Linkovi

Mr. New Year’s Eve, Guy Lombardo, i “dobri dani, davno prošli,” Auld Lang Syne


Gotovo punih 40 godina, Stara je godina u Americi, Silvestrovo, pripadala jednom covjeku, bandleaderu po imenu Guy Lombardo, i njegovom orkestru zvanom The Royal Canadians. U razdoblju od 30-ih do 70-ih godina, prvo na radiju, a onda i na televiziji, Lombardova je verzija pjesme Auld Lang Syne uvijek signalizirala kraj Stare i pocetak Nove godine. Snimit ce je, kasnije, i nebrojeni drugi orkestri i pjevaci, ali nebrojeni su, u Americi, jos uvijek i oni za koje Lombardova verzija ostaje ona definitivna, oni koji se s nostalgijom sjecaju tradicije zapocete u njujorskom hotelu Roosevelt, 1929. godine...

Bandleader i violinist - Gaetano Alberto “Guy” Lombardo - rodio se 1902. godine, u mjestu London, u kanadskoj pokrajini Ontario. Sa svoja tri brata i nekolicinom drugih glazbenika osnovao je, 1924, vlastiti jazz-orkestar The Royal Canadians. Do Lombardove smrti, 1977, njegov je big band imao vise od pet stotina hitova, vise od bilo kojeg drugog orkestra, bio plesni orkestar koji je prodao vise ploca nego bilo koji drugi njihovog vremena – vise od 100 milijuna!

I nastupio u Washingtonu, na vise predsjednickih inauguracijskih balova od bilo kojeg drugog orkestra. “Najsladji zvuci s ove strane raja,” bile su Lombardove rijeci za slogan orkestra. Neke od tih “najsladjih zvukova” mozda smo vec i zaboravili, ali ne i onu tradicionalnu novogodisnju – Auld Lang Syne – u izvedbi bas Lombardovog orkestra.

U razdoblju od 1929. do 1959, Lombardovi Royal Canadians svirali su je tocno u ponoc, u njujorskom hotelu Roosevelt, a od 1960. do 1976. godine, za goste onog drugog legendarnog njujorskog hotela – Waldorf Astoria. Svake godine, od 1929. do 1976, nastupe Lombardovog orkestra na docecima Nove godine u oba hotela prenosio je radio, kasnije televizija, za milijune i milijune drugih, diljem Amerike, a i dalje.

Lombardov je orkestar bio, zapravo, glavni dio novogodisnjeg slavlja na cijelom kontinentu Sjeverne Amerike. Gotovo 40 godina, silvestrovska slavlja bila su prakticki “u vlasnistvu,” u rukama, jednog, jedinog covjeka - Guya Lombarda! Od prvog televizijskog prijenosa, iz hotela Roosevelt, 1954, pa do zadnje godine nastupa Lombardovog orkestra u Waldorf Astoriji, 1976, docek Nove godine, s Lombardovim orkestrom, vidjelo je vise od milijardu i pol gledatelja!

Za Auld Lang Syne, koja, eto, i danas ostaje vezana uz ime Lombardovog orkestra, mozda nije suvise reci da je najpoznatija i najrasirenija pjesma civiliziranog svijeta. Iako velika vecina ne zna njene rijeci, ili barem ne sve njene rijeci, ona je postala nesto poput nacionalne himne svijeta. Pjevamo je za ispracaj Stare i docek Nove, zavrsavamo njome mnogo prijateljsko druzenje, smatramo je medjunarodnim izrazom prijateljstva, drugarstva i nade. U znak pozdrava i kao potvrdu starih prijateljstava, otpjevat cemo je, drzeci se zajedno za ruke. Jer, sve to, danas, i znace one tri jednostavne, keltske rijeci, rijeci iz starog skotskog dijalekta – auld lang syne. Na engleskom, doslovno – old long since, u znacenju “dobri dani, davno prosli.”

Rijeci datiraju barem iz 1711. godine. Ako ostatak rijeci ne znamo, te tri zadnje svakako znamo. Kao i one kojima pjesma zapocinje – Should old acquaintance be forgot...Ostatak pjesme pjevusimo, zatvorenih usta. Ostatak pjesme mozda i zna samo sacica ljudi, a i oni stalno vode raspru oko toga koje su rijeci prave, originalne. Genealogiju pjesme, ionako vec slozenu, jos slozenijom je ucinio, potkraj 18. stoljeca, skotski pjesnik i folklorist Robert Burns.

U davnini, mozda su je uz sivu i vjetrom brisanu obalu sjeverne Skotske, okupljeni oko vatre, i pjevali krsni Skotlandjani, ali Burns je prvi koji tu drevnu skotsku baladu, cuvsi je od nekog starca, zapisuje i original salje Britanskom muzeju, uz komentar: “Ovo je pjesma iz davnih dana, nikad dosad objavljena, nikad zapisana, dok to nije ucinila moja ruka.” Upravo zbog toga, a i zbog cinjenice da joj Burns ipak dodaje svoja dva stiha, mnogi tu pjesmu i pripisuju peru slavnog skotskog barda. Vecini Amerikanaca, medjutim, ionako je poznatija instrumentalna verzija, vecina pjesmu i poistovjecuje s orkestrom Guya Lombarda, on je postao sinoniman s novogodisnjim slavljima. Prije nego sto njega i cujemo – sretna vam Nova godina, uz rijeci koje su mozda Burnsove, a mozda nekog davnog i anonimnog pjesnika, tko zna?, ali rijeci su to koje, nazalost, danas cesto zaboravljamo reci, cak i prijateljima: “Evo ti ruka, vjerni prijatelju, daj i ti meni svoju, pa da ispijemo case, za one dobre dane, davno prosle...”

XS
SM
MD
LG