Njegova karijera obuhvatila je gotovo pet desetljeća; donijela mu više od stotinu pobjeda u najrazličitijim disciplinama, preko 50 s Indy automobilima – upravo se navršava 35 godina od njegove pobjede na utrci “500 milja Indianapolisa.” Njegova duga lista osvojenih prvenstava, nagrada i priznanja jamči mu vječni epitet jednog od najboljih, najpoznatijih vozača svih vremena. “Postigao sam vjerojatno i više nego sto sam zaslužio, sport mi je bio vrlo naklonjen,” skromne su riječi s kojim je legendarni Mario Andretti počeo svoj ekluzivni intervju za Glas Amerike.
Dan našeg razgovora,bio je jedan od rijetkih dana kad se Mario Andretti zatekao kod kuće, u Nazarethu, u saveznoj državi Pennsylvaniji. Vozač Andretti je u mirovini i ne putuje više luđackim tempom preko Atlantika i natrag, da bi sudjelovao na Grand Prixu ili nekoj američkoj automobilskoj utrci, ali današnji, 64-godišnji, businessman Andretti, jednako je uspješan i njegovi ga poslovi i obaveze, kao i njegovo vozačko nasljeđe, jos uvijek, 20-ak dana u mjesecu, odvode od kuće, na razne strane Amerike i u druge zemlje. Ovog je vikenda, naravno, u Indianapolisu. Naš se razgovor, ipak, prvo poveo o Motovunu, rodnoj Montoni Marija Andrettija, koja mu je, povodom 35. obljetnice njegove pobjede na utrci “500 milja Indianapolisa,” i posvetila izložbu. Mario najtoplije zahvaljuje entuzijastima u tom gradu.
O djetinjstvu u svojoj Montoni, Mario priča s puno nostalgije iako kaže – to su bile ratne i tužne godine. Motovun je, s bratom-blizancem, Aldom, i obitelji, napustio 1948, sedam su godina proveli u izbjegličkom logoru u Lucci, u Toskani i, potom, kao toliki drugi, emigrirali u Sjedinjene Drzave, to se roditeljima, u tom trenutku, činilo kao jedino riješenje. Brači je bilo 15 godina, obitelj se naselila u Nazarethu, u Pennsylvaniji, gdje je već, od 1909, živio majčin brat, ujak Toni. Otac Mariov je rekao, dobro, ostat ćemo, možda, pet godina i onda se vratiti. Bila je 1955, obitelj je zauvijek ostala u Nazarethu. Istina, Aldo je, 1964, preselio u Indianapolis, a sestra u Melbourne, u Floridi, ali Mario je, sa svojom obitelji, ostao u Nazarethu. Voli ga danas iz istih razloga iz kojih mu se dopao 1955, kad je u njega stigao...: ”Meni je to bio divan, mali grad, pun šarma i prijaznih ljudi”, priča Mario o tome kako je bilo kad su još jednom morali preseliti: “Djeca se brzo privikavaju....Mogli smo misliti i da nam je život bio težak, ali nismo. Roditelji su se pobrinuli da nam život bude što normalniji. Puno puta sam rekao, ponovit ću i sada – nismo bili gladni, nismo zebli, išli smo u školu, nismo patili. Igračaka nismo imali, ni puno drugih stvari. Prijatelje smo odmah našli, ali, znate dok je obitelj na okupu, sve je lakše preživljavati. U Nazarethu sam svoju obitelj stvorio, djecu podigao i tu sam vrlo sretan.” ”
Kako je jednom dječaku iz Motovuna pala na pamet ideja da postane vozač trkaćih automobila? - “To bi bila zadnja stvar koju biste očekivali, u obitelji nije bilo nikoga tko bi mene, a i mog brata, u tom smjeru uputio, ali obojica smo sanjali isto. Ne znam, nešto nas je ‘zapalilo’ još jako rano. Bilo nam je 8 ili 9 godina kad smo počeli pratiti auto-utrke. Italija je tada imala, i bila jako ponosna, i na svoje trkače automobile, bili su najbolji, i na svoje tadašnje prvake – Farrinu, Ascarija...Mi, djeca, zaljubili smo se u ideju, to nas je držalo i kad smo došli u Ameriku.” - kaže Andretti.
U Nazarethu, koje li sreće, brača su našla i trkalište. Jest da je bilo malo drugačije, ali već 1958, tri godine po dolasku, počeli su praviