Kada je konačno pobjegao iz Mariupolja — čiji su stanovnici pretrpjeli neke od najtežih ratnih stradanja tokom skoro tromjesečne opsade — i dalje nije mirovao. Umjesto toga, pridružio se organizaciji koja šalje ljekare na prve linije fronta u istočnoj Ukrajini, gdje su trenutno koncentrisane borbe.
"Ja prije Mariupolja i ja poslije onoga što se desilo - to su dvije različite osobe", rekao je mršavi 24-godišnjak svježeg lica tokom nedavnog intervjua za AP u Harkovu, još jednom gradu koji je pretrpio intenzivno bombardovanje.
"Da nisam preživio Mariupolj, sada ne bih išao da radim kao bolničar. Ne bih imao dovoljno hrabrosti", objasnio je Čornobrivec, kojeg na bojnom polju jednostavno zovu "Mariupolj", a koji sada nosi na svojoj maskirnoj uniformi nosi amblem sa simbolom lučkog grada - žutim sidrom.
Stanovnici Mariupolja su bili izloženi nemilosrdnom bombardovanju, mnogi zarobljeni bez hrane, vode, grijanja ili struje.
"Bilo je kao da se vraćam u kameno doba", rekao je Čornobrivec. "Bilo je pljačke, stalnog granatiranja, aviona, bombardovanja iz vazduha. Ljudi oko nas su gubili razum, ali mi smo nastavljali sa poslom."
Dok su se mnogi skrivali u podrumima ili skloništima od bombi, Čornobrivets kaže da to ni jednom nije uradio. Ostajao je iznad zemlje da se brine o ranjenicima, rizikujući tako sopstveni život. Konačno je pobjegao 18. marta - na svoj rođendan - još uvijek u svom crvenom bolničarskom kombinezonu.
Njegove neumorne napore javno je pohvalio ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, kada je u maju primao nagradu od Atlantskog savjeta, istraživačkog centra sa sjedištem u Washingotnu, u ime ukrajinskog naroda.
Čornobrivec je rekao da se njegov novi rad na frontu i ono što je radio u Mariupolju gotovo ne razlikuju: "Iste rane (previjam), samo što nosim drugu uniformu".
Na snimku iz jula, vide se on i njegove kolege bolničari kako žure ka vojniku pogođenom ruskom vatrom. Zategnuli su mu podvez oko desne butine, a zatim pažljivo obradili zjapeće rane na ruci i nozi, gdje je kost bila otkrivena.
Ostala mu je još godina fakulteta da završi - ali se opire pravljenju planova za budućnost. Dok se rat ne dobije, zakleo se da će ostati na bojnom polju.
"Medicina je moj život, a moja dužnost je da spašavam ljude", rekao je Čornobrivec.
Sanja da se jednog dana vrati u Mariupolj, koji je u maju pao u ruke Rusa, ali se trudi da ne razmišlja previše o tome jer je previše bolno.
"Moja duša će se smiriti kada uđem u Mariupolj — a iznad njega se vijori ukrajinska zastava", rekao je on.
