Neka aura mita i misterije je opstala sve do sada. Dugogodišnji prefekt onoga što se sada zove Vatikanski apostolski arhiv, nadbiskup Sergio Pagano, prvi put javno saopštava neke od tajni koje je otkrio za 45 godina koliko je radio u jednom od najvažnijih i najneobičijih svjetskih skladišta dokumenata.
U novom intervjuu dužine knjige pod naslovom „Secretum” koji će biti objavljen u utorak, Pagano otkriva neke od nepoznatih, manje poznatih i detalja iza kulisa dobro poznatih saga Svete Stolice i njenih odnosa sa spoljnim svetom širom proteklih 12 vekova.
U razgovorima tokom godinu dana sa italijanskim novinarom Massimom Francom, Pagano ulazi u sve, od Napoleonove zaplijene arhive 1810. do afere Galileo i neobične konklave, skupa kardinala za izbor pape 1922. koja je u posljednjem trenutku dobila donacije američkih katolika.
„Ovo je prvi put, a biće i posljednji jer se spremam da odem”, rekao je Pagano koji ima 75 godina u intervjuu za AP u svojoj kancelariji, uoči penzionisanja ove godine.
Papa Leo XIII je prvi put otvorio arhiv za naučnike 1881. godine, nakon što je služio isključivo za papu i čuvanje dokumentacije papstva, ekumenskih sabora i vatikanskih kancelarija od 8. vijeka.
Sa 85 kilometara polica, velikim dijelom pod zemljom u dvospratnom, vatrostalnom bunkeru od armiranog betona, arhiv također sadrži dokumentaciju iz vatikanskih nuncijata širom svijeta, kao i posebne zbirke aristokratskih porodica i verskih redova.
Iako je često izvor zavjera u stilu Dana Browna, funkcioniše kao bilo koja nacionalna ili privatna arhiva, što značu da istraživači traže dozvolu da posjete, a zatim traže posebne dokumente na uvid u čitaonicama. Pagano ih pomno drži na oku sa ogromnog televizijskog ekrana postavljenog sa strane njegovog stola, koji prenosi snimak uživo iz čitaonica u prizemlju.
U posljednje vreme, naučnici su hrlili u arhivu da pročitaju dokumente pontifikata pape Piusa XII, pape koji je kritikovan da nije dovoljno govorio o Holokaustu.
Papa Franjo naredio je da se dokumenti njegovog pontifikata otvore prije roka, 2020. godine, kako bi naučnici konačno mogli da imaju punu sliku o papstvu.
Vatikan je dugo branio Piusa, govoreći da je koristio tihu diplomatiju da spasi živote i da nije javno govorio o nacističkim zločinima jer se plašio odmazde, uključujući i na sam Vatikan. Pagano ne brani Piusa i ističe se među vatikanskim liderima po svojoj spremnosti da kritikuje Piusovu šutnju. Konkretno, Pagano kaže da ne može da shvati Piusovo kontinuirano odbijanje da javno osudi nacističke zločine čak i nakon završetka rata.
„Tokom rata znamo da je papa napravio izbor, da nije mogao i nije htio da govori. Bio je ubijeđen da bi se dogodio još gori masakr. Poslije rata, očekivao bih da čujem više za sve one ljude koji su otišli u gasne komore”, kaže Pagano.
Pagano pripisuje Piusovo kontinuiranu poslijeratnu Šutnju njegovoj zabrinutosti oko stvaranja jevrejske države. Vatikan je imao dugu tradiciju podrške palestinskom narodu i bio je zabrinut za sudbinu hrišćanskih vjerskih objekata u Svetoj zemlji ako se teritorije predaju novostvorenoj državi Izrael.
Bilo koja Piusova riječ o Holokaustu čak i poslije rata mogla je da se čita u političkom smislu kao podrška osnivanju nove države, smatra Pagano.
U knjizi, Pagano se ne suzdržava od svog prezira prema nepotpunom istraživanju o razlozima da li je Pius za sveca, koje je sada očigledno na čekanju dok naučnici analiziraju novu dostupnu dokumentaciju.
