Na slikama su tijela zatvorskih žrtava, oštećena godinama mučenja. Svi u gomili traže nekoga. Većina odlazi bez odgovora.
Ljudi pregledaju fotografije dok traže nestale ili umrle osobe na zidu ispred mrtvačnice bolnice Al-Mojtahed u Damasku, Sirija, 11. decembra 2024.
Mlada žena sa crnom kosom u repu odlazi od zida, vičući.
„Znao si za ovo. Uvijek si znao”, viče ona. “Nisi ništa uradio po tom pitanju.”
Publika šuti. Tada jedan čovjek kaže: “Bog će imati svoju pravdu nakon smrti.”
"Koji Bog?" odgovara ona, odjurivši. “Ne vjerujem u Boga.”
Otprilike 100.000 ljudi nestalo je iz sada ugašenog zatvorskog sistema u Siriji, prema Sirijskoj mreži za ljudska prava, ali lokalno stanovništvo vjeruje da je taj broj podcijenjen. Rečeno nam je da je najčešći uzrok hapšenja pod palom vladom Bashara al-Assada bila stvarna ili uočena kritika režima.
Na ulicama Damaska, svakoj osobi koju sretnemo neko nedostaje. A kako se otkriva sve više masovnih grobnica, blijedi nada da će više žrtava biti pronađeno živih.
U prepunoj pekari, gde porodice čekaju oko sat vremena u redu za hleb, ispred džamije u kojoj mladi slave novostečenu slobodu i na ulicama u blizini bolnice, gde muškarci i žene otvoreno plaču, postavljamo isto pitanje, glasno : "Zar neko ovdje NE poznaje nekoga ko je nestao?"
„Svakoj porodici u Damasku neko nedostaje“, kaže muškarac ispred pekare. U džamiji, jedna žena, Hiba al-Sadfy, kaže da je jedna od rijetkih sretnika koja nikog nije izgubila. Ali njen muž je bio u zatvoru tri godine, a njen nećak se i dalje vodi kao nestao.
„Slao sam hranu i lijekove u Ghoutu“, kaže njen suprug Anas al-Nesmeh (45) u dvorištu legendarne džamije Omajada. Ghouta je predgrađe Damaska koje je podržavalo pobunu protiv sirijske vlade od njenog početka 2011. Proslavljena je 2013. kada je režim bacio hemijsko oružje na tamošnja naselja, ubivši više od 1.400 ljudi.
„Uhapsili su vozača, a on im je rekao da ja šaljem“, objašnjava Nesmeh.
Potom je proveo tri godine u zatvoru gdje su zatvorenici umirali zbog nedostatka hrane i lijekova, a mučenje je bilo uobičajeni dio života. Sadfy, njegova supruga, ističe tragove koji su još uvijek uočljivi na njegovim zglobovima, gdje su policajci ugasili cigarete.
„Još ima bore na leđima od bičevanja“, dodaje ona.
Sahrana
Iza ugla bolnice odvija se sahrana Mazenu al-Hamadi, mladiću koji je umro u zatvoru nakon godina mučenja. Prvobitno, Hamada je navodno uhapšen zbog krijumčarenja hrane za bebe u pobunjenička područja. Nakon puštanja na slobodu preselio se u Evropu gdje je postao međunarodni zagovornik sirijskih žrtava torture.
"Ljudski mozak to ne može zamisliti", kaže on u filmu koji je naširoko kružio internetom gdje opisuje jezive batine i seksualne napade. “Mnogi ljudi su umrli pod torturom.”
Prije nedelju dana, Hamadino tijelo pronađeno je u bolnici među ostalim žrtvama zloglasnog zatvora Sednaya.
Na dženazi, jedan mladić grli svog prijatelja dok plače. Kaže nam da nije poznavao Hamadu, ali mu je srce previše slomljeno da bi rekao više. „Ne mogu više da izdržim ovaj bol“, kaže on. „Tako mi je žao, ali ne mogu da pričam.”
Pratimo pogrebnu povorku dok sve veća gomila nosi kovčeg ulicama, ogrnut nečim što je prije manje od dvije sedmice bila zastava pobunjenika. Sada je to zastava Sirije.
Uskoro je to isto toliko protest koliko i povorka, a gomila skandira poznate parole poput "Narod Sirije je jedno!" i manje uobičajene, poput: "Narod traži pogubljenje Bašara!"
