U Virginiji, studentski demonstranti započeli su protest na travnjaku ispred univerziteta u utorak. U subotu se policija, koja je nosila tešku opremu i držala štitove, postrojila u kampusu u Charlottesvilleu.

Uprava univerziteta je u saopćenju navela da je demonstrantima rečeno da su šatori i nadstrešnice koje su podigli zabranjeni školskom politikom i da je zatraženo da ih uklone. Državna policija Virginije zamoljena je da pomogne u provođenju zakona, saopćio je univerzitet.

Bio je to posljednji sukob u nekoliko sedmica na koledžima i univerzitetima širom zemlje nakon što počeli studentski protesti zbog tekućeg rata između Izraela i Hamasa.

Demonstranti pozivaju univerzitete da prestanu poslovati s Izraelom ili kompanijama za koje kažu da podržavaju rat u Gazi. Neki univerziteti su postigli dogovore sa demonstrantima da prekinu demonstracije i smanje mogućnost ometanja završnih ispita i početaka.

Associated Press je zabilježio najmanje 61 incident od 18. aprila pri čemu je više od 2.400 ljudi uhapšeno u 47 kampusa. Brojke su zasnovane na izvještajima AP-a i izjavama univerziteta i agencija za provođenje zakona.

Mnogi kampovi su demontirani.

U Michiganu su se škole pripremale za proteste tokom početka ovog vikenda, uključujući Univerzitet Indiana, Državni univerzitet Ohio i Univerzitet Northeastern u Bostonu. U narednim sedmicama predviđeno je još mnogo njih.

U Ann Arboru protest je počeo na početku događaja na stadionu Michigan. Oko 75 ljudi, od kojih su mnogi nosili tradicionalne arapske kafije zajedno sa svojim maturantskim kapama, marširalo je glavnim prolazom prema bini za diplomiranje.

Zvaničnici su rekli da niko nije uhapšen, a protest nije ozbiljno prekinuo skoro dvosatni događaj, kojem je prisustvovalo desetine hiljada ljudi, od kojih su neki mahali izraelskim zastavama.

Državna policija spriječila je demonstrante da dođu do bine, a portparolka univerziteta Colleen Mastony rekla je da je osoblje javne sigurnosti otpratilo demonstrante do zadnjeg dijela stadiona, gdje su ostali do kraja događaja.

Kampus Bloomingtona odredio je protestnu zonu ispred Memorijalnog stadiona, arene za ceremoniju.

Na Princetonu, u New Jerseyju, 18 studenata je pokrenulo protest glađu u pokušaju da natjeraju univerzitet da se oslobodi kompanija povezanih s Izraelom.

Jedan od njih, stariji David Chmielewski, rekao je u mailu da je štrajk počeo u petak ujutro i da će se nastaviti sve dok se administratori ne sastanu sa studentima o zahtjevima uključujući amnestiju od krivičnih i disciplinskih optužbi za demonstrante.

Studenti Princetona postavili su protestni kamp, a neki su ove sedmice održali sjednicu u administrativnoj zgradi, što je dovelo do 15-ak hapšenja.

Studenti na drugim fakultetima, uključujući Brown i Yale, pokrenuli su slične štrajkove glađu ranije ove godine prije novijeg vala formiranja kampova.

U međuvremenu u Medfordu, Massachusetts, studenti Univerziteta Tufts mirno su srušili svoj kamp bez intervencije policije u petak navečer.

Školski zvaničnici su rekli da su zadovoljni razvojem događaja, koji nije bio rezultat nikakvog dogovora. Organizatori protesta su u saopštenju naveli da su "duboko ljuti i razočarani" što su pregovori sa univerzitetom propali.

Protesti proizlaze iz sukoba koji je počeo 7. oktobra kada su Hamasovi militanti napali južni Izrael, ubivši oko 1.200 ljudi, većinom civila, i uzevši otprilike 250 talaca.

Obećavajući da će uništiti Hamas, Izrael je pokrenuo ofanzivu na Gazu u kojoj je ubijeno više od 34.500 Palestinaca, od kojih su oko dvije trećine žene i djeca, prema Ministarstvu zdravlja na teritoriji pod vlašću Hamasa. Izraelski napadi opustošili su enklavu i raselili većinu njenih stanovnika.

