Život je često čudniji od knjiga….U to se uvjerio i filmski redatelj Rick Beyer kad je saznao kako je jedna skupina američkih vojnika pomogla u nanošenju poraza Nijemcima tokom Drugog svjetskog rata. Cijela je priča desetljećima bila tajna, a i kad je bila otkrivena, Beyeru je trebalo osam godina da je sastavi, uz pomoć vrlo rijetkog filmskog i foto materijala, intervjua s probranim veteranima i umjetničkih radova samih vojnika na bojištima. Beyer je snimio prvi dokumentarac o toj jedinici čija zadaća nije bila da vode rat nego da zavaraju neprijatelja.
Ožujak 1945. Nakon višemjesečnih teških borbi, Nijemci su se povukli iza Rajne, njihove prirodne granice, da bi se pripremili za svoju konačnu obranu.
S druge strane rijeke, iz Dusseldorfa, iz zraka su vidljive stotine američkih vozila. Saveznički radio potvrđuje prisutnost dviju američkih divizija. S njemačkih promatračnica čuju njihov prijelaz rijeke….
Ali ništa od onog što Nijemci čuju i vide nije stvarno. Bila je to složena varka, jedna od mnogih koje je smišljala mala grupa američkih vojnika kako bi zavarala neprijatelja. Zvali su ih Ghost Army, Vojska duhova. Redatelj Rick Beyer kaže da je operacija na Rajni bila veliki uspjeh.
“Tisuću muškaraca te jedinice u biti se pretvaralo da čine dvije divizije od 30.000 vojnika i nastojalo uvjeriti Nijemce da napadaju s Rajne na jednom mjestu, a u stvarnosti do napada je trebalo doći na drugom mjestu, desetak milja dalje.”
Neki od tih vojnika otkrivaju nam, u Beyerovom dokumetarcu, uz zvučne i druge posebne efekte, kako su kreirali te varke, kako su imitirali zvuk tenkova i drugih operacija…
Dobiti pravo emitiranja preko radija bilo je ključno.
“Preko radija neprijatelju uvijek stiže prva informacija o napadu. Vijest čuju puno prije nego što vojnici stignu. Znači, treba vam pravo emitiranja. Ali važni su i drugi dijelovi. Jer ako na radiju čuju da se približava oklopna divizija, a nikad ne čuju zvuk tenkova ili ne čuju njihovo kretanje noću, neće vjerovati ni radio emitiranju.”
Gdje god su bili razmješteni, Vojska duhova imitirala je prave, stvarne jedinice. Sebe su prerušavali u generale i postavljali lažne zapovjedničke položaje da bi zaveli neprijateljske špijune.
Pustili bi nas da se slobodno krećemo naseljima, zalazimo u lokalne gostionice, naručujemo jela i otvoreno i glasno govorimo, priča u dokumentarcu jedan od veterana.
“Ljudi iz te jedinice zasebna su, fascinirajuća priča.
Bili su umjetnici i dizajneri čije karijere su zapravo počele u Ghost Army. U slobodno vrijeme, slikali su , bio je to oblik bijega od ratnih užasa poput savezničkog iskrcavanja u Normandiji.
“Među tim umjetnicima modni je dizajner Bill Blass, slikar i kipar Ellsworth Kelly, slikar Arthur Singer, fotograf Art Kane, koji je slavu kasnije stekao po onoj skupnoj fotografiji jazz glazbenika u Harlemu.
Film Ghost Army, Ricka Beyera, ističe hrabrost ljudi koji su otišli u rat, u prve redove, s lažnim oružjem kojim su mogli samo zvukove stvarati i njima privlačiti pažnju neprijatelja kako bi mogli spasiti živote drugih, na drugim mjestima.
Ožujak 1945. Nakon višemjesečnih teških borbi, Nijemci su se povukli iza Rajne, njihove prirodne granice, da bi se pripremili za svoju konačnu obranu.
S druge strane rijeke, iz Dusseldorfa, iz zraka su vidljive stotine američkih vozila. Saveznički radio potvrđuje prisutnost dviju američkih divizija. S njemačkih promatračnica čuju njihov prijelaz rijeke….
Ali ništa od onog što Nijemci čuju i vide nije stvarno. Bila je to složena varka, jedna od mnogih koje je smišljala mala grupa američkih vojnika kako bi zavarala neprijatelja. Zvali su ih Ghost Army, Vojska duhova. Redatelj Rick Beyer kaže da je operacija na Rajni bila veliki uspjeh.
“Tisuću muškaraca te jedinice u biti se pretvaralo da čine dvije divizije od 30.000 vojnika i nastojalo uvjeriti Nijemce da napadaju s Rajne na jednom mjestu, a u stvarnosti do napada je trebalo doći na drugom mjestu, desetak milja dalje.”
Neki od tih vojnika otkrivaju nam, u Beyerovom dokumetarcu, uz zvučne i druge posebne efekte, kako su kreirali te varke, kako su imitirali zvuk tenkova i drugih operacija…
Dobiti pravo emitiranja preko radija bilo je ključno.
“Preko radija neprijatelju uvijek stiže prva informacija o napadu. Vijest čuju puno prije nego što vojnici stignu. Znači, treba vam pravo emitiranja. Ali važni su i drugi dijelovi. Jer ako na radiju čuju da se približava oklopna divizija, a nikad ne čuju zvuk tenkova ili ne čuju njihovo kretanje noću, neće vjerovati ni radio emitiranju.”
Gdje god su bili razmješteni, Vojska duhova imitirala je prave, stvarne jedinice. Sebe su prerušavali u generale i postavljali lažne zapovjedničke položaje da bi zaveli neprijateljske špijune.
Pustili bi nas da se slobodno krećemo naseljima, zalazimo u lokalne gostionice, naručujemo jela i otvoreno i glasno govorimo, priča u dokumentarcu jedan od veterana.
“Ljudi iz te jedinice zasebna su, fascinirajuća priča.
Bili su umjetnici i dizajneri čije karijere su zapravo počele u Ghost Army. U slobodno vrijeme, slikali su , bio je to oblik bijega od ratnih užasa poput savezničkog iskrcavanja u Normandiji.
“Među tim umjetnicima modni je dizajner Bill Blass, slikar i kipar Ellsworth Kelly, slikar Arthur Singer, fotograf Art Kane, koji je slavu kasnije stekao po onoj skupnoj fotografiji jazz glazbenika u Harlemu.
Film Ghost Army, Ricka Beyera, ističe hrabrost ljudi koji su otišli u rat, u prve redove, s lažnim oružjem kojim su mogli samo zvukove stvarati i njima privlačiti pažnju neprijatelja kako bi mogli spasiti živote drugih, na drugim mjestima.
