Linkovi

„Kajak“ simbol kraja jednog bezbrižnog doba Banja Luke


Osamdesete i 1. maj ispred Kajaka (foto: cafekajak.com)

Banjalučki „Kajak“ nijemi je svjedok promjene Banja Luke. I ljudske i urbanističke. Osamdesetih godina prošlog vijeka, kultno okupljalište mladih, danas ima sasvim drugo lice. A na njemu stare bore od smijeha i novi ožiljci od vremena koje je donijelo smrt i kriminal.

Tu sam proveo najljepše trenutke 80-tih godina“ , priča Davor Višić, pokazujući na mjesto nekadašnjeg kultnog banjalučkog mjesta „Kajak“.

Davor Višić: "Nemam više nikakvih emocija prema tom mjestu"
Davor Višić: "Nemam više nikakvih emocija prema tom mjestu"

Prijatelji iz Sarajeva tražili bi da ih odvedem u 'Kajak', jer su čuli da je to najpopularnije mjesto u gradu. Iznenade se kad vide skromni objekat, međutim, atmosfera oko 'Kajaka' je bila odlična.“

Koncert Live Aid, koji je 1985. godine uživo gledalo 400 miliona ljudi u 60 zemalja svijeta, banjalučka omladina pratila je upravo u „Kajaku“.

John 5 je u jednom intervjuu rekao da su 80-tih filmovi bili dobri, muzika fantastična, a ljudi su bili ljudi. Tako je bilo i u Banjaluci“, sjeća se Davor.

„Društva su se sastojala od djece direktora i fizičkih radnika, nije bilo klasa, svi smo bili isti i nismo gledali kako se ko zove.“
Davor Višić

Suzana Sekulović Kadirić, skoro tri decenije živi u Švedskoj, ali dobro pamti kultni „Kajak“.

Vrate mi se slike 'zlatnih ´80-tih godina'. Osjećaj slobode, opuštenosti... miris Vrbasa, procvjetalih aleja. Kulturno-umjetnička scena je eksplodirala i u Banjaluci, kao i ponuda raznih kafića. Međutim, 'Kajak' je bio i ostao kult, a u principu je bio sagrađen od trošnog drveta i papira“, prisjeća se Suzana.

Suzana Sekulović - Kadirić: "Nadam se da smo evoluirali"
Suzana Sekulović - Kadirić: "Nadam se da smo evoluirali"

Šeha je bio zadužen za muziku. Čim neki dobar album izađe u Londonu, vrlo brzo bi se našao u našim rukama. Nekad se pitam kako je sve to moglo tako precizno da funkcioniše bez 'mreže'“, objašnjava Suzana kroz smijeh, i kaže da je odličnoj atmosferi oko malog objekta znalo svjedočiti i do 1000 ljudi.

Davor se prisjeća da je 87. godine došao iz vojske.„Kajak“ je, kaže, još koju godinu bio popularan - a onda su došle 90-te.

Nešto kao da je ušlo među ljude, osjećalo se u vazduhu da je atmosfera drugačija, da je život drugačiji i da su se ljudi počeli mijenjati. Onda se počelo gledati kako se ko zove i krenuo je rat“, kaže Davor.

Mi ni u jednom jedinom momentu nismo mogli ni da zamislimo šta nas tek čeka“, sjeća se Suzana.

U godinama koje slijede često se mijenjala vlasnička struktura, ali i koncept samog mjesta. „Kajak“ se sve češće počeo pojavljivati na stranicima crne hronike.

"Kajak" danas
"Kajak" danas

Hitac u bezbrižno doba

Za Suzanu, promjena, i simbolička i stvarna, počela je jednim pucnjem, koji za nju označava kraj jednog bezbrižnog doba.

Na tom mjestu, 10. aprila 1992. godine, ubijen je Miodrag Šušnica, penzionisani policijski inspektor i kajakaški trener. Skoro 30 godina poslije za njegovu smrt niko nije odgovarao.

Nisu rasvjetljeni ni motivi ubistva.

Miodrag Mićo Šušnica, ubistvo nerasvijetljeno i nakon skoro 30 godina
Miodrag Mićo Šušnica, ubistvo nerasvijetljeno i nakon skoro 30 godina

Prema svjedočenju njegovih prijatelja, Šušnica je bio čovjek koji nije pravio razliku među komšijama. Tvrde da je zato morao nestati. Taj april i to ubistvo doživljavaju, kao uvertiru u događaje koji su slijedili, ne samo u Banja Luci, nego i širom BiH.

Hitac ispaljen prvenstveno u Čovjeka, sa velikim početnim slovom Č, pa sve onda ostalo, bio je i ostao hitac u jedno bezbrižno doba, a to vrijeme označilo je ulazak u najveća krvoprolića ikada viđena u istoriji, nakon Drugog svjetskog rata“, kaže Suzana.