Nisu slutili da će, duže od 30 godina kasnije, u nekom drugom ratu u dalekoj Ukrajini njihova i kreativnost ostalih sugrađana biti korisno iskustvo.

Jasmin Ligata je u ljeto 1993, kao 13-godišnjak, s drugarima iz Goražda, po uzoru na starije inovatore, napravio hidrocentralu kako bi mogli da gledaju filmove i slušaju muziku. Za Detektor se uoči godišnjice početka opsade ovog grada prisjetio kako su uspjeli u svojoj namjeri.

“Nama je to bilo zanimljivo, ‘hajde da probamo’, i uspjelo nam je. Bilo je bolje nego da smo bez struje. Snalazili smo se. Sve djeca ova iz mahale. Bilo nas je pet-šest”, počeo je Ligata o uspomenama od prije više od 30 godina.

Goražde je već na početku rata ostalo bez struje i vode, kao i mnogi drugi bh. gradovi, a kasnije tokom opsade i bez osnovnih životnih namirnica i lijekova.

“Prvo smo ručno pravili struju, na diname, sa auta alternatori, okretali ručno da proizvedemo struju, slušali muziku. Da se zanimamo nečim dok oko nas puca. Kasnije smo probali da iskoristimo tu Drinu, da napravimo nešto veće. Skidali smo motore sa ovih radnih mašina od više kilovata, od 220 volti”, opisuje Ligata.

Priča kako je izazov bila udaljenost rijeke od njihovih kuća i preko dva kilometra, ali su iskoristili zaprežna kola i hidrocentralu odvukli na Drinu, te nalazili rješenja kako struju dovesti do svojih domova.

“Trebalo nam je preko dva kilometra kabla da tu struju dovedemo. Problem je bio i u daljini između centrale i kuće, pa je gubila na tim vatima, pa smo koristili pretvarače, punili akumulatore. I obično ovo što ide na 220 bilo je na 12 volti. Imali smo videoplejer, televizor, i sve je bilo na 12 volti”, govori on.

Prisjeća se i da su ove centrale 1994. uništene tokom granatiranja, ali nisu odustajali od njihove popravke ni tada ni kada ih je odnosila ledena Drina.

Ručni rad

Hidrocentralu su pravili ručno, od onoga do čega su mogli doći.

“Trebala nam je drvena građa pa smo sjekli stare borove, tesali, pravili grede, sklapali... Nismo imali ni šarafa, pa smo od ovih uzengija sa starih stubova presijecali po pola i pravili šarafe. Svašta je bilo. Bio je jedan stariji čovjek, on se razumio u te građevinske poslove, pa nam je pomogao oko tih greda. Sve smo ručno morali, mašina nije bilo, sjekirama”, priča Ligata.

Da bi stajala na vodi, poslužile su im sajle od dalekovoda koji su ranije uništeni. Jedna od hidrocentrala bila je velika pet do sedam metara.

“Da bi ona stajala, morali smo je pričvrstiti za burad od 200 litara. Obično su bila izbušena od gelera, i mi smo to začepljali drvenim čepovima i katranom. Bila je nezgoda kad smo topili katran, zapalila se konzerva, skinuo sam je s vatre da je ugasim i oklizao sam se, i zalio tim katranom ruku, opržio. Ožiljak stoji kao uspomena na dane kada smo pravili te hidrocentrale”, evocira Ligata uspomene na postignuće koje im je omogućilo da tada iz videoteka u gradu uzimaju filmove i gledaju ih iznova.

Bili su, priča, sretni što su sebi to omogućili.

“Nije to, naravno, ni bilo ni moglo biti kao prije, ali bar da se malo zamaskira to crnilo rata. Dosadno je nama djeci tada bilo, pa smo se skupljali po kućama, gledali filmove. Obično smo se skupljali u podrumima, garažama jer su granate padale i bilo je opasno da ti sad sjediš u kući. Sve je bilo u nekakvim skloništima, podrumima. To su bili oni prijeratni filmovi – Bruce Lee, Chuck Norris, oni stari filmovi koji se sad više i ne gledaju”, priča.

Da bi uspješno radila njihova improvizacija, kaže, morali su tražiti riječne brzake kako bi voda pokretala propelere hidrocentrala, koje su počeli graditi i drugi brojni građani. Na njih danas u Goraždu podsjeća i spomenik “Most ispod mosta”, gdje se nalazi replika ratne hidrocentrale na Drini.

