Svakog proljeća, već dugi niz godina, zapravo punih 100 godina, Washington je grad trešnjegovog cvijeta. Naime, Japanci su Amerikancima 1912. godine, kao prijatelj prijatelju, poklonili 3000 stabala trešnje. Ttabla su zasađena duž obala rijeke Potomac u centralnom dijelu glavnog grada Sjedinjenih Američkih Država.
Šetajući oko bazena Tidal, velikog prostranog kruga ispunjenog vodom rijeke Potomac, u vrijeme plime uz miris mora i okus soli, jer je Potomac u tom dijelu na razini mora udaljenog pedesetak kilometara (zapravo od Chesapeak Bay-a, velikog zaliva Atlantskog okeana), posjetoci su prilici da u izuzetno lijepom ambijentu trešnjevog cvjetanja zastanu, predahnu, vide, obiđu više spomen-kompleka izgrađenih u znak počasti brojnim velikanima američke povijesti.
Prvi spomen kompleks, posvećen predsjedniku Abrahamu Lincolnu, državniku zaslužnom za ukidanje ropstva crnaca, izgrađen je 1922. godine, a posljednji u čast Marthina Luthera Kinga, najprominentnijeg borca za puna građanska prava potomaka tih nekadašnjih robova, za javnost je otvoren prošle godine.
Tokom stoljetnog cvjetanja mnoga trešnjeva stabla su, kao i sve drugo živo, starila i presahnula i prije pedesetak godina Japanci su obnovili poklon darujući 3800 novih stabala. Uz napomenu da je period cvjetanja trešnjevih stabala i vrijeme održavanja brojnih manifestacija u okviru Cherry-Blossom festivala koji privuče preko milion posjetitelja i turista, najkraća moguća priča o neobičnom i atraktivnom poklonu Japana Sjedinjenim Državama mogla bi biti završena.
Ono što mnogi posjetitelji Washingtona ne znaju i propuste da vide, a odnosi se na Sjedinjene Države i Japan u vrijeme Drugog svjetskog rata, je Nacionalni japansko-američki memorijal patriotizmu koji govori o dvije stvari. Taj memorijal podignut je 2000. godine, dva, tri kilometra dalje od aleja sa trešnjevim stablima, u malom parku nedaleko od zdanja američkog Kongresa.
Jedna stvar na koju upućuje taj memorijal, dizajniran kao mjesto za promišljanje i pouku, je učešće Amerikanaca japanskog porijekla koji su se pod američkom zastvom borili na evropskom tlu u Drugom svjetskom ratu. Najviše ih je bilo u 442. borbenoj pješadijskoj regimeti, oko 14000, a za hrabrost ispoljenu u borbama na frontovima u Italiji pripadnici te regimente zaslužili su 18143 priznanja, među njima i 22 najviša, Medalje časti.
Druga stvar je „crna mrlja“ odnosa tadašnje američkih vlasti u vrijeme Drugog svjetskog rata prema Amerikancima japanskog porijekla. Nakon nenajavljenog napada japanskih zračnih snaga na američke mornaričke snage stacionirane u Pearl Harboru na Hawaiima, oko 120000 Amerikanaca japanskog porijekla, rođenih u Sjedinjenim Državama, i Japanaca koji su uselili i stekli američko državljanstvo, a koji su uglavnom živjeli duž zapadne, pacifičke obale Sjedinjenih Država, tokom 1942. godine pokupljeno je i smješteno u „internment“ kampove, odnosno internacione logore. „Jap“-sima, kako su ih zvali nije se vjerovalo, mnogi su ih zamrzili, strah vlasti da bi mogli nanijeti zlo novoj domovini i starosjediocima bio je snažno prisutan.
Cherry Tsutsumida, danas izvršna direktorica Nacionalnog japansko-američkog memorijala patriotizmu, bila je djevojčica kada je njena porodica internirana u pustinjski kamp u Arizoni:
„Moj otac je bio samo obični farmer, ništa više.... I on, i mi, članovi porodice, i desetine hiljada drugih, nama sličnih bili su doživljavani kao „zmijski Japs“- i u tadašnjem Japanu. Morali smo nositi ogrtače na kojima se pisalo da nismo lojalni Amerikanci, ma koliko da je to bilo netačno i ma šta da je značilo. Amerikanci kineskog porijekla, druga skupina kosookih, na odjeću su kačili etikete i znakove na kojima je pisalo da nisu „Japs“-i što je samo pojačavalo osjećaj naše izoliranosti i krivice.“
Gestom bez presedana, američki Kongres je 1988. godine usvojio i objavio tekst izvinjena, praćen odlukom da se svim živim Amerikancima japanskog porijekla, interniranim u kampove na tlu Sjedinjenih Držvava tokom Drugog svjetskog rata isplati obestećenje od po 20000 dolara.
To izvinjene i Nacionalni japansko-američki memorijal patriotizmu trajan su podsjetnik da nikada više ne bi trebalo, ne bi smjelo da se desi nešto slično.
A Cherry Blossom, dani cvata hiljada trešnjevih stabala u Washingtonu, takođe su trajan podsjetnik i dokaz da iskušenje budu i prođu, a prijateljstva opstaju i traju.
