Većina Amerikanaca neće nikada u životu osobno sresti nekog svojeg predsjednika, a gotovo sigurno neće nikada s njime imati dugih razgovora. No, upravo to je, prije dvadesetak godina, odlučio uciniti autor Bob Greene. U svojoj knjizi "Fraternity – Bratstvo, Putovanje u potrazi za petoricom predsjednika," opisuje rezultate svojih nastojanja.
Bob Greene kaže da je dobio ideju za svoju novu knjigu kada je odlučio krenuti na dugo "putovanje u povijest". Umjesto da obilazi znamenite zgrade i povijesne spomenike, izabrao je nešto drugo – odlučio je obići petoricu bivših predsjednika - Nixona, Forda, Cartera, Georgea Busha starijeg i Reagana. Da bi ostvario svoj naum, trebalo mu je ukupno petnaest godina. Sa svojim sugovornicima nije razgovarao o politici ili povijesnim događajima u kojima su sudjelovali, već ih je pokušao upoznati kao ljude.
"Prvo sam posjetio predsjednika Nixona. Sjetio sam se kako su ga ljudi običavali zvati 'Tricky Dick – Varljivi Dick' i kako su znali pitati: 'Biste li od ovoga čovjeka kupili rabljeni auto?' Pitao sam ga: 'Jesu li takve stvari vrijeđale Vaše osjećaje?' Rekao mi je: 'Da sam imao osjećaje, nikada ne bih preživio'."
Nixon je još povjerio Greeneu da, cak i kada radi sam, uvijek nosi sako, te da ga i prijatelji zovu "gospodine predsjedniče". Iz tog susreta razvila se dugogodišnja korespondencija. Greene se susreo i s Jimmyem Carterom. "On i njegova supruga bili su vrlo povrijeđeni kada su stigli u Washington. Mediji su ih ismijavali kao priproste i neupućene. Karikaturisti su Cartera prikazivali sa slamom koja mu viri iz ušiju. Također je ostao zapamćen po tome sto je uvijek brinuo o svakom, pa i najmanjem detalju."
Bob Greene upoznao je Georgea Herberta Walkera Busha kada je bivši predsjednik držao govor u jednom hotelu u Chicagu, u društvu svojeg starijeg sina, danas guvernera Floride Jeba Busha. Kako autor priča, dok je Jeb u susjednoj sobi radio na svojoj predizbornoj kampanji, predsjednik Bush i on su razgovarali o baseballu. "Vidjelo se da je ponosan na svoje sinove. Znao je da će, kada uđu u političke vode, doživjeti niz teških udaraca. Znao je da u političkom životu vlada otrovna atmosfera. No, svojim je najvećim postignućem smatrao upravo činjenicu da se i njegovi sinovi žele baviti politikom, poput njega."
Bob Greene nije u svoju knjigu uvrstio Billa Clintona, a Ronald Reagan se u njoj pojavljuje samo indirektno. Autor je trebao nazočiti banketu na kojem je trebao biti prisutan i predsjednik Reagan, no tada je bas bilo objavljeno da predsjednik pati od Alzheimerove bolesti. "To bratstvo bivših predsjednika, o kojem pišem, u velikoj je mjeri bratstvo gubitnika. Predsjednik Nixon morao je odstupiti s dužnosti. Predsjednici Carter, Bush stariji i Ford nisu uspjeli osvojiti drugi mandat. A predsjednik Reagan je pretrpio najveci gubitak, izgubio samog sebe."
No, iako s čežnjom – i određenim osjećajem gubitka – gledaju na svoje dane u Bijeloj kući, bivši predsjednici – kaže Bob Greene – ipak pokazuju onu istu ambiciju koja ih je svojedobno dovela na čelo zemlje. Kako dodaje, da bi se dospjelo na takav položaj potrebno je imati "unutarnju glad za uspjehom", a to bi morali zapamtiti i svi oni koji sanjaju o tome – da jednog dana postanu predsjednikom. Bobu Greenu, autoru knjige Bratstvo, Putovanje u potrazi za petoricom predsjednika, njegovo je „putovanje“ pomoglo da shvati kako je, i zasto, tom malom bratstvu, toj petorici, to i uspjelo, ali i kako je to dalje zivjeti s posljedicama takvog uspjeha.