Akhtara je Afganistanka, udovica, majka četvoro djece. Živi u Kabulu, glavnom gradu Afganistana. Prije nekoliko godina čovjek koji je ubio njenog muža u njeno lice bacio je kiselinu jer je odbila da se uda njega. Lice joj je teško nagrđeno, izgubila je jedno oko. Ipak, pristala je podići veo svoje burke, otkriti lice i reporterima Radio Slobodne Evrope i programa Slobodni Afganistan govoriti o tom brutalnom napadu, boli i teškoćama u kojima ona i njena djeca žive. Potresnim reportažnim zapisom kolege sa Radio Slobodne Evrope i programa Slobodni Afganistan pridružili su se obilježavanju Međunarodnog dana eliminiranja nasilja prema ženama.
Akhtara i njena šestogodišnja kćerka Gul Pari prose novac na putu u blizini palače Darulaman, nedaleko od Kabula. Akhtara nije u stanju naći posao i svojim radom podizati djecu nakon što je preživjela napad čovjeka kojem nije bilo dovoljno to što je ubio njenog muža.
U hladnom, negrijanom domu, zapravo jednoj iznajmljenoj sobi, Akhtara otrkiva lice unakaženo groznim ožiljcima. Sa samo 10 godina udali su je za jednog postarijeg Afganistanca koga je ubio ljubomorni nećak po imenu Amanullah.
"Nakon ubistva mog muža bila sam skrhana bolom, nisam mogla čak ni govoriti. Nedugo nakon ubistva Ammanullah je došao i pitao me da li ću ostati udovica do smrti ili ću se udati za njega. Obećao je da će mi dati novac i brinuti o meni."
Akhtara nije prihvatila ponudu. Nije se mogla udati za muževljevog ubicu. Amanullah je prebjegao u Pakistan.
"Tri godine nakon ubistva muža, čula sam jednog dana kucanje na vratima. Pitala sam ko je. Muški glas je odgovorio... ja sam, Amanullah. U srcu sam pomislila... došao je da se izvini za ono što je učinio. Otvorila sam vrata, a on je odmah, bez ijedne riječi, bacio kiselinu u moje lice. Osjetila sam užasnu bol i onesvijestila se."
Akhtara, nije joj ni 30 godina, čajem i kruhom, onim što ima, nastoji odagnati glad njene djece: 12-godišnjeg Abdullaha, 10-godišnjeg Saifullaha, 8-godišnje Gul Sanam i 6-godišnje Gul Pari. Glad u njihovoj sobiti je svakodnevna.
"Čak i ne pamtimo ukus povrća. U vrijeme praznika, kao što je Bajram, kada druge porodice pripremaju ukusnu hranu, moja me djeca pitaju zašto i mi nemamo nešto lijepo i ukusno. Do nas dopire miris mesa spremanog u kućama susjeda i djeca me uvijek pitaju zašto mi nikad nemamo mesa. Ne mogu im odgovoriti, objasniti."
Akhtarin najstariji sin Abdullah, sa svojih samo 12 godina, pomaže prehraniti sestre i brata cijepajući drva po cijeli dan, od 6 ujutro do četiri popodne. Kada ne cijepa, prevozi teške terete po ulicama Kabula. Uspijeva zaraditi, u afganistanskoj valuti, i do pet dolara dnevno što je dovoljno da se plati najamnina za sobicu u kojoj ta unesrećena porodica živi.
"Gledajući drugu djecu kako idu u školu, zavidim im. Želio bih da i ja radim isto što i oni. Išao sam u školu, ali sam morao prestati. Nije to moja sudbina."
Najveća Akhtarina želja je omogućiti kćerkama i sinovima obrazovanje da bi njihova budućnost bila ljepša i sretnija. Nada se da će jednog dana, možda makar koliko toliko, sanirati užasne ožiljke i ublažiti ogromnu duševnu bol. Jedina nada joj je, kako kaže, pomoć države ili neke humane osobe koja bi bila u stanju platiti operativne zahvate na njenom licu.
Bez te pomoći jedino što Akhtara može jeste živjeti i dalje u bolu i patnji u koje su je gurnuli ljubomora i zloba čovjeka kojem nije bilo dovoljno to što je ubio supruga i oca četvoro djece.
Akhtara i njena šestogodišnja kćerka Gul Pari prose novac na putu u blizini palače Darulaman, nedaleko od Kabula. Akhtara nije u stanju naći posao i svojim radom podizati djecu nakon što je preživjela napad čovjeka kojem nije bilo dovoljno to što je ubio njenog muža.
U hladnom, negrijanom domu, zapravo jednoj iznajmljenoj sobi, Akhtara otrkiva lice unakaženo groznim ožiljcima. Sa samo 10 godina udali su je za jednog postarijeg Afganistanca koga je ubio ljubomorni nećak po imenu Amanullah.
"Nakon ubistva mog muža bila sam skrhana bolom, nisam mogla čak ni govoriti. Nedugo nakon ubistva Ammanullah je došao i pitao me da li ću ostati udovica do smrti ili ću se udati za njega. Obećao je da će mi dati novac i brinuti o meni."
Akhtara nije prihvatila ponudu. Nije se mogla udati za muževljevog ubicu. Amanullah je prebjegao u Pakistan.
"Tri godine nakon ubistva muža, čula sam jednog dana kucanje na vratima. Pitala sam ko je. Muški glas je odgovorio... ja sam, Amanullah. U srcu sam pomislila... došao je da se izvini za ono što je učinio. Otvorila sam vrata, a on je odmah, bez ijedne riječi, bacio kiselinu u moje lice. Osjetila sam užasnu bol i onesvijestila se."
Akhtara, nije joj ni 30 godina, čajem i kruhom, onim što ima, nastoji odagnati glad njene djece: 12-godišnjeg Abdullaha, 10-godišnjeg Saifullaha, 8-godišnje Gul Sanam i 6-godišnje Gul Pari. Glad u njihovoj sobiti je svakodnevna.
"Čak i ne pamtimo ukus povrća. U vrijeme praznika, kao što je Bajram, kada druge porodice pripremaju ukusnu hranu, moja me djeca pitaju zašto i mi nemamo nešto lijepo i ukusno. Do nas dopire miris mesa spremanog u kućama susjeda i djeca me uvijek pitaju zašto mi nikad nemamo mesa. Ne mogu im odgovoriti, objasniti."
Akhtarin najstariji sin Abdullah, sa svojih samo 12 godina, pomaže prehraniti sestre i brata cijepajući drva po cijeli dan, od 6 ujutro do četiri popodne. Kada ne cijepa, prevozi teške terete po ulicama Kabula. Uspijeva zaraditi, u afganistanskoj valuti, i do pet dolara dnevno što je dovoljno da se plati najamnina za sobicu u kojoj ta unesrećena porodica živi.
"Gledajući drugu djecu kako idu u školu, zavidim im. Želio bih da i ja radim isto što i oni. Išao sam u školu, ali sam morao prestati. Nije to moja sudbina."
Najveća Akhtarina želja je omogućiti kćerkama i sinovima obrazovanje da bi njihova budućnost bila ljepša i sretnija. Nada se da će jednog dana, možda makar koliko toliko, sanirati užasne ožiljke i ublažiti ogromnu duševnu bol. Jedina nada joj je, kako kaže, pomoć države ili neke humane osobe koja bi bila u stanju platiti operativne zahvate na njenom licu.
Bez te pomoći jedino što Akhtara može jeste živjeti i dalje u bolu i patnji u koje su je gurnuli ljubomora i zloba čovjeka kojem nije bilo dovoljno to što je ubio supruga i oca četvoro djece.
