Tokom pandemije korona virusa nasilje u porodici u BiH povećano je za oko 20 posto. Prema podacima koje su prikupile nevladine organizacije i udruženja, primjetan porast nasilja u porodici zabilježen je tokom mjeseca aprila, a slične podatke bilježe i zemlje u regionu i svijetu.
Lana Jajčević, pravna zastupnica Fondacije Udružene žene Banja Luka kaže da su dugotrajni stres, gubitak zaposlenja i briga oko finansijske budućnosti faktori koji su doveli do pojave prvih oblika nasilja, čak i u porodicama u kojima se nasilje ranije nije dešavalo.
Prema njenim riječima, podatak da u početnom periodu pandemije nije došlo do povećanja nasilja dovodi se u vezu sa nemogućnošću prijavljivanja nasilja policiji ili na SOS telefon zbog kontinuiranog prisustva počinioca u žrtvinoj blizini. U prilog tome navodi podatke SOS telefona, gdje su se prijave nasilja najčešće dešavale kad partner napusti stambeni prostor.
„Žrtve, takođe, nisu bile informisane da u periodu trajanja vanredne situacije imaju pravo da traže pomoć, pozovu policiju, a pogotovo nisu znale da im ta pomoć može biti pružena. U aprilu mjesecu je na SOS telefon primljeno ukupno 116 poziva, što je za 10 posto više slučajeva u odnosu na prethodni mjesec. SOS savjetnice su povećanje nasilja bilježile naročito u drugoj polovini mjeseca. U odnosu na april prethodne godine došlo je do povećanja od 20 posto, što se može povezati sa pandemijom korona virusa“, objašnjava za Glas Amerike, pravnica Jajčević.
Tokom istog mjeseca došlo je i do povećanja zahtjeva za zbrinjavanje žrtava u Sigurnu kuću. Centri za socijalni rad iz Banjaluke, Prnjavora, Ribnika i Srpca su u pet slučajeva tražili hitnu mjeru zbrinjavanja za ukupno 11 žrtava.
Porodični odnosi tokom izolacije
Psihologinja Dijana Đurić ističe da situacija u kojoj su članovi porodice prisiljeni da provode više vremena zajedno intenzivira postojeće porodične odnose.
„Ukoliko porodica funkcioniše na skladan način, članovi će naći vremena za individualne i zajedničke aktivnosti i osjećati zadovoljstvo zbog toga. Isto tako ukoliko postoje konflikti odnosi će eskalirati, te može doći do problema, odnosno do toga da se vide neki problemi koji su kroz prethodnu svakodnevnicu bili prikriveni“, ističe ona.
Prema njenim riječima, u porodicama u kojima je prisutno nasilje, period izolacije može dovesti do učestalog ponavljanja ciklusa nasilja.
„Nasilnici veoma često imaju snižen prag tolerancije na frustraciju što u situaciji ograničenog kretanja, nezadovoljstva, dosade ili brige za egzistenciju može dovesti do češćih epizoda nasilja“, kaže ona.
U toku vanredne situacije svi resursi su bili usmjereni na suzbijanje i sprječavanje širenja korona virusa, ali su postojali načini da se nasilje prijavi i potraži adekvatna pomoć. Jedan od načina bila je linija za psihološku pomoć čiji je zadatak bio osnažiti i ohrabriti žene da izađu iz situacije nasilja.
I pored izmijenjenog načina rada svih subjekata zaštite i djelovanja policijskog časa, žene su mogle da prijave nasilje policiji ili na SOS telefon koji je dostupan 24 sata. Međutim, mnoge od njih odlučile su se na različite strategije izbjegavanja nasilja.
„To su bespogovorna poslušnost, automatizovano obavljanje svakodnevnih kućanskih aktivnosti i pokušaji da budu nezamjećene, zatim povlačenje u sebe i sklanjanje pred nasilnikom. Žrtve nasilja su pokušavale da problem nasilja minimiziraju, jer su egzistencijalni problemi preovladali i prouzrokovali intezivni strah, brigu za budućnost i osjećanje nemoći da poboljšaju svoju situaciju“, objašnjava psihologinja Đurić.
Stručnjaci ističu da je u ovakvim situacijama psihološka podrška neophodna, ali da predstavlja samo jedan segment pomoći žrtvama nasilja. Važna karika je osnaživanje žena da prijave nasilje, te da u toku procesa separacije steknu uvid u odnose, emocionalno se ventiliraju, promijene difunkcionalne obrasce ponašanja, vrate samopouzdanje i steknu mrežu podrške.
„Prije svega važno je da u društvu postoji svijest o prisutnosti nasilja u porodici i svim njegovim vrstama. Zatim, kada žena prijavi nasilje da postoji pomoć institucija socijalne zaštite, pravosudnog sistema, policije i ostalih. Najznačajnija je pomoć pri zapošljavanju i osamostaljivanju žrtava nasilja, jer su tu uglavnom i djeca kao direktne ili indirektne žrtve nasilja“, ističe Đurićeva.
Iz Fondacije Udružene žene ističu da je finansiranje rada Sigurne kuće u Banjaluci teklo bez zastoja tokom trajanja pandemije. Međutim, novonastala situacija dovela je do potrebe izdvajanja dodatnih sredstava za žene žrtve nasilja koje su napustile Sigurnu kuću. Riječ je o ženama koje se nalaze u nezavidnom materijalnom položaju. Većina živi u podstanarskim smještajima sa djecom, a nalaze se ili u statusu „zamrznutog radnog odnosa“ ili su dobile otkaz i nemaju nikakvih sredstava za život.
„Uputili smo dopis Ministarstvu porodice, omladine i sporta kada je riječ o ovoj problematici. Razumijemo da postoji veliki broj potreba i drugih kategorija stanovništva, ali očekujemo reakciju na ovu našu inicijativu“, ističe Lana Jajčević.
Dodatnu nadu žrtvama porodičnog nasilja u Republici Srpskoj svakako ulijeva i informacija da od 1. maja ove godine nasilje u porodici više neće biti tretirano kao prekršaj, već kao krivično djelo.
