Govor o stanju nacije, koji pred Kongresom Sjedinjenih Država večeras podnosi predsjednik George Bush, dio je duge američke političke tradicije. Kratki povijesni osvrt na ovaj događaj pripremio je Jim Malone.
Prvi je govor o stanju nacije održao George Washington 1790 godine. No tijekom 19. stoljeća i u prvom desetljeću prošlog, 20 stoljeća, predsjednici se nisu pojavljivali pred Kongresom, već su govor slali u pismenom obliku. Tradiciju držanja govora o stanju nacije, krajem siječnja ili početkom veljače, obnovio je Woodrow Wilson, 1913. godine.
Govor o stanju nacije je prilika da predsjednik podrobnije opiše svoje glavne prioritete u nadolazećoj godini, i na domaćem i na vanjskopolitičkom planu. Ted Sorenson je pisao govore za predsjednika Johna Kennedyja. On o značenju govora o stanju ancije kaže: "To je prilika da predsjednik pozove, na izvjestan način i izazove, sugrađane da pokušaju da dostignu uzvišene ideale naše zemlje. Da pomognu u postizanju mira diljem svijeta, te postizanju pravde ovdje kod kuće."
Govor o stanju nacije je i prilika da predsjednik pozove oba doma Kongresa, ali i javnost, da mu pomognu u realizaciji planova. O tome govori Thomas Mann, znanstvenik koji radi u Institutu brookings, ovdje u Washingtonu. "To je jedan od događaja koji ima simboličnu važnost. Riječ je o događaju punom pompe i tradicije. Uživo ga prenosi televizija. Za predsjednika je to prilika da utječe na javno mnijenje, kakao bi lakše proveo svoju politiku."
Priprema govora o stanju nacije, koji prolazi kroz niz verzija, često traje mjesecima. O tome govori Ray Price, koji je pisao govore za predsjednika Richarda Nixona: "Obično smo prolazili kroz sedam ili osam verzija. Ja sam ispravljao i nadopunjavao predsjednikovu verziju, on je ispravljao i nadopunjavao moju, i tako više puta – kako bi govor bio što bolji."
Predsjednikovo godišnje obraćanje Kongresu, koje predviđa i Ustav, tek se od 1935. godine zove “govor o stanju nacije” – kada ga je tako nazvao predsjednik Franklin Delano Roosevelt.