Tada nisu slutili da će svoje iskustvo jednog dana – tri decenije kasnije – podijeliti s ljudima u Ukrajini, koji zbog invazije Rusije na ovu zemlju proživljavaju slično.

Skice poslane u Ukrajinu

Premijer Bosansko-podrinjskog kantona Edin Ćulov, koji je i sam tokom opsade Goražda napravio sedam centrala koje su proizvodile struju, ispričao je za Detektor kako je podatke o ratnim hidrocentralama dostavio u Ukrajinu.

“Prvo smo se mi uključili preko Delegacije Evropske unije u BiH da pošaljemo podatke o tim ratnim centralama koje smo pravili u Goraždu. Oni imaju velika područja s rijekama i ideja ispred EU je bila da im pošaljemo ono što imamo kako bi oni počeli s proizvodnjom, pa čak i da idu neki stručnjaci s našeg područja koji bi im napravili prvih nekoliko centrala da bi se oni mogli snabdijevati strujom”, govori Ćulov.

Jaroslav Simonov, otpravnik poslova ukrajinske ambasade, rekao je za Detektor da je iznimno važno da se ekspertiza iz BiH koristi u Ukrajini.

“Ambasada je posredovala da se ovaj projekat završi između dvije države. To je iznimno važno i ide svojim tokom. Siguran sam da će biti izgrađene u Ukrajini”, kaže Simonov.

Ćulov dalje priča kako je inovator malih hidrocentrala bio Goraždanin Juso Velić, koji je pokušao napraviti veliku, koja bi napajala grad strujom.

“Ja sam ih napravio pet na Drini. Jednu sam napravio na potoku u naselju Rijeka, od mašine za beton. Ta je centrala bila vrlo uspješna jer je stabilna voda”, priča Ćulov i navodi da su to područje 1994. zauzele srpske snage, zbog čega nije mogao prići potoku.

“Napravio sam jednu podvodnu od velikog šahta. Napravio sam lopatice u obliku kašike, izvarene. Dao sam, dobro se sjećam, dva litra rakije i dva kilograma šećera da mi to na agregatu zavare. Stavio sam to na diferencijal od auta vertikalno i ubacio u Drinu. To sam na jednu vrbu zakačio, imao sam sajlu, i ta je centrala najbolja bila”, opisuje Ćulov.

Svakodnevne improvizacije

Zbog improvizacija, njegov prijatelj Eldin Baščelija je iz plastičnog čamca držao za sajlu dok su ostali radili.

“Čitav dan smo mi to radili, drži se to po sat-dva. I skočim ja iz čamca na centralu, na platformu, Beli isto skoči, a Eldin nije stigao, nego ga je voda ponijela, čamac se okretao, pa otišao ispod centrale, a Eldin je ispod čamca, ispod lopatica i drži se, i džemper mu se zakačio”, prisjeća se Ćulov tog događaja.

Dodaje kako je Eldina pitao je li se povrijedio, dok ovaj nije htio ispustiti ribarske čizme koje je tada nosio.

“Kaže: ‘Šta ću s čizmama?’ Ma, pusti čizme ribarske. To je tada bilo vrijedno kao sad 2.000 maraka, nije ih bilo. Eldinu su se napunile čizme i ne mogu da ga izvučem. To je trajalo, i nekako ga izvučem iz Drine”, opisuje Ćulov i dodaje kako su, praveći hidrocentrale, nerijetko obolijevali zbog ledene Drine.

“Ti kad napraviš centralu, ne znači da si to završio. Naiđe grana, nešta puklo, to se sve ručno čistilo i radilo. Ti bušiš ručnom bušilicom metal od par milimetara, i to bušiš da ti žulj na ruci ostane. Valja napraviti centralu, valja staviti lopatice, metalna je konstrukcija, limovi, drvo na to… Svakodnevno se radilo. Svakodnevno je neko dolazio na te centrale, nešto je falilo”, priča Ćulov.

Prisjeća se da je tokom rata najviše centrala bilo sa 1993. na 1994. godinu, ali da je jedne prilike bilo nevrijeme koje je većinu otkinulo i odnijelo.

