Ovog ljeta se navršava 200 godina otkako su kapetani američke vojske Meriwether Lewis i William Clark poveli ekspediciju uzvodno rijekom Missouri u otkrivanje tada najnovijeg dijela Sjedinjenih Država, poznatog pod nazivom Teritorij Louisiane. Njihov se put najčešće opisuje herojskim riječima: odvažni avanturisti, pioniri američke sudbine, ustroj koji je potakao bjelačko naseljavanje Zapada. Ali, potomci više od stotinu indijanskih plemena, koja su Lewis i Clark sreli na svom putu, imaju drugačije mišljenje - često ne baš najlaskavije - o toj povijesnoj ekspediciji. Curt Nickisch je slijedio put ekspedicije kroz ravničarski dio država Južna i Sjeverna Dakota.
Ljudi koji putuju tragom Lewisa i Clarka kroz Dakote baš se ne osjećaju dočekani dobrodošlicom kada stignu do rezervata indijanaca plemena Standing Rock, iz naroda Sioux. Na ploči ispred turističkog ureda piše: "Ako je ovo turistička sezona, zašto onda ne možemo na njih pucati?" Turizam plemena u nadležnosti je LaDonne Brave Bull. Pogledavajući široku rijeku Missouri, ona kaže da ne shvaća opčinjenost Lewisom i Clarkom.
"Oni uopće ništa nisu učinili. Došli su rijekom u čamcu; nisu znali kuda idu. Pojma nisu imali o zemlji kojom putuju. Nama, oni su izgledali kao izgubljeni ljudi koji lutaju divljinom."
Gospođa Brave Bull, u prijevodu 'Hrabri Bik', bila bi mnogo sretnija kada ovi istraživači ne bi bili tako značajne ličnosti njezine povijesti. Lewis i Clark su, zna se, bili vrlo blizu otvorenog sukoba s pripadnicima plemena Teton Sioux tek nešto više nizvodno od mjesta današnjeg turističkog ureda. Kasnije je kapetan Clark nazvao Tetone 'zlim kreaturama jedne rase divljaka'. Gospođu Brave Bull taj opis vrijeđa, a vrijeđa ju i povijest koja je iz tog opisa proizašla: bjelačka naselja i vladina politika koja je njezino pleme zatvorila u rezervate … i doprinijela nestanku desetaka plemena njezinog naroda. Ona za to u potpunosti krivi Lewisa i Clarka.
"Zbog njih, naš je narod zauvijek izmijenjen. Ne znam kako itko može na glasnike smrti gledati kao na heroje."
Ogorčenost poput njezine široko je rasprostranjena u plemenu Standing Rock, te ono s vrlo malo entuzijazma sudjeluje u proslavi dvjestogodišnjice ekspedicije Lewisa i Clarka. No, neki Indijanci smatraju da plemena poput Standing Rock Indijanaca propuštaju priliku kakva se rijetko ukazuje - indijanska bi plemena trebala iskoristiti šansu da tisućama zainteresiranih pokažu i svoju stranu priče. Naglasak na indijanskoj perspektivi proslave čuje se i u televizijskim najavama koje emitira Savjet za proslavu dvjestogodišnjice ekspedicije Lewisa i Clarka.
'Prije dvjesto godina, Lewis i Clark su tragali za riječnim putem do Pacifika. Ono što su stvarno otkrili bilo je 58 gostoljubivih naroda, koji su njihov put mogli okončati istog trenutka, ali su im, umjesto toga, pomogli i spasili njihovu ekspediciju.' Tako proslavu reklamiraju organizatori, ali, za mnoga od tih plemena pitanja poput siromaštva, nezaposlenosti i kockanja zauzimaju mnogo važnije mjesto na rang-listi prioriteta od povijesti. Poslodavaca je u indijanskim rezervatima vrlo malo - ponajviše su to ustvari kockarnice. Stopa nezaposlenosti od 70 posto kritično je pitanje; obilježavanje obljetnice Lewisa i Clarka, nije - kaže Kay Gourneau iz indijanskog rezervata Lower Brule.
"Više se ne možemo vratiti i živiti kao ranije na ravnicama, slijedeći buffala … to je prošlost. Sada znamo da moramo učiniti što god možemo da obrazujemo djecu tako da mogu biti konkurentni u svijetu u kakvom danas živimo."
Povjesničari kažu da Indijanci imaju što za reći ako razotkriju svoju perspektivu. Na mjestu rekonstruiranog Fort Mandana, mjesta u Sjevernoj Dakoti gdje je ekspedicija provela svoju prvu zimu, sadašnji prikaz ističe drvenu batinu, ojačanu bodljikavom žicom, oružje koje su istraživači izradili i ponudili Indijancima lokalnog plemena Mandan u zamjenu za povrće. U svojoj verziji priče, kažu povjesničari, Indijanci bi mogli staviti naglasak ne na to krvoločno oružje, nego na dobru volju koje je pleme Mandan pokazalo hraneći čitavu ekspediciju iz svojih skromnih zaliha kukuruza, graha i drugog povrća. Bez pomoći tog plemena, svi se slažu, ekspedicija nikada ne bi preživjela. Slično misli i Amy Mossett, pripadnica plemena Mandan i članica Odbora za proslavu dvjestogodišnjice ekspedicije Lewisa i Clarka.
"Jedna od stvari koje govorim plemenima uzduž puta ekspedicije jest: mi imamo što slaviti! Mi možemo slaviti da smo preživjeli Lewisa i Clarka … da smo preživjeli sve što su oni predstavljali … sve zbog čega su došli u našu zemlju … i sve što se dogodilo nakon njih, sve to smo mi preživjeli."
Gospođa Mossett pokušava navesti što više plemena da u većoj mjeri sudjeluju u proslavi obljetnice. Vremena još ima - proslave traju sve do kraja 2006. godine. Ona se nada da kada indijanska plemena ispričaju svoje priče, to će osigurati postojanje i indijanske perspektive u budućem iznošenju povijesti ekspedicije Lewisa i Clarka.