Pored „Kajaka“ više i ne prolazi. Samo jednom sa Srđanom Šušnicom, sinom ubijenog Miodraga, popila je kafu na terasi u blizini.

Ta slika nemoćnog starca na izdisaju koji se muči od prvog hica ispaljenog u Miću Šušnicu do dana današnjeg je jeziva.Popila sam kafu, otišla odatle i nikad se više nisam vratila“, govori Suzana.

Banja Luku je u međuvremenu napustio i sin ubijenog inspektora.

Kartanje ispred Kajaka (foto: cafekajak.com)
Kartanje ispred Kajaka (foto: cafekajak.com)

„Borba protiv privatne države“

Početkom marta 2021., „Kajak“ je opet udarna vijest. Ovaj put kao predmet obračuna politički podijeljene Banjaluke.

Sporan je objekat u vlasništvu porodice Mileta Radišića, dugogodišnjeg saradnika i prijatelja najmoćnije osobe entiteta Republika Srpska – Milorada Dodika, aktuelnog člana državnog Predsjedništva.

Radišić je 2013. osuđen na tri godine zatvora zbog privrednog kriminala. Skrivao se devet mjeseci, a u zatvoru proveo manje od dvije godine.

Na nekada kultnom mjestu, njegov sin Srećko Radišić izgradio je luksuzni restoran.

Protivnik mu je novi gradonačelnik Banjaluke, Draško Stanivuković.

Predstavljajući izvještaj komisije zakonitosti rada prethodne gradske administracije, Stanivuković je najavio da će gradske vlasti srušiti nelegalno izgrađenu „Terasu Kajak“.

Novi gradonačelnik novinarima je tada objelodanio da se iz dosadašnjih izvještaja „da zaključiti kako je većina uočenih nepravilnosti u gradu u vezi sa osobama bliskim porodici Milorada Dodika“.

Objekat „Terasa Kajak“ postaje mjesto obračuna dvije politički suprostavljenje inspekcije. Dok gradska objekat ograđuje trakom i zatvara, entitetska poništava to rješenje, skida traku i zaustavlja rušenje.

Pristalice pozicije i opozicije ispred 'Kajaka
Pristalice pozicije i opozicije ispred 'Kajaka

Sve je kulminiralo 28. maja kada je gradonačelnik ispred „Kajaka“okupio svoje simpatizere s namjerom da sruši nelegalno izgrađeni objekat. Tom prilikom nekolicina građana, uglavnom aktivista SNSD-a, stala je pred bager kako bi spriječila rušenje. Na kraju je bager prekopao samo parking „Kajaka“.

Stanivuković tvrdi da neće biti zaustavljen i da će „Kajak terasa“ biti srušena, a da je njegova borba usmjerena protiv svih koji su nelegalno gradili.

„Kajak“ je nazvao„simbolom borbe protiv privatne države“.

Mjesto najavljenog parka Kajak
Mjesto najavljenog parka Kajak

Žal za boljom prošlošću

Suzana Sekulović Kadirić, mnoge građevine, pa i objekat starog „Kajaka“ smatra svjedocima jednog bezbrižnog vremena, koji su mogli postati odličan turistički potencijal Banjaluke. Kako navodi, Šveđani svaku kolibu koja ima neki istorijski značaj čuvaju, obnavljaju i nude turistima.

Mi ili srušimo ili zabetoniramo, uništimo i ostavimo tako iza sebe. A kroz svaku od tih građevina uvijek paralelno možete posmatrati i mnoge druge pojave“, kaže Suzana, i dodaje da sve to može dovesti do mnogo ozbiljnijih posljedica i po društvo i po pojedinca.

Bager parkiran ispred Kajaka
Bager parkiran ispred Kajaka

Sve ovo nas dovodi do urbanocida i kulturocida, koje ja posmatram iz jednog drugog ugla, a koji u stvari, ako bi se detaljno išlo u obradu ove teme,svakako dovode i do poremećaja cijelog društva, negativnih i dugoročnih posljedica. Ali mogu dovesti i do zločina, pa čak i genocida“, smatra Suzana.

Ona objašnjava da se na „Kajaku“, kao fizičkom objektu, jasno može vidjeti simbolika urušavanja moralnih i etičkih vrijednosti čovjeka i društva.

Danas sukob oko „Kajaka“ prati iz Štokholma.

„Iskreno se nadam da su ljudi evoluirali. Ako nisu, ništa drugo i ne zaslužujemo. Svi znamo da je tu sve počelo, a svako životno iskustvo pokazuje da se svi krugovi u životu nekad moraju zatvoriti“, kaže Suzana.

Na pitanje kako se osjeća kad prođe pored mjesta u kojem je proveo najljepše godine života, Davor Višić, sagovornik sa početka priče, kaže da više nema nikakve emocije.

Kao da tu nikad nisam izlazio. Nešto se izgubilo“.

Komentari (2)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG