Ankete uzastopno pokazuju da su Amerikanci zgađeni stranačkom paraliziranošću, često nazivanom wašingtonski zastoj. Neki politički analitičari, međutim, tvrde da, bez obzira koliko bila frustrirajuća nedjelotvornost Kongresa, ona pokazuje da je sistem, koji su u osamnaestom stoljeću zamislili očevi američke nacije, i danas živ i zdrav.
Kompromis! To je ono što većina Amerikanaca očekuje da će činiti njihovi izabrani dužnosnici. To se čuje i od građana na ulici: „Kompromis nije prosta riječ. To je način da stvari zaista budu obavljene... Rado bih vidio da se kompromisom radi u interesu ljudi kojima je teško... Kompromis gradi čitav svijet.“
Amerikanci možda i traže stranačku suradnju, ali u Kongres biraju sve manje umjerenih predstavnika, a sve više tvrdokornih ideologa, što rezultira sve jače polariziranim zakonodavnim tijelom. Premda kude neaktivnost Kongresa, birači se često odlučuju za podijeljenu vladu. Posljednji predsjednik koji je imao u Kongresu većinu vlastite stranke za cijelo vrijeme svog mandata bio je Jimmy Carter, sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Da bi neki prijedlog postao zakonska mjera, on mora biti usvojen u oba doma kongresa. U Senatu, to najčešće znači da mu treba tri petine glasova, što manjinskoj stranci praktički daje pravo veta. Da li je to problem? Ne - prema konzervativcima koji ističu da su tvorci američkog ustava upravo i željeli ograničenu vladu.
Sudac Vrhovnog suda Antonin Scalia kaže da bi Amerikanci trebali "naučiti da vole zastoj":
"Govore da je vlada disfunkcionalna zato što nema slaganja. A tvorci ustava bi rekli: Jeste, to je upravo način na koji smo to i zamislili. Željeli smo da se jedna moć suprotstavi drugoj."
Postoji razliks između ograničene vlade i paralizirane, neučinkovite vlade, kaže historičar Allan Lichtman: "Velike opasnosti vrebaju kada narod svoju vladu doživljava kao nesposobnu da odgovori na izazove vremena. Prva opasnost je da će ljudi izgubiti povjerenje u svoju vladu, da najbolji ljudi više neće htjeti ići u vladu. Druga posljedica wašingtonskog zastoja je tendencija da se klizne mimo najtežih problema s kojima je zemlja suočena."
Američki sistem vlasti je dizajniran tako da blokira bilo koju pojedinačnu političku silu da svoju volju provodi bez kontrole. Dakle, konsezus i kompromis su potrebni za usvajanje zakona - upravo ono što traži i većina Amerikanaca.
Slušaju li političari narod? Možda, kaže Frank Newport iz anketarske firme Gallup: "Velik broj kongresmena u Washingtonu kaže: nitko nas ne voli. Manje nas vole nego prodavače auta! Za nadati se da će se sami zapitati: zašto? A, onda pogledati podatke koji pokazuju da Amerikanci žele kompromis.
Članovi Kongresa zasigurno često govore o stranačkoj suradnji.
Recimo, John Boehner, predsjedatelj Zastupničkog doma Kongresa: "Vrijeme je da se nastavi zajedno raditi, da se nađe zajedničko tlo i učini ono što Amerikanci od nas i očekuju."
Ili, Nancy Pelosi, vođa demokratske manjine: "Demokrati, republikanci, neovisni birači - svi nam kažu istu stvar: svi žele da zajedno radimo!
Kompromis je, međutim, često najteži upravo u izbornoj godini kao što je ova.