Legendarni blues-rock gitarist, vokalist i producent iz Texasa Johnny Winter upravo je izdao svoj 18. studijski album – Roots. Njime se, kako mu naslov i govori, Winter vraća svojim korijenima, iskazivanjem počasti blues ikonama čija je glazba, tijekom protekla četiri desetljeća, utjecala na njega, na stvaranje njegova vlastita stila i zvuka.
Roots je prvi Winterov studijski album u više od sedam godina; njegovih 11 skladbi predstavlja pravu povijest bluesa. I sâm jedan od najcijenjenijih vokalista i gitarista u rocku, čovjek koji je svirao na Woodstocku i koji je svirao sa i uz tolike druge legende, od Muddyja Watersa i Jimija Hendrixa i Janis Joplin... do Willieja Dixona, John Lee Hookera, Stevie Ray Vaughana... Johnny Winter sada poštovanje iskazuje starijim uglednicima bluesa – Robertu Johnsonu, Elmoreu Jamesu, Chucku Berryju, Jimmyju Reedu, Bobby “Blue” Blandu, Walteru Davisu, Little Walteru, T-Bone Walkeru, Clarenceu “Gatemouth” Brownu i Muddyju Watersu.
S Watersom, Johnny Winter je imao poseban odnos. Kao dječak, u rodnom Beaumontu, u Texasu, Winter je prvo učio svirati na klarinetu i ukuleleu, tek onda uzeo gitaru u ruke. Kad mu je bilo 12 godina, čuo je blues po prvi put na radiju. Nikad, reći će kasnije, nije čuo bolju glazbu. Muddy, B.B. King, Bobby Bland, Chuck Berry... redovito su dolazili u Beaumont, a gdje su oni bili, bio je i Johnny. Kad je on stigao na scenu, sa dva albuma iza sebe – Johnny Winter i Second Winter, oba snimljena 1969. godine – on je bio taj koji je svojom svirkom duboko djelovao na sve blues i rock gitariste; Hendrix, Mike Bloomfield, Muddy Waters... svirali su s njime. Winter će postati neslužbeni bakljonoša bluesa, promicati ga i potpomagati karijere svojih idola poput John Lee Hookera i Muddyja Watersa. Winteru se i pripisuju zasluge za oživljavanje Muddyjeve karijere, jer on je producirao i svirao na Muddyjevom come-back albumu Hard Again, 1977., također – I’m Ready, 1978. i Muddy Mississippi Waters Live, 1979. godine. Sva su tri bila nagrađena Grammyjem.
Johnny Winter je primljen u Blues Foundation Hall of Fame 1988. godine, a 2003. Rolling Stone ga je uvrstio među 100 najboljih gitarista svih vremena, na 74. mjestu.
Na albumu Roots, Johnnyju Winteru i njegovom sjajnom bendu, koji čine gitarist Paul Nelson (on je ujedno i producent albuma), basist Scott Spray i bubnjar Vito Luizzi, pridružuje se i cijeli niz gostiju, među njima, u jedinoj instrumentalnoj, Johnnyjev mlađi brat Edgar, multiinstrumentalist, na saksofonu u ovoj – “Honky Tonk,” Clarenca “Gatemouth” Browna.
Od drugih gostiju, tu su slide gitarist iz Louisiane Sonny Landreth (s Winterom u “T-Bone Shuffle”); gitarist Warren Haynes (Allman Brother Band/Gov’t Mule, s Winterom u “Must Have Done Somebody Wrong,” Elmorea Jamesa), klavijaturist John Medeski (Wintera prati na orguljama, u “Come Back Baby,” Waltera Davisa, poznate iz repertoara Ray Charlesa) , gitarist Jimmy Vivino (u “Further On Up the Road,” Bobbyja “Blue” Blanda), John Popper (Blues Traveler) na usnoj (u “Last Night,” Little Waltera), Vince Gill, na gitari, u country/rock verziji “ Maybellene,” prvom hitu Chucka Berryja.
Uz spomenute, još i dvije od najvećih zvijezda blues/rock scene danas – vokalistica Susan Tedeschi, iz Bostona, s Winterom u hitu Jimmyja Reeda iz ’61 – “Bright Lights, Big City,” i njen suprug, Derek Trucks, gitarist iz Floride, (vođa vlastitog benda i član Allman Brothers Band, od 1999. godine). Sve gosti visokog kalibra, ali Winter im svima dopušta da sjaje i pokažu što oni žnaju; na kraju, ipak, svaki od 11 blues klasika na albumu Roots čini svojim, daje mu definitivno svoj pečat.
Šezdesetsedmogodišnji Winter uživa danas jedinstveni preporod; iako pati od dijabetesa i teško hoda i stoji (zato na pozornici uvijek i sjedi), taj svjetski ambasador Texas bluesa godišnje još uvijek održava oko 120 koncerata, u Americi i diljem svijeta. Od ovisnosti o heroinu uspješno se izvukao prije 20 godina. Njegov je život pun priznanja i dostignuća. Album Roots, za koji već kažu “jedan od najboljih blues albuma godine, svakako jedan od najboljih njegove duge karijere,” nije i jedini Winterov projekt ove godine. Sudjelovao je na novom albumu Sly Stonea (I’m Back! Family & Friends), izdanom sredinom kolovoza, i na novom albumu Williama Shatnera (Seeking Major Tom), koji izlazi ovih dana.
Na svom vlastitom, Winter svira i pjeva jednako dobro kao bilo kada. U “Dust My Broom,” Roberta Johnsona, iz 1936., u kojoj mu se na slideu pridružuje Derek Trucks, Johnny Winter pokazuje virtuoznost za koju bi Johnson sasvim sigurno prodao svoju dušu vragu.