Slike Assada, bivšeg predsjednika koji je pobjegao iz Sirije dok su pobunjenici harali zemljom, otkinute su sa zgrada ili poderane. Izbrisani poster sa Assadovim licem postavljen je na zemlju na ulazu u drevnu pijacu u Damasku, tako da kupci mogu da ga pređu kao da nije ništa.
Još jedan pocijepani poster sa Assadovim licem visi na Ministarstvu pravde, u kojem sada radi jedan bradati vojnik, koji nosi plavu vjetrovku ispod svoje maskirne jakne.
Pitam ga da li misli da će je ljudi koji traže pravdu dobiti.
“Šeik Abu Mohammed će osigurati pravdu, ako Bog da”, kaže on, misleći na Abu Mohammeda al-Jolanija, koji se sada zove svojim imenom Ahmed al-Sharaa. On je vođa Hayat Tahrir al-Sham, pobunjeničke grupe koja je predvodila milicije dok su zauzimale Siriju.
Za manje od dvije sedmice, pobunjenici su osvojili zemlju koje su pola vijeka držali diktatori porodice Assad. Pročitali smo u vijestima da je HTS blagoslovljen pravednim ciljem i odličnim tajmingom. Rusija i Iran su bili upleteni u druge ratove dok su sirijski pobunjenici harali zemljom. Niko koga poznajem ne vjeruje da je ovo cijela priča.
Napuštamo stražu ministarstva i otkrivamo da je bučna sahrana/protest krenuo dalje. Vlasnik radnje nam kaže da nije vidio gdje su otišli. Dobili smo taksi do groblja gdje neki mještani kažu da je sahrana bila brza, a ljudi su otišli.
Zamolili smo vozača da nas vrati u bolnicu. Dok prolazimo kroz sljedeći trg, on nam kaže da je ispod ceste zatvor.
"Kako znaš?" pitam.
„Tamo su me odveli kada sam imao devet godina“, kaže on. Tada je jedan od njegovih prijatelja nešto ukrao, ali mu je pamćenje nejasno, dodaje. Zatvor je bio prepun, a njega su tukli sajlom prije nego što ga je majka izvukla.
“Oni kolju žene i djecu”, kaže on. “Čak i ako nenamjerno spomenete Bašarovo ime, možete biti uhapšeni.”
Ljudi gledaju tijela za koja se vjeruje da su zatvorenici iz zatvora Sednaya, prema forenzičkom službeniku Zaheru al-Taqešu, u bolnici Al Mojtahed, nakon što su pobunjenici zauzeli glavni grad i zbacili sirijskog Bashara al-Assada, u Damasku, Sirija, 10. decembra , 2024.
Proslava
Na povratku u naš hotel, trg Umayyad prepun je slavljenika. Mladići izlaze iz automobila, mašu novom zastavom Sirije i trube. Djeca poziraju na tenku ili se slikaju sa AK-47. Pripremaju transparente i vatromet za noćne svečanosti.
Sutradan nalazimo ostatke sličnog veselja na glavnom trgu u Alepu, ali se gužva razišla. Mnoga preduzeća su ponovo otvorena, ali valuta tako brzo varira u Alepu, vlasnici prodavnica kažu da ne znaju koliko da naplate.
Na pijaci ispred Citadele u Alepu, hiljadama godina starog zamka, mladići prodaju cigarete i kafu, dok vlasnici kamila ohrabruju ljude da kupuju kratke vožnje. „Ne boj se kamile!“ jedan čovjek doziva dok vodi svoju kamilu užetom kroz gomilu.
Upoznajemo Imada al-Sawa, 20, koji se vratio iz Iraka tek prošle sedmice, prodajući kafu i cigarete u blizini citadele. Nakon tri godine provedene u inostranstvu kao izbjeglica, vratio se kući dan nakon što su pobunjenici zauzeli Alep.
Sawa je pobjegao iz Sirije sa 17 godina, kao i mnogi drugi tinejdžeri, kako bi izbjegao da bude prisiljen ili da se pridruži vojsci ili da ode u zatvor. U Iraku je našao težak posao, duboko siromaštvo i bez mogućnosti za bolju budućnost.
„Kao da nisam imao dušu“, kaže on. “A sada se vratio.”
