Amerikanac Alexander Calder bio je umjetnik neobičnog i, mnogi će reći, neočekivanog raspona u oblikovanju vlastitih ideja. Najpoznatiji je po apstraktnim skulpturama, kreiranih da vise u prostoru u kojem se usporeno kreću. Manje poznati, ali podjednako su interesantni i provokativni i njegovi portreti.
Ovih dana građani Washingtona i brojni posjetioci glavnog grada Sjedinjenih Američkih Država mogu vidjeti 40-ak Calderovih portreta izloženih u Nacionalnoj galeriji porteta. Neobičnost i originalnost mnogih je žica, materijal u kojem su rađeni.
Kustosica izložbe Barbara Zabel ističe:
„Apstraktne, ne mirujuće skuplture su najveći dio umjetničkog opusa Alexandera Caldera. Portrete je radio istovremeno, mnoge u žici, ali su oni ostajali u sjeni.“
Calder je jedan od prvih portreta uradio 1907. godine, kada je imao devet godina, neposredno nakon što su mu roditelji improvizirali mali studio.
„Calder je, u početku, želio biti slikar, kao majka. No, sklonost izražavanja u drugim materijalima je prevladala.“
Slijedili su i drugi autoportreti, klasično rađeni. No, Calderovi trodimenzionalni porteti, rađeni žicom, su bili nešto što ljudi ranije nisu viđali. Jedan kritičar je za njih rekao da su kao crteži u svemiru.
Želju da ono što radi ne bude statično, da bude u pokretu, Calder je pokazao kreirajući minijaturni cirskus u kojem su male žičane figure, kako objašnjava gospođa Zabel bile uvod u rad na portretima.
„Tipično za Caldera je da je radio sa smotkom žice o ramenu. Počinjao je od jednog kraja, pravio pauze, radio nešto drugo, a onda se vraćao započetom i nastavljao.“
Na izložbi nazvanoj "Calderovi porteti - novi jezik" moguće je osjetiti i podsticaje koji su rezultirali nekim od njegovih portreta. Primjera radi, izložen je i rad u žici za koji se vjeruje da je umjetnikov auto-portet inspiriran prvim čovjekovim prekookeanskim letom. Taj podvig ostvario je, da podsjetimo, Amerikanac Charles Lindbergh.
I igra svjetla u kojem će se njegovi portreti lagano kretati za Alexandera Caldera bila je vrlo bitna:
„Calder pravio svjetlosni aranžman, smatrao se i umjetnikom svjetla. Igra sjena i svjetla, uz usporeno kretanje portreta koji vise u zraku, je sastavni dio njegovih radova“ - ističe kustosica Zabel.
Posljednji autoportret u žici Alexander Calder je vjerojatno uradio 1968. godine. Ne toliko brojni kao njegove apstraktne skulpture, Calderovi porteti ukazuju na nešto što se krilo iza njegovog često namršetnog lica:
„Radio je portrete jer su ga ljudi privlačili, volio je druge....“ - kaže na kraju gospođa Zabel.
Jednostavno, Alexander Calder je bio umjetnik koji je volio ljude isto toliko koliko i umjetnost.