Dvojica istraživača jezuita koji su sastavili Piusov dosije za sveca, pokojni prečasni Peter Gumpel i Paolo Molinari, oslanjali su se samo na djelimičnu kompilaciju papskih dokumenata od 11 tomova koja je objavljena 1965. godine, otkrio je Pagano.
„Ni otac Gumpel ni otac Molinari nikada nisu kročili u Apostolski arhiv”, kaže on u knjizi.
On je rekao da vjeruje da je odlučivanje o beatifikaciji Piusa trebalo da sačeka dok kompletna arhiva pontifikata ne bude katalogizovana i dostupna, a da stručnjaci imaju vremena da donesu zaključke.
„Pisani dokumenti moraju imati veliku težinu na životu sluge Božjeg, ne možete ignorisati arhive, ali je postulacija jezuita htjela da je zaobiđe”, otkrio je Pagano novinaru.
Osim dobro poznatih priča o vatikanskim intrigama, knjiga otkriva i neke novine, uključujući porijeklo važnog finansijskog odnosa između američke crkve i Vatikana koji se nastavlja i danas i datira još od konklave 1922. godine.
Pagano je rekao da je nakon što je papa Benedict XV umro, kardinal zadužen za papsku riznicu i račune otišao do njegovog sefa i otkrio da je bukvalno prazan. „Nije bilo papira, novčanice ili novčića.” Ispostavilo se da Benedict nije bio strašno poreski odgovoran i ostavio je Svetu Stolicu donekle u minusu kada je umro 22. januara te godine.
Papske kase su uvijek korištene za finansiranje konklave za izbor novog pape, što je značilo da je Sveta Stolica bila u finansijskoj krizi u vreme kada se Evropa još ekonomski oporavljala od Prvog svjetskog rata. Knjiga prvi put reprodukuje šifrovane telegrame u kojima je sekretar Vatikana tražio od svog ambasadora u Washingtonu da hitno pošalje ono što ima u sefu kako bi glasanje moglo da se održi.
Prema telegramima, ambasada Vatikana poslala je ono što su američke crkve prikupile od američkih vjernika, sve do centa: 210.400,09 dolara, dozvoljavajući glasanje koje je na kraju izabralo papu Piusa XI.
Pagano smatra da je Franjina odluka iz 2019. da ukloni riječ „tajna” iz imena arhive i preimenuje je u „Vatikanski apostolski arhiv” možda bila još jedan finansijski znak bogatoj američkoj crkvi, kao rebrendiranje da bi se uklonile sve negativne konotacije i na taj način podstakle potencijalne donacije, prvenstveno preko „Treasures of History”, nove fondacije sa sedištem u SAD koja podržava arhiv.
Na kraju intervjua, Pagano je posjetiocima ponosno pokazao jednu od dragocjenih stvari arhive, koju čuva u inače neupadljivom drvenom ormanu blizu ulaza u svoju kancelariju. Iza stakla sa pločama i osvijetljeno posebnim svjetlima, nalazi se originalno pismo britanskih plemića iz 1530. godine u kojem se poziva papa Clement VII da poništi brak kralju Henryju VIII kako bi mogao da se oženi Annom Boleyn.
Kao što je poznato, papa je to odbio, a kralj je otišao i oženio se, i na taj način raskinuo sa Rimom.
„Možete reći da se ovdje rodila Anglikanska crkva”, kaže Pagano dok drži pokazivač sa svijetlećim vrhom kako bi pokazao pečate od crvenog voska nekih od potpisnika. Pagano sa zadovoljstvom otkriva kako je dokument preživio. Kada je Napoleon Bonaparta zaplijenio vatikanske arhive 1810. i odvezao ih u Pariz, Paganov prethodnik kao glavni arhivista smotao je pismo iz 1530. godine i sakrio ga u tajnu fioku u stolici u arhivi.
„Francuzi ga nikada nisu pronašli”, ponosno kaže Pagano, veoma svjestan da je glavni posao arhiviste da sačuva arhiv.