“Drina poraste za nekoliko sati par metara, sve se to rasturilo. Par centrala je samo ostalo. Tako da je sa 1993. na 1994. malo raje uz struju slavilo Novu godinu”, sjeća se Ćulov.

Snalažljivost i solidarnost su značili život

Kao datum početka opsade Goražda uzima se 4. maj 1992, a do prekida vatre kojim je okončan sukob u Bosni i Hercegovini srpske snage su držale grad pod opsadom uz raketiranje s brda iznad Drine. I pored velikog broja žrtava, još niko nije procesuiran za zločine koji su počinjeni nad stanovnicima ovog grada.

“Prve granate pale su 4. maja na Goražde, kada smo ostali bez struje, vode, hrane… Za tri i po godine opsade, ubijeno je oko 2.000 civila, od čega 148 djece. Nažalost, niko nije procesuiran za tolike zločine, ubijenu djecu, opsadu koja je trajala 1.336 dana”, kazala je ranije za Detektor Ferisa Smajović, predsjednica Udruženja civilnih žrtava rata u Goraždu.

Amela Džafović Kešan prva sjećanja na rat veže za obalu Drine i tijela koja su plutala rijekom. Da bi sačuvali zdrav razum, mogli su se osloniti, kaže, jedino na svoju kreativnost i snalažljivost.

“Mi smo imali taj mali tranzistor koji je mogao da radi na akumulator, i kad imaš negdje da napuniš akumulator, onda možeš da upališ da slušaš vijesti. Bile su u sedam, i tad se skupljao cijeli komšiluk. Najviše su dolazile izbjeglice, jer ovdje je bio centar izbjeglica”, prisjeća se Amela i dodaje da je tada u gradu bilo najmanje 80.000 ljudi.

Oni najsnalažljiviji, prema njenim riječima, gradili su hidrocentrale, što je bio slučaj u njenom komšiluku.

“Sad je tu vulkanizerska radnja, ali u tom prostoru smo mi tada mogli pogledati film, čini mi se, utorkom. Bilo je kao improvizovana kinosala. Tu bi neko dao od svoje centrale struju da djeca iz mahale pogledaju film. I takve solidarnosti je bilo more”, opisuje Amela.

Prema njenom mišljenju, takvo djelovanje je stanovnicima Goražda pomoglo da opstanu, a bilo je ljudi koji su svoje zadnje dijelili s onima koji su dolazili bez ičega.

“Ponekad s nostalgijom mislim o ratu samo iz tog razloga, jer solidarnost i empatija u ljudima je bila apsolutno neuporediva sa ovim danas”, zaključuje ona.

Dvije milijarde i više onih koji pripadaju generaziji Alfa rođenoj od 2010. do ove godine, za sada su najveća generacija u historiji. Iako njeni najstariji članovi imaju samo 14 godina, Alfa je već sada ekonomska sila na koju treba računati.

„Oni troše novac, i to u značajnim iznosima. Ne samo to, oni značajno utiču na odluke roditelja o potrošnji. Procjenjujemo da je globalna potrošnja generacije Alfa kako direktna, tako i preko uticaja već pet i po biliona dolara, tako da je prilično fenomenalan ekonomski učinak koji ide uz njihovu nevjerovatnu demografsku veličinu”, kaže socijalni analitičar i demograf Mark McCrindle.

Najmlađi članovi generacije Alfa će se pojaviti ove godine, a najstariji su rođeni iste godine kada je izašao iPad. Kao prva cijela generacija rođena u svijetu pametnih telefona i drugih uređaja, Alfe su postale potrošači mnogo ranije od prethodnih generacija. To je djelimično zahvaljujući online oblicima plaćanja koji su povezani sa roditeljskim kreditnim karticama ili drugim digitalnim valutama. Oni koriste taj novac za kupovinu digitalnih igara i raznih drugih stvari.

„Oni kupuju virtuelne artikle koristeći virtuelnu valutu. Znači postoje potpuno novi načini i ciljevi potrošnje za ovu generaciju koji dovode do povećane komercijalizacije”, kaže McCrindle.

McCrindle kaže da jedno tržište koje nije virtuelno, a privlači generaciju Alfa da kupuje jeste kozmetička industrija. Na primjer, posjete Sephori za starosnu grupu od 10 do 14 godina porasle su za više od 22 odsto od februara 2023. do marta 2024. godine u odnosu na prethodni period, prema maloprodajnoj analitičarskoj plaftormi pass_by.

