To je klasičan primjer osnovne američke priče - o naciji izgrađenoj na pojmu individualizma, priče kojom dominiraju muškarci, koja je puna usamljenih junaka, i čvrstih individualista koji izdrže sve udarce, obave svoj zadatak i odjašu u sumrak - i to vole.
U realnosti, usamljenost u Americi može da bude smrtonosna. Ovog mjeseca, glavni zdravstveni zvaničnik Vivek Murthy je usamljenost proglasio američkom epidemijom, navodeći da je smrtonosna za stanovništvo Sjedinjenih Država podjednako kao i pušenje.
"Milioni ljudi u Americi pate u tišini", rekao je, "i to nije u redu."
Murthy je pomenuo različite faktore - postepeno slabljenje dugogodišnjih institucija, smanjeni angažman i spone Amerikanaca sa crkvama u koje odlaze, i slabije njegovanje veza sa širom porodicom. Kada se tome dodaju noviji izvori pritiska - uspon društvenih mreža i virtuelnog života, polarizacija poslije 11. septembra, i način na koji je Covid 19 poremetio egzistenciju - izazovi su još veći.
Ljudi su usamljeni u cijelom svijetu. Ali početkom 19. vijeka, kada je riječ "usamljenost" počela da se koristi u svom današnjem kontekstu u američkom životu, neki su već postavljali pitanje - da li konture američkog društva, naglasak na invidiualizmu, širenje po velikim prostranstvima bez ikakvog polaganja odgovornosti - podstiču izolaciju i otuđenost? Ili je i ta premisa, kao i mnogi drugi dijelovi američke priče, zasnovana na mitovima?
Francuski diplomata i filozof Alexis de Tocqueville, koji je posmatrao zemlju sa aspekta nekoga spolja, dok je pisao knjigu "Demokratija u Americi" sredinom 19. vijeka, pitao se da li će, "dok socijalni uslovi postaju ravnopravniji", Amerikanci i društva slična njima biti skloni da odbace zamke duboke zajednice koja je vijekovima prožimala aristokratije starog kontinenta.
"Oni stiču naviku da sebe uvijek vide kao nekog samostalnog, i skloni su da zamisle da je njihova cijela sudbina u njihovim rukama", pisao je de Tocqueville. "Stoga ne samo da demokratija čini da svaki čovjek zaboravlja svoje pretke, već ga zauvijek vraća na samog sebe, i prijeti da ga na kraju potpuno zatvori u samoću sopstvenog srca."
To je često način na koji Amerikanci vide sami sebe. U vrijeme prije demokratije, bilo to dobro ili loše, ljudi nisu bili usamljeni.
"Bili su uvezani u mrežu međusobnih odnosa. A u mnogim zemljama je to više važilo nego što je bio slučaj u Sjedinjenim Državama", kaže Colin Woodard, direktor projekta Nationhood Lab pri Pell centru za međunarodne odnose i javnu politiku.
"Ideja odlaska u velika prostranstva, uspostavljanja veze sa divljinom i bjekstva od prošlosti je tačno ono što nas je učinilo Amerikancima", dodaje Woodard.
Pa opet, mnogi mitovi o naseljavanju američkog Zapada preskaču dio koliko je važna bila zajednica u stvaranju naselja i razvoju zemlje. Neke od najvećih priča o saradnji - uspon opštinskih organizacija i radničkih sindikata, programi u okviru Rooseveltovog "New deala" koji su mnogim Amerikancima pomogli da se izvuku iz ekonomske depresije 1930-ih, i zajedništvo u ratovima od građanskog do Drugog svjetskog rata - ponekad su izgubljene zbog žarke želje da se pričaju priče o pojedincima i individualizmu.
Taj trend se nastavlja. Djelimično podstaknuta nepovjerenjem iz vremena pandemije, nova težnja ka invidualizmu iznad zajednice, koja često ide u paru sa pozivanjem na različite slobode, zauzima značajan dio nacionalnog dijaloga ovih dana - do stepena da se oni koji se zalažu za razmišljanje koje ide u prilog cijeloj zajednici ponekad optužuju za socijalizam.
Ipak, ne treba proglasiti Amerikance nasljednicima ugrađenog gena za samoću. Nova generacija insistira na tome da mentalno zdravlje bude dio nacionalnog razgovora, a mnogi glasovi - među kojima su žene i ljudi drugih rasa osim bjelačke - sve više nude nove alternative starim mitovima.
Štaviše, samo mjesto gdje se danas vodi razgovor o usamljenosti - u kancelariji zdravstvenog zvaničnika koga imenuje predsjednik SAD - pokazuje da su mogući i drugačiji putevi.
Način na koji Amerikanci doživljavaju sebe kao usamljene pojedince (bilo da je to tačno ili ne) možete se vidjeti i u njihovoj umjetnosti.
Jedan od ranih umjetničkih pokreta u zemlji, Škola na rijeci Hudson (Hudson River School) sredinom 19. vijeka prikazivala je ljude kao male djeliće preuveličanih pejzaža, implicirajući i da prostranstvo čini da ljudi postaju minijaturni, i da su ljudi pozvani da ga ukrote. Odatle, može se povući direktna linija ka Hollywoodu i vesternima Johna Forda, u kojima se nepregledna prostranstva koriste da bi se junaci izolovali i motivisali na velika djela. Isto važi za muziku, gdje su i blues i zvuk američkog folka pomogli u oblikovanju kasnijih žanrova.
U predgrađima, revolucionarna knjiga Betty Friedan "Mistika ženskog" (Feminine Mistique) dala je glas generaciji usamljenih žena. U gradovima, slike Edwarda Hoppera, kao što je "Noćne ptice" - bile su oličenje urbane usamljenosti. Otprilike u isto vrijeme, pojavio se film noar, čije su česte teme bili kriminal i korupcija u američkim gradovima - koji je doprinio stvaranju figure muškarca, usamljenog u gomili, koji može da bude protagonista ili antagonista, ili oba.
Usamljenost se danas stalno pojavljuje kao tema popularnih TV serija kao što su "Severance", "Shrinking", "Beef" i - kao najistaknutiji primjer - "Ted Laso", priča o Amerikancu u Britaniji koji je uprkos tome što je okružen ljudima kojima je drag - stalno i očigledno usamljen.
U martu, autor i zvijezda serije Jason Sudeikis se sa drugim glumcima iz serije pojavio u Bijeloj kući da bi govorio o temi koja je u središtu serije, a to je mentalno zdravlje.
"Svi znamo nekoga ko se bori, ili se borio, sa problemima, ko se osjećao izolovano, anksiozno, usamljeno", rekao je Sudeikis.
Samoća i izolacija ne znače automatski usamljenost. Međutim, oni žive u istom prostoru. Za vrijeme pandemije, pokazao je izvještaj Viveka Murthyja, ljudi su suzili svoje grupe prijatelja i smanjili vrijeme koje provode sa njima. Prema izvještaju, Amerikanci su provodili 20 minuta dnevno sa prijateljima tokom 2020 - što je smanjenje u odnosu na prosjek od sat dnevno od prije dvije decenije. Doduše, u pitanju su podaci sa vrhunca pandemije. Međutim, trend je jasan, posebno kada je riječ o mladima uzrasta između 15 i 24 godine.
Možda su mnogi Amerikanci usamljeni u gomili, i vizički i virtuelno u moru glasova ali opet sami, veći dio vremena, i traže zajednicu ali su ujedno sumnjičavi prema njoj. Neke od sila modernizacije koje su na početku dovele do stvaranja Sjedinjenih Država - trgovina, komunikacija, putevi - u svojoj sadašnjoj formi su nešto što dovodi do izolacije ljudi. Ima mnogo prostora između tradicionalne prodavnice i Amazonovih isporuka do kućnog praga, između slanja pisma poštom i manevrisanja u virtuelnim svjetovima, između drumova koji spajaju gradove i autoputeva koji ih prekrivaju tako da nema prostora za hod.
A ako Amerikanci budu mogli da razluče šta ih povezuje a šta izaziva otuđenje, neki odgovori na epidemiju usamljenosti će se možda sami ukazati.
“Moramo da svi 'visimo' zajedno, ili ćemo svi visiti odvojeno", rekao je, pod veoma drugačijim okolnostima, Benjamin Franklin, koji nije slučajno bio prvi šef američke poštanske službe. Ili je možda odgovor bolje formulisala američka mlada, uticajna pjesnikinja Amanda Gorman. Ovo je dio njene poeme "Čudo jutra", koju je napisala 2020. u ranim danima pandemije.
"Iako se osjećamo mali, razdvojeni i sasvim sami,
nikada nismo bili tješnje povezani
Jer pitanje nije da li možemo da prebrodimo nepoznato,
već kako ćemo prebroditi nepoznato zajedno."
