putin s mladim Kozacima u Rostovu na Donu. Foto: EPA / Sergei Chirikov

Na pitanje kako se postaje Kozak, pogotovo u Srbiji, Crnoj Gori ili Bosni i Hercegovini, odgovara da to i jeste problem, jer “ljudi postaju Kozaci mimo svih pravila i normi”. Postoje dva načina, objašnjava. Prema prvom, netko može biti Kozak po rodu, prenošenjem s koljena na koljeno, i to su “pravi Kozaci po krvi”. Drugi način je prijemom, gdje postoje brojna pravila.

“Važno je da je čovek služio armiju, da ne koristi nikakve opijate, da ima sportski način života i da vlada nekim veštinama. Mora imati i najmanje dve pismene preporuke od starijih Kozaka.

Takođe postoji pravilo da Kozak mora biti kršten i pravoslavni čovek, ali u Rusiji imamo pripadnike Kozaka koji su muslimani, budisti i drugo, ali su prihvatili sva kozačka pravila i poštuju tradiciju. Postoji ispitni rok od godinu dana, posle kog se glasa i donosi odluka o prijemu. Mora se položiti zakletva u crkvi pred atamanom i sveštenikom koji ima taj mandat”, objašnjava Stanojević.

Među sedam službeno evidentiranih “kozačkih” organizacija u Srbiji nalazi se i Udruženje Kozaka Srbije “Blagovesti”. I oni najavljuju širenje na Republiku Srpsku. Prema riječima Dejana Vukićevića, operativnog atamana udruženja, “imaju u planu deset kozačkih stanica i na području Republike Srpske kao i svuda gde žive Srbi”, ali i “30 stanica širom dijaspore koje će oformiti pri pravoslavnim hramovima”.

“Poruke koje šaljemo su potpuno jasne i transparentne. Želimo da saborujemo sve one kojima su na prvom mestu porodica, otadžbina i pravoslavlje kao i da osvestimo i podsetimo sve one koji su zaboravili na ove životne svetinje”, navodi Vukićević.

Zvanična stranica Registra nevladinih organizacija Crne Gore bilježi samo jednu kozačku organizaciju – Kozački centar Crne Gore, osnovan radi “njegovanja i očuvanja zapostavljene i neopravdano zaboravljene zajedničke tradicije i kulture kozačkog etnosa”.

U Rusiji postoji nekoliko “kozačkih vojski” i na stotine kozačkih društava ili drugih oblika organizacije, čije je djelovanje regulirano zakonima. Pri uredu predsjednika države djeluje Vijeće za pitanja kozaštva, a nedavno je Vladimir Putin ukazom na deset godina odobrio novu Strategiju državne politike Ruske Federacije u odnosu prema kozaštvu.

Sugovornici BIRN-a BiH smatraju da se, kako u slučaju osnivanja udruženja koja u nazivu imaju pridjev “kozački”, tako i sa širenjem “Vojske”, zapravo širi utjecaj Rusije na Balkanu. Istraživač Hikmet Karčić kaže da se sve to “mora posmatrati u kontekstu sigurnosnog pitanja jer se radi o militarizovanoj skupini vojne formacije koja njeguje određenu ideologiju”.

“Kozačke organizacije, poput četničkih, imaju vojnu hijerarhiju i militarizovane članove. Uzimajući u obzir njihovu historiju i aktivnosti tokom posljednjeg rata u BiH, izlaze van okvira igranja rata za odrasle. Ove organizacije i njihove veze sa lokalnim i regionalnim političkim moćnicima mogu odigrati ključnu ulogu kao mobilizirajući faktor na području Balkana. Bitno je istražiti i ulogu bivših dobrovoljaca sa sadašnjim vojno-političkim organizacijama, kao i sa desničarskim pokretima u Rusiji, ali i u Evropi”, ukazuje Karčić.

I Julija Petrovskaja, novinarka koja se bavi pitanjima utjecaja Rusije na Balkanu, smatra da su “takozvani Kozaci srpskog porekla uključeni u rusku propagandnu mrežu i kontakte sa zvaničnim licima i brojnim ‘patriotskim’, nacionalističkim, te veteranskim organizacijama na Balkanu i u Rusiji”.

“‘Balkanski Kozaci’ se bave promocijom zvanične ruske politike i konzervativnih vrednosti, pravoslavlja, antizapadnih, antiliberalnih i anti-NATO stavova”, nabraja Petrovskaja. Ukazuje i kako su Kozaci “u kontaktu sa ruskim i beloruskim diplomatama i vojnim licima, sarađuju sa motoklubom ‘Noćni vukovi’ i druže s poznatim ličnostima, koje smatraju prijateljima Rusije”.

“I nije problem što ‘Kozaci’ promovišu pravoslavlje. Problem je stvaranje jakih veza između bivših ratnika koji zastupaju ideologiju sirovog nacionalizma, šire mržnju i dezinformacije, ali i koji mogu biti iskorišćeni u najprljavijim poslovima, kao što je to bilo na istoku Ukrajine”, zaključuje Petrovskaja.

BiH: Pandemija pojačala nasilje nad ženama i djevojčicama

BiH: Pandemija pojačala nasilje nad ženama i djevojčicama
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:37 0:00

Žbanić za VOA: Film o Srebrenici je naše "ogledalo"

Žbanić za VOA: Film o Srebrenici je naše "ogledalo"
please wait

No media source currently available

0:00 0:07:36 0:00

Učitajte još

XS
SM
MD
LG