Gotovo stotinu godina američko ministarstvo obrane isplaćuje obiteljima poginulih vojnika financijsku naknadu. Ta naknada je 1908. godine iznosila svega nekoliko stotina dolara; danas iznosi 12 tisuća dolara.
U prijedlogu proračuna za fiskalnu 2006. godinu predsjednik Bush je predložio naknadu od stotinu tisuća dolara obiteljima vojnika poginulih u borbenim zonama. Vlada, također, namjerava povećati ograničenje na premiju životnog osiguranja s 250 na 400 tisuća dolara. Kako javlja Faith Lapidus, mnoge vojne obitelji vjeruju da je povećanje naknade za poginule vojnike trebalo provesti odavno.
Karen Spears Zakarias imala je svega devet godina kad je njoj i njenom 12-godišnjem bratu otac priopćio da ide u Vijetnam boriti se protiv komunizma. Nekoliko mjeseci kasnije stigla je vijest da je poginuo na bojišnici. "Jedino čega se sjećam je to da je moj brat počeo vrištati. Za mene je moj brat bio poput supermana. Kad sam ga vidjela da udara glavom u zid i viče da je tata mrtav preplašila sam se kao nikad" - prisjeća se naša sugovornica.
Ne samo da su djeca izgubila oca nego su izgubili i majku kakvu su do tada poznavali. Njihova 29-godišnja majka, koja nije završila srednju školu, nije nikada do tada radila već je čuvala djecu kod kuće. Odjednom, ona je postala glavna okosnica obitelji.
Kad je 1965. godine narednik Spears poginuo u Vijetnamu državna naknada za poginule iznosila je tri tisuće dolara, dok je obitelji, na račun životnog osiguranja, isplaćeno još svega deset tisuća dolara. Karen Spears Zakarias kaže da to nije bilo dovoljno za pokriće svih troškova i zato ona danas podržava povećanje naknade za poginule američke vojnike:
"Povećanje te naknade ne ublažava bol, ali preživjelom bračnom partneru daje dodatnu šansu, olakšava život. Da je moja majka imala drugu opciju ne bi nas morala ostaviti kod kuće, bez nadzora, kako bi se zaposlila, već bi i ona mogla ostati kod kuće. Bila bi uz nas tijekom srednje škole i mogla bi početi raditi kasnije, kad bi poželjela. U njenoj situaciji ona nije imala takve mogućnosti."
Kao i majka Karen Zakarias, Jackie Livadais imala je 29 godina kad je njen suprug poginuo u Iraku 2003. godine. Imala je dvoje djece te je bila u drugom stanju s trećim djetetom. Ona se slaže da bi veća državna naknada pomogla obiteljima, ali naglašava da je emocionalna podrška još važnija: "U potpunosti to podržavam, jer su naši poginuli vojnici to zaradili, pa i više. Žrtva koju su dali ide dalje od njihovih obitelji. Neovisno o tome je li vam suprug preživio ili poginuo, prelazak od vojnog na civilni život je težak. Teško je pronaći svoje mjesto u društvu. Bilo kakva pomoć u razdoblju tranzicije itekako je dobrodošla uključujući i razne grupe za podršku. Kad više niste dio proširene 'vojne obitelji' onda je to veliki šok."
Premda nema tog novca koji može ublažiti gubitak voljene osobe na bojišnici, vojne obitelji, veteranske organizacije i brojni u Kongresu kažu da veća državna naknada može pomoći u procesu početka novog života, bez poginulog junaka.