A šta privlači kupce u ovoj starosnoj grupi?

„Održivost može da se dopadne ovoj demografskoj grupi, iako to ne možemo da u potpunosti da tvrdimo prema našim podacima”, naveo je u pisanoj izjavi za Glas Amerike James Ewen, potpredsjednik marketinga za pass_by.

Budući da su rođeni u digitalnom svijetu, trebalo bi da generacija Alfa ima odlične tehničke vještine. Međutim, šta je sa razvojem drugih vještina kao što su igranje, istraživanje, sakupljanje i odlazak u avanture koje pomažu djeci da nauče da razumiju svijet oko sebe?

„Svijet se smanjio u velikih pet oblasti za djecu, koje su nekada bile igralište i sport i na otvorenom, priroda i komšiluk, sada su svi u virtuelnom okruženju”, kaže McCrindle.

Neprekidno biti virtuelno povezan sa drugima može da umanji djetetov osjećaj za zajedništvo, kaže profesionalna terapeutkinja Shelly Melia.

„Jedna od stvari zbog kojih ste udaljeni od roditelja i nekoga ko može trenutno da riješi vaše probleme sve vrijeme je to što vas to tjera da samo sjedite. Samim tim čekate nešto sa nelagodom, a to vas poslije tjera da se mučite. I tako se onda razvijate”, kaže Melia, koja je i profesorica za pitanja djece i porodice na baptističkom univerzitetu u Dallasu.

„Tako steknete potrebu za posrednikom kada se pojavi problem, jer pomisle da mogu to da riješe. Međutim, djeca se pretjerano oslanjaju na to šta mogu da urade sa tim telefonom, prije nego da zaista umiju da ih riješe“, kaže Melia.

Osim što je najveća generacija u historiji, očekuje se da će generacija Alfa živjeti duže i biti kulturno raznovrsnija. Oni će također biti obrazovaniji, živjeće duže kod kuće i raditi duže od bilo koje generacije prije njih, vjerovatno duboko u svojim 70-im. Prema Svjetskom ekonomskom forumu, dvije trećine njih će raditi na poslovima koji još ne postoje.

„Oni će biti doživotni učenici, mislim da je dobra stvar izgraditi čvrstu obrazovnu osnovu za ulaganje u učenike. To može da odloži zrelost. Ako duže ostanu kod kuće, možemo završiti sa djecom koja su zapravo odrasli koji još zavise od roditelja”, navodi McCrindle.

Kad poraste, generacija Alfa bi takođe mogla da se suoči sa problemima mentalnog zdravlja, kaže Melia, jer ih vjerovatno odgajaju roditelji koji imaju mnogo problema, i žive u svijetu gdje su granice između posla i privatnog života sve nejasnije, posebno za one koji rade na daljinu.

„Pripadnost je prava bolna tačka za našu djecu, i teško je izgraditi osjećaj pripadnosti na virtuelni način. Dakle, mi smo zavisni od nečega što nam ne može dati ono što nam je zaista potrebno”, kaže Melia o generaciji Alfa i tehnologiji.

„Moraju da se osjećaju kao da ih neko vidi, kao da ih neko poznaje, voli. Potreban im kontakt očima. Potreban im je razgovor licem u lice. Potrebne su im porodične večere bez telefona, te vrste stvari, gdje uče te socijalne emocionalne vještine”, dodaje ona.

Generaciju Alfa će definisati tehnologija, osjećaj osnaženosti i sposobnost pokretanja trendova od malih nogu i bez granica, kaže McCrindle.

„To je ovaj globalni uticaj Istok-Zapad, ne samo Zapad-Istok, i mislim da sa njihovom globalnom vezom i razvijanjem svijeta u smislu uticaja i inovacija, zaista čini svijet ravnim, a njihovo iskustvo djeluje kao da je bez granica”, kaže McCrindle, koji je zaslužan za davanje imena ovoj generaciji.

Alfa je prvo slovo grčkog alfabeta, za koje on kaže da je prikladno za generaciju koja predstavlja početak potpuno nove stvarnosti. Neki su mislili da bi ovu generaciju trebalo zvati Covid generacijom, ali McCrindle kaže da će svjetska pandemija zbog koja je mjesecima generacija Alfa bila van škole, biti samo jedna stranica u životu ove generacije.

