Trideset i šest godina nakon što je Vrhovni sud Sjedinjenih Država
podržao odluku nižeg suda u slučaju Roe protiv Wadea, i time
legalizirao pobačaj, debata između onih koji žele ovaj zahvat zabraniti
i onih koji brane pravo žena da prekinu trudnoću, i dalje se nastavlja, žene koje su imale abortus kažu o svojim iskustvima, i kako je to utjecalo na njihove živote. Adam Phillips je razgovarao s nekoliko žena o njihovim iskustvima.
Dok Amerikanci debatiraju o moralnosti pobačaja, ovaj je zahvat legalan i široko rasprostranjen od 1973. godine, i sudskog slučaja Roe protiv Wadea. Prema informacijama Centra za kontrolu bolesti, oko 45 milijuna Amerikanki imalo je abortus između 1973. i 2005. godine. Jedna od njih, Susanne, obavila je pobačaj 1991. godine, dok je bila studentica, i imala momka na kojeg se nije mogla osloniti. Kaže da još uvijek razmišlja što je moglo biti: Koliko bi godina moje djete imalo sada, jer imam desetogodišnju kćer, i razmišljam o tome kakav bi roditelj bila tom drugom djetetu, da sam odlučila zadržati ga. Kada malo bolje razmislim, mislim da bi bila adekvatna majka, no ne mislim da bi bila jednako dobra u toj ulozi kao što sam danas. U vrijeme kad sam imala pobačaj nisam osjećala nikavu moralnu dilemu po tom pitanju. Kada pogledam unatrag, i sjetim se gdje sam tada bila u životu, to mi samo dodatno potvrđuje da sam donijela ispravnu odluku. Da nisam imala izbora, bilo bi to puno teže za mene emocionalno, na primjer da dam djete na usvajanje, ili možda da ga sama odgajam, bez potpore supružnika, ili da ga odgajam skupa s nekim tko možda ne bi bio dobar roditelj.
Kada je Susanne imala abortus, 1991. godine, mogla je izabrati izmedju mnogih klinika koje su pružale tu uslugu, u profesionalnim, i sanitarnim uvjetima. No, to nije uvijek bio slučaj. 1961. godine, kada je 22-godišnja Marilyn zatrudnjela, seks prije braka i samohrano majčinstvo nisu bili prihvaćeni, i abortus je još uvijek bio ilegalan. Razne ljekovite biljke koje su njeni prijatelji preporučili Marylin da pije, kako bi izazvala spontani pobačaj, nisu izazvale željeni rezultat. U očaju, ona je uspjela doći do imena jedne žene koja nije bila profesionalna zdravstvena radnica, a za koju se govorilo da uspješno obavlja ilegalne pobačaje.
Platila je 150 dolara, što je tada bila dvotjedna plaća, nekoj trećoj osobi, i otišla u stan jedne svoje prijateljice koja je tada bila na godišnjem odmoru, i u kojem čak nije bilo ni telefona, kako bi obavila pobačaj: "Za mene je to bilo vrlo osamljeno iskustvo. Žena koja je napravila pobačaj koristila je nešto poput cijevi za taj zahvat, koji nije bio nečist, ali je bio jako bolan. Naravno, ne znaš hoće li taj zahvat ostaviti trajne posljedice. Bila je to vrlo zastrašujuća situacija, podvrgnuti se takvom jednom zahvatu bez ikakvog plana u slučaju da nešto krene loše. Sada je puno lakše imati djete za žene koje nisu u braku".
Medicinski testovi na trudnicama, kao što su amniocenteza, koji mogu pokazati ima li fetus nekih poremećaja u razvoju, kao što je Down sindrom, nisu postojali u vrijeme kada je Marylin imala pobačaj. Ti su testovi bili dostupni 1998. godine, kada je Jamie, koja je bila udata i imala dobar posao, imala pobačaj. Test za Down sindrom bio je pozitivan i Jamie se odlučila na pobačaj, iako su se ona i njen suprug nadali da će imati bebu. Kaže da je ova jednostrana odluka unijela određenu nesuglasicu u njihov brak, i da je to nešto o čemu ona i njen suprug i dalje raspravljaju: "Mi smo o tome upravo danas razgovarali i ja sam ponovno iznenađena činjenicom da ta odluka nije toliko očigledna za njega. On zna reći nešto poput..A što da možemo znati hoće li naše dijete biti slijepo..Je li to nešto što bi bilo razlog za pobačaj. Mislim da je to zanimljivo pitanje, no moram o tome razmisliti".
S druge strane, svaka trudnica nema partnera s kojim može razgovarati o ovakvim pitanjima. 31-godišnja Ursula imala je dva pobačaja. Prvi kad joj je bilo 19 godina, i drugi nedavno. Kaže da se prvi put osjećala potpuno izolirano, no da to nije bio slučaj drugi puta: "To je vjerojatno bilo ono najteže, kad mi je bilo 19 godina i nisam mogla ni s kim razgovarati o tome. O takvim se stvarima nije pričalo, tako da nisam ni znala što će mi se dogoditi. Sada, naročito sa svim informacijama koje se mogu naći na Internetu, o tome se puno više govori, i ja sam pričala o tome sa mnogim mojim prijateljima, koji su rekli da će mi pomoći".
Neke zene uđu u klinike u kojima se obavljaju pobačaji, potpuno vjerujući u pravo žena na pobačaj, no nisu toliko sigurne nakon samog pobačaja. Susan kaže da se osjećala potpuno preplavljena osjećajima nakon pobačaja, za koji kaže da nije bio posebno bolan, ali da je bio užasan: "Nakon pobačaja moramo ići u čekaonicu, dok još malo krvarimo. Ja sam sjedila u čekaonici i samo plakala, i osjećala da sam promjenila tijek života, da sam zaustavila život. Po mom mišljenju to je jedna vrsta ubojstva, jer ubijam nešto što bi da sam ga samo pustila da raste, izraslo u čovjeka. Dakle, razumijem ljude koji se protive pobačaju, no mislim da je to jedno vrlo komplicirano pitanje. Osobno, ne mogu zanijekati da mi je drago što sam imala izbor, iako sam prezirala samu sebe zbog odluke koju sam donijela".
Trideset i šest godina nakon što je Vrhovni sud Sjedinjenih Država
podržao odluku nižeg suda u slučaju Roe protiv Wadea, i time
legalizirao pobačaj, debata između onih koji žele ovaj zahvat zabraniti
i onih koji brane pravo žena da prekinu trudnoću, i dalje se nastavljaI dok žene u Sjedinjenim Državama i dalje imaju pravo da prekinu trudnoću, unutar određenih granica, pitanje prava na pobačaj i dalje izaziva žustru debatu u američkom političkom životu. Bez obzira na to hoće li pobačaj ostati legalan ili ne, vrlo je vjerojatno da će se ovi zahvati i dalje obavljati, i da će žene i dalje nositi breme svojih odluka. (db)