Linkovi

Albumom “The Guitar Song” Jamey Johnson potvrdio svoje mjesto u prednjim redovima countryja


Albumom “The Guitar Song” Jamey Johnson potvrdio svoje mjesto u prednjim redovima countryja
Albumom “The Guitar Song” Jamey Johnson potvrdio svoje mjesto u prednjim redovima countryja

Dvadeset i pet tematski povezanih pjesama, s predgovorima i pogovorima, svaka priča vodi u novu, jedna se nadovezuje na drugu, album treba slušati kao cjelinu

Do prije dvije godine malo je tko znao za Jameyja Johnsona. A onda, u kolovozu 2008., Johnson, koji se, naizgled, pojavio niotkuda, izdao je album “That Lonesome Song” i odmah bio “pomazan” u novog odmetnika Nashvillea, proglašen službeno novim nasljednikom Waylona Jenningsa, Merlea Haggarda, Willieja Nelsona, Kristoffersona i Casha... Za taj njegov album rečeno je - moguće najbolji country album desetljeća! Njime su bili zaluđeni i kritičari i publika. Balada “In Color,” s tog albuma, dobila je prošle godine i par najviših nagrada (Academy of Country Music, Country Music Assosiation). Cijela legija Johnsonovih fanova s velikim je nestrpljenjem očekivala novi uradak tog, kako ga nazivaju, “country odmetnika posljednjih dana.” I dobila ga, pod naslovom “The Guitar Song,” trinaesti rujna. Dokazuje li Johnson njime da može dati više od jednog dobrog albuma? Da!

Četvrti album 35-godišnjeg country kantautora i gitarista Jameyja Johnsona započinje u baru, gdje se pjevač radniku, koji sjedi na barskoj stolici do njega, jada kako je teško, eto, kad stekneš slavu, kad postaneš country-zvijezda, i kako je teško biti sâm na vrhu. Nudi piće radniku, ovaj kaže: Naruči mi duplo, a daj i koju cigaretu, ako ću već slušat tu tvoju “nesretnu” priču. Možda jest teško na vrhu, ako nikad nisi bio na dnu...

“Lonely At the Top” prva je od 25 skladbi na Johnsonovom “The Guitar Song,” ambicioznom, moglo bi se gotovo reći koncept, duplom albumu. Prvi disk nosi naslov “Black Album,” i mračan je, s tužnijom, ružnijom stranom života; drugi – “White Album,” za nekoliko je, recimo, nijansi svijetliji, ima na njemu malo humora, ima i malo macho razmetanja i hvalisanja, ali ne smeta.

Dvadeset i pet tematski povezanih pjesama, s predgovorima i pogovorima, svaka priča vodi u novu, jedna se nadovezuje na drugu, album treba slušati kao cjelinu. Svaka je pjesma kao poglavlje jedne knjige, ova je jako dobra!

Među onima na Crnom albumu i prijeteća je “Poor Man’s Blues,” o osveti jednom “uobraženom, umišljenom bogatašu koji je prevario “momka iz provincije, s juga Alabame.”

He thinks his money rules the world and he don’t give a damn/About a low class back woods country boy from deep south Alabam’/He uses folks like me just to keep his sorry ass amused/Well son you’d better watch your back when a poor man gets the blues.

Jamey Johnson je u Alabami i rođen, blizu Montgomeryja, u siromašnoj obitelji u kojoj se glazba puno slušala i pjevala. Uz oca, koji je vječno slušao Hanka Williamsa, Jamey je i počeo pjevati, u crkvama. Cijela je obitelj, kaže on, voljela Hanka. Hank je kraj Montgomeryja, u Alabami, rođen i pokopan; mladi je Johnson na Hankovom grobu mnoge noći proveo, s prijateljima, s pivom i gitarama. Hankovo ime spominje u dvije, jednoj “crnoj” i jednoj “bijeloj” ovog albuma.

I Willie Nelson je Johnsonu jedan od najvećih idola, u svemu – od glazbe do načina života do... nekih specifičnih načina opuštanja. Johnson ima formalno obrazovanje iz glazbe, ali svojim “biker” izgledom podsjeća na “Anđela pakla.” Osam je godina bio rezervni marinac, a onda došao u Nashville, 2000. godine, obavljao razne poslove, a navečer, u klubovima svirao svoje pjesme i sâm se zabavljao tako dobro da je neko vrijeme imao “bad boy” reputaciju.

Johnsonovo ime možda mnogima do nedavno i nije bilo poznato, kao ime izvođača, ali njegove pjesme bile su hitovi u izvedbama Tracea Adkinsa, Georgea Straighta.

Uz dvije koje smo čuli, među skladbama na Crnom albumu su: prkosna “Can’t Cash My Checks,” o farmeru koji kaže “nije lako biti pošten danas,” teška ga vremena prisiljavaju da uzgaja jednu unosniju kulturu; zatim, srcedrapateljna “Heartache,” s kojom će se mnogi moći poistovjetiti; nježna uspavanka “Baby Don’t Cry,” njegovoj maloj kćeri; a ima i gospela, i balada, ima honky-tonka.

U “Even the Skies Are Blue,” Johnson pjeva: These are sad times/World gone mad times/ Men doing bad times/Lord what is this world coming to/Between religions and wars/Drugs and divorce/Hell it seems like the whole world is fighting... we all know a way/To make a better day/Why isn’t anyone trying...

Među onima na Bijelom albumu – “By The Seat of Your Pants,” o nekim lekcijama naučenima u djetinjstvu i potvrda da je “batina iz raja izašla;” autobiografska “That’s Why I Write Songs,” balada snimljena u sitne sate, u povijesnom nešvilskom Rymanu, u kojoj se Johnson klanja nekim drugim country skladateljima prije njega, čija imena često ostaju anonimna, gotovo je čujan duh i odobravanje Hanka Williamsa; topla, nježna, nostalgična “Front Porch Swing Afternoon;” živahna “Good Times Ain’t What They Used To Be,” obje govore o nekim jednostavnim užicima; sjajna “Macon” (kao u Macon, Georgia) - Southern rock uz pratnju gospel zbora; “California Riots,” o tome kako je to naći se kao “country boy” usred Hollywooda (nešto kao njegov vlastiti “Okie From Muskogee,” piše Rolling Stone); i duhovita naslovna - “The Guitar Song” – o dvije zaboravljene gitare u zalagaonici koje čeznu da netko opet na njima svira (jer ostala je u njima još poneka dobra pjesma) i hvale se u čijim su sve prije bile slavnim rukama... Haga, Johnnyja, Martyja, Leftyja...

Jamey Johnson i Bill Anderson, o dvjema založenim gitarama... I am just a guitar, in a pawnshop corner. Hey, come on by and listen to my songs.

Jamey Johnson je definicija tradicionalnog countryja, ali s lakoćom klizne i u Southern rock i u onaj “outlaw country” zvuk. Album “The Guitar Song” se zapravo ne razlikuje puno od ostatka današnjeg countryja. Teme su uobičajene, vječne – ljubav, razočaranja, gubitak, alkohol, vjera, Bog, obitelj, poštovanje prema starijima, davanje prednosti životu na selu, ne u gradovima, nostalgija. I sve to Jamey Johnson izručuje u, kako kritičar LA Timesa kaže - 25 prekrasnih malih paketa. Ono što ga ipak ističe i stavlja iznad mnogih drugih, to su, priznaju svi, neki važni detalji albuma – činjenica da Johnson članovima svog benda, The Kent Hardley Playboys, iskusnim, vrsnim instrumentalistima (električna gitara, akustična gitara, dobro i steel gitara, klavir i još puno toga, i jako dobroga), dopušta da sviraju, da pokažu ono što jesu i znaju, da briljiraju, da sve što počnu dovedu do logičnog kraja, pa neka pjesma traje i sedam minuta. Johnson i sebi daje dovoljno prostora da svoje teme iznese do punog kraja, da pjesme povezuje i da gradi na njima. Neobična je i struktura albuma, materijal podijeljen na mračniju i svijetliju stranu, od moralne truleži i rasula do iskupljenja, od tame do svijetla. Odabir pjesama je, kaže on, bio lak, same su se odabrale. Trebalo je samo odlučiti koje će na Crni, koje na Bijeli album.

Dvadeset i pet pjesama, gotovo dva sata slušanja! Johnsonov prethodni album – “That Lonesome Sound” – bio je dočekan, između ostaloga, riječima “zbirka izvanrednih pjesama” i “moguće najbolji country album desetljeća.” I za “Guitar Song” hvalospjevi stižu sa svih strana. Od Wall Street Journala – “ambiciozan u namjerama, uspješan u egzekuciji, album kakav country nije vidio desetljećima.” Od New York Timesa – “Johnsonov novi album nastavlja s nevjerojatnim uspjehom postignutim, 2008., remekdjelom “That Lonesome Sound.” Od Boston Globea – “ono što je odmah bjelodano, to je da se radi o fenomenalnoj zbirci countryja.” Od PopMatters - album od 25 pjesama? Nakon samo jednog uspjeha? Treba za to imati hrabrosti! I vjerno slijediti vlastitu viziju onoga što country može i treba biti!!! Od raznih drugih - jedan od najboljih country albuma u dugo vremena... izvan svakog očekivanja... potvrda da je autentični country živ i zdrav... dašak svježeg zraka u ustajalom moru “corporate” countryja... povratak u klasično “outlaw” razdoblje... Johnson je “last man standing” koji se bori za dušu countryja... ništa slično ne postoji na krajoliku countryja, a možda ni neće nikada. Mnogi i ovaj album – Johnsonovu smjelu, eklektičnu zbirku pjesama - već zovu remekdjelom i proriču: jedan od najboljih albuma idućeg desetljeća.

Na etiketi Mercury Records, “The Guitar Song” je snimljen u studijima Nashvillea, Los Angelesa i Key Westa.

Gotovo sve na “Guitar Song” iz pera su Jameyja Johnsona ili napisane u suradnji s članovima benda, ali svom materijalu dodaje i par klasika iz pera onih koji su njemu bili inspiracija – jedna Mela Tillisa (“Mental Revenge”), jedna Verna Gosdina (“Set ‘Em Up Joe”) i - “For the Good Times,” Krisa Kristoffersona...

XS
SM
MD
LG