Na skupu u Tel Avivu koji se održao dok su se zvaničnici Hamasa sastajali sa egipatskim i katarskim posrednicima u Kairu, porodica i pristalice procijenjenih 100 talaca koji su još uvijek živi iu zarobljeništvu rekli su da se mora učiniti sve što je moguće da se vrate kući.

"Moramo ih vratiti. Moramo vratiti sve taoce, one žive, one mrtve. Moramo ih vratiti. Moramo promijeniti ovu vladu. Ovome mora biti kraj", rekla je Natalie Eldor.

Protesti, uoči Dana sjećanja na holokaust Yom HaShoah, koji ove godine pada 6. maja, uslijedili su kada se rat u Gazi bliži kraju svog sedmog mjeseca usred sve većeg međunarodnog pritiska da se prestanu borbe.

"Jedina stvar koja nas drži dalje je nada da je Bar živ", rekla je Ora Rubinstein, tetka Bara Kupershteina, koji je zarobljen zajedno sa više od 250 drugih kada su naoružani napadači predvođeni Hamasom divljali izraelskim zajednicama u blizini Gaze dana 7. oktobar.

Vjeruje se da su mnogi od onih koji su uzeti kao taoci mrtvi, ali porodice žele da ih vrate.

"Svi moraju biti vraćeni. Nećemo ih napustiti jer su Jevreji bili napušteni tokom Holokausta", rekla je Hanna Cohen, tetka 27-godišnje Inbar Haiman, za koju se prvobitno vjerovalo da je talac, ali je naknadno utvrđeno da je ubijena. Vjeruje se da njeno tijelo još uvijek drži Hamas u Gazi.

Oko 1.200 Izraelaca i stranaca ubijeno je 7. oktobra u najsmrtonosnijem danu u historiji Izraela, prema izraelskim podacima.

Kao odgovor, Izrael je pokrenuo razorni napad na pojas Gaze, uništavajući velike dijelove enklave i ubivši više od 34.000 ljudi, prema palestinskim zdravstvenim vlastima.

Netanyahuova vlada je insistirala da neće zaustaviti rat sve dok Hamas ne bude uništen i svi taoci ne budu vraćeni, ali su u toku intenzivni napori da se osigura prekid borbi koji bi mogao dovesti do potpunog prekida vatre.

Međutim, Netanyahu se suočava s pritiskom nacionalističkih vjerskih stranaka u svojoj koaliciji da odbije dogovor s Hamasom i nastavi s dugo obećanom ofanzivom na grad Rafah na jugu Gaze.

Počelo je 18. aprila kada je policija krenula da razbije kamp na Univerzitetu Columbia u New Yorku. Od tada se proširilo na desetine drugih kampusa od Harvarda do Univerziteta u Los Angelesu.

Studenti traže da fakulteti prestanu da posluju sa Izraelom ili kompanijama za koje tvrde da podržavaju rat u Gazi. Neki su također zatražili amnestiju za studente demonstrante koji bi mogli da se suoče sa suspenzijama ili drugom disciplinom.

Neki zvaničnici univerziteta su počeli pregovore sa demonstrantima u kampusima, kao na Univerzitetu Northwestern. Drugi su pozvali policiju da ukloni kampove, kao na UCLA. Najmanje 2.300 ljudi uhapšeno je na protestima u kampusu širom zemlje u poslijednje dve nedjelje.

Evo nekoliko pitanja koje su čitaoci poslali agenciji AP.

Koliko demonstranata nisu studenti i ko su oni? Ima li spoljnih provokatora?

Zvaničnici gradova i kampusa na nekim mjestima su navodno naveli da proteste vode spoljni provokatori koji nemaju veze sa univerzitetima. Studentski demonstranti odbacili su te tvrdnje. Oni koji su uhapšeni često uključuju mješavinu studenata i onih koji nisu studenti. Neke tvrdnje o provokatorima nisu uspjele da se održe.

Gradonačelnik New Yorka Eric Adams izjavio je da su se spoljni provokatori uvukli među demonstrante Univerziteta Columbia prije nego što su policajci došli i uhapsili više od 100 ljudi u utorak uveče. Adams je pomenuo ženu čiji je muž osuđen zbog terorizma.

Žena koju je naveo, Nahla Al Arian, nije bila u kampusu, nije među uhapšenima i nije optužena ni za kakav zločin. Gradonačelnik New Yorka je također primijetio da su mnogi šatori u kampu bili istog brenda, što je za njega još dokaza o provokatorima. Studenti su rekli su da su šatori jednostavno naručeni na veliko.

Drugi su iznijeli slične tvrdnje za druge kampuse. Nakon što su prekinuli demonstracije na Univerzitetu Northeastern u Bostonu, zvaničnici kampusa rekli su tu bili infiltrirani profesionalni organizatori. Studenti su to demantovali.

Šta bi bilo ispunjenje cilja? U jednom članku se navodi da žele da se univerziteti odvoje od kompanija koje podržavaju vojne napore Izraela. Koje su to kompanije?

Propalestinski aktivisti traže da univerziteti prekinu finansijske veze sa Izraelom i kompanijama za koje kažu da ga podržavaju. Specifični zahtjevi razlikuju se od kampusa do kampusa.

U mnogim kampusima studenti kažu da ne znaju koliki je stepen veza kampusa sa Izraelom. Yale je jedan od mnogih kampusa u kojima studenti zahtijevaju transparentnost oko ulaganja. Škola ne objavljuje sve svoje investicije javno, a novac može biti teško pratiti nakon što ode spoljnim menadžerima za investicije koje angažuju fakulteti.

Aktivisti su na nekim mestima identifikovali specifične veze koje žele da prekinu. Studenti sa Univerziteta u Michiganu rekli su da škola šalje milijarde dolara menadžerima za investicije koji profitiraju od rata. Oni su kao primjer naveli ulaganja u firme koje proizvode dronove i tehnologiju nadzora koja se koristi u Izraelu. Zvaničnici Michigana rekli su da nemaju direktnih investicija u izraelska preduzeća i da direktne investicije čine djelić od jedan odsto zadužbine vrijedne 18 milijardi dolara.

Demonstranti na Tehnološkom institutu u Massachusettsu također zahtijevaju prekid ugovora o studijama sa Izraelom. Oni su objavili imena istraživača koji primaju novac od izraelskog Ministarstva odbrane za projekte za koje tvrde da pomažu u navigaciji dronova i protivraketnoj zaštiti.

Što se tiče ispunjenja ciljeva, završnice, veliki dio protesta je da budu primjećeni, demonstranti kažu da žele da se njihova poruka čuje širom svijeta. U tome su i uspeli, jer su demonstracije bile među prvim u vijestima u oblastima, uz informacije sa Bliskog istoka.

Koliki je procenat univerzitetskih kampusa širom Amerike, imao nasilne propalestinske proteste?

Teško je znati tačan procenat, ali je relativno mali. Preko 2.000 ljudi je uhapšeno na više od 30 koledža.

Poređenja radi, SAD ima oko 6.000 koledža i univerziteta, uključujući sve vrste institucija. Te škole imamu oko 18 miliona studenata, uključujući studente osnovnih i postdiplomskih studija. Protesti su se proširili na desetine kampusa širom zemlje, ali nasilje je bilo relativno rijetko.

Kako se ova situacija poredi sa studentskim protestima šezdesetih godina prošlog vijeka? Postoji li historijski kontekst koji bi mogao da pomogne da se shvati trenutna situacija?

Talas protesta je među najvećim u kampusima u SAD u novijoj historiji, ali još uvek nije ni blizu tako rasprostranjen ili nasilan kao studentske demonstracije iz ere Vijetnamskog rata. Neki istoričari kažu da bi pokret mogao biti najveći u 21. vijeku, ali nema baš veliku konkurenciju.

I do sada je nasilje bilo manje nego u poređenju sa prethodnim epohama. Nije bilo bombardovanja, na primjer, poput onog u augustu 1970. na Univerzitetu Wisconsin u kojem je ubijen jedan istraživač. I nije se ponovio masakr u državi Kent.

Ipak, pokret je napravio poređenja sa tom erom, posebno sa svojim korenima u Columbiji i njegovim odjecima protesta iz 1968. godine u kojima su studenti preuzeli zgrade kampusa u znak protesta protiv rata u Vijetnamu.