Život Christophera Reevea obilježili su uspješna glumačka karijera u kostimu Supermana i, kasnije, oduzetost i borba za nove lijekove protiv nepokretnosti.
Christopher Reeve rođen je 25. rujna 1952. u New Yorku. Otac mu je bio pisac, prevoditelj i profesor slavenskih jezika i kreativnog pisanja na sveučilištu Columbia. Mali Christopher je počeo glumiti još kao dijete, kao volonter u jednom kazalištu. Nakon što je diplomirao na sveučilištu Cornell 1974, počeo je nastupati u kazalištu i na televiziji.
Prvi filmski uspjeh bio mu je – prvi film o Supermanu, koji je premijerno prikazan u prosincu 1978. Producenti su pregledali audicije više od dvije stotine glumaca, ali je tek Reeve dobio "zeleno svjetlo" za ulogu omiljenog nadljudskog junaka. "Superman" je u prvom tjednu prikazivanja zaradio 12 milijuna dolara i daans je jedan od najunosnijih filmova svih vremena. "Superman II" počeo se prikazivati u lipnju 1979. i samo je prvog dana zaradio rekordnih više od 5 milijuna dolara.
Christopher Reeve se vratio na pozornicu 1980, odbivši nekoliko unosnih filmskih uloga da bi se posvetio svojoj obitelji. U to se doba intenzivno bavio sportom, između ostaloga jedrenjem i jahanjem. Život mu se iz temelja izmijenio jednog sunčanog dana u svibnju 1995, kada je pao s konja na jednom natjecanju. U dobi od 43 godine, ostao je paraliziran od ramena niže zbog ozljede kičme.
U početku nije mogao disati bez pomoći aparata za disanje. No, ipak je neprekidnim vježbanjem uspio naučiti disati sam sve duže i duže. Kasnije je to iskustvo usporedio s pripremanjem za najtežu ulogu svog života. Reeve se vratio kući svojoj obitelji u Bedford u saveznoj državi New York, nakon 24 tjedna rehabilitacije u Kesslerovom institutu u New Jerseyu. Nakon prve godine života u paralizi, opisao je u jednom intervjuu kako se nosi sa svojim novim, nepokretnim životom.
"Nije lako biti nepokretan od ramena naniže, pogotovo ne za nekoga tko je bio tako aktivan. To je velika psihološka promjena. Imam dobrih i loših dana. Srećom, imam više dobrih, nego loših dana. Polako prihvaćam svoje novo stanje. Moram prihvatiti činjenicu da mi je život nametnuo neka ograničenja, ali ne moram trošiti vrijeme neprestano misleći o tim ograničenjima," kazao je jednom prilikom.
Ovaj bivši junak akcijskih filmova vjerovao je da svatko može
"Mislim da u svima nama postoji veličina koje nismo svjesni. Kada nas pogodi tragedija, ta se veličina može iskazati. Tragedija nam može donijeti novu odlučnost. Mislim da je bolje tražiti rješenje za probleme, nego sažalijevati samog sebe. U tome nema budućnosti," izjavio je.
Christopher Reeve je vjerovao da će znanstvenici u doglednoj budućnosti pronaći lijek za ozljede kičme poput njegove, ukoliko im se osiguraju sredstva za istraživanja.
"Borit ću se za lijek. Borit ću se za financiranje tih istraživanja. Borit ću se za promjene. Do 1993, nitko nije vjerovao da se oštećenja leđne moždine mogu liječiti. Svi su vjerovali da su beznadežne. Prije pet godina, ja ne bih mogao sjediti ovdje s vama, već bih vjerojatno ležao u nekoj bolnici. Mi smo samo korak od pronalaženja lijeka," kazao je u jednom intervjuu.
Na Paraolimpijadi u Atlanti 1996, izjavio je da ljudi ne bi trebali sažaljevati mlade sportaše-invalide. Kako je rekao, ti su ljudi utjelovljenje pobjede ljudskog duha, jer su nadišli teške oblike invalidnosti da bi se natjecali.
"Da. Biti hendikepiran je nesreća. No, trijumf duha, natjecateljskog duha, potreba da se uspije, da se bori za dostojanstvo – sve to brzo uklanja svaku tendenciju da se o tim ljudima misli kao o jadnicima. Oni su izvanredni i služe kao inspiracija svima nama," kazao je.
Christopher Reeve nikada nije izgubio nadu da će ponovno prohodati. Umro je od srčanog udara u New Yorku.