Predstavljena Deklaracija o zajedničkom jeziku

Radi se o dokumentu u čijem pisanju je učestvovalo više od trideset lingvista i drugih jezičnih stručnjaka sa područja Bosne i Hercegovine (BiH), Hrvatske, Srbije i Crne Gore.

Inicijativa je pokrenuta zbog sveprisutnijih društvenih, kulturnih i ekonomskih posljedica uzrokovanih političkim manipulacijama jezikom.

Deklaraciju je, prema riječima izlagača, do sada potpisalo vise stotina stručnjaka i osoba iz javnog života.

Kako je navedeno, narodi BiH, Srbije, Hrvatske i Crne Gore govore jednim, zajedničkim policentričnim jezikom, u svojim prepoznatljivim varijantama.

Ako je suditi prema dosadašnjim reakcijama, ovaj dokument pravi je trn u oku nacionalističkim strujama i svima koji zagovaraju podjele.

Vladimir Arsenijević iz udruženja Krokodil kaže da se radi o neprirodnoj vezi između identitetskih politika i lingvističke nauke, jer svi govorimo jednim jezikom, iako se on formalizuje kao četiri različita jezika.

“Dakle, svi znamo o čemu se radi, ali iz različitih motivacija, često političkih, odlučujemo da pristanemo na jednu realnost koja ne odgovara elementarnoj logici. To nas je konačno dovelo do Deklaracije o zajedničkom jeziku”, kaže Arsenijević i dodaje da je inicijativa došla od mladih ljudi iz Sarajeva.

“Ovo i jest inicijativa koja je prevashodno namenjena mladim ljudima”, kaže on.

Borka Pavićević, dramaturginja i direktorica Centra za kulturnu dekontaminaciju iz Srbije, kaže da se stvorila identifikacija između države, nacije i jezika, čime se umnožavaju nacionalizmi.

“Što jako pogoduje našim elitama pošto će oni također reći da je to provokacija zato što oni time drže svoj paternalizam nad civilima. Mnogo je veća popularnost ovog subjekta kojim se bavimo u demokratskom smislu, među ljudima, nego što je naravno među političkim elitama koji žive od te identifikacije države, nacije i jezika”, ističe Pavićević.

Potpisnici Deklaracije navode da iza njih ne stoji nijedna institucija niti politička stranka, već kredibilni stručnjaci. Prema dokumentu, svi narodi koji pričaju isti jezik u njegovim različitim varijantama, mogu i na to imaju pravo, da ga imenuju onako kako oni to žele. Pri tome se, kažu lingvisti, ne zagovara nikakva jezična anarhija.

Ivana Bodrožić, književnica iz Hrvatske kaže da ako se govornici jezika razumiju 75 posto, onda se radi o jednoj lingvističkoj osnovici. .

“Niko od nas nikome ne želi nešto uskratiti ili zabraniti. Mi samo upozoravamo na tu raznolikost koju mi za razliku od nekih drugih, smatramo bogatstvom i ne želimo niti narode, niti jezike niti zemlje čistiti od nekoga ili nečega”, ističe književnica napominjući kako se ovom objavom ne pokušava dati zajednički naziv jeziku.

Crnogorski pisac i novinar Balša Brković kaže da Deklaracija aktivira svijest o zajedničkom jeziku, te da se njegovim inženjeringom udaljavamo od svog kulturnog naslijeđa.

“U tom smislu je svijest koju budi ova deklaracija važna, jer je to način da sačuvamo ono najbolje u svom duhovnom naslijeđu. Pristajanjem na nacionalističke igre, inženjeringe, kreiranje fiktivnih jezika, vi se udaljavate od tog naslijeđa”, smatra Brković.

Enver Kazaz, profesor sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, kaže da su kroz obrazovni sistem, djeca u BiH izložena ideološkoj mržnji i jezičkom rasizmu za koji su krivi politički moćnici i nacionalistički lingvisti.

“Ova deklaracija pomaže BiH i njenom kulturnom prostoru i kulturnim idenititetima da samoosvijeste najednostavniju moguću činjenicu. Jezik nije samo ideološko sredstvo i ne smije to biti. Jezik je ontološki prostor, jezik je komunikacijski prostor i prostor humanizma i onih vrijednosti koje vode ka novim horizontima znanja. Kada bi se to shvatilo, naš obrazovni sistem ne bi bio diskriminatorski i segregacijski”, kaže Kazaz.

On smatra da nijedna država niti nacija ne može tvrditi da ih ova deklaracija ugrožava. Prema njemu, dokument otvara novo pitanje, a ono glasi: „Da li umjesto nacionalističkog obrazovnog sistema, naše države mogu imati interkulturni model obrazovanja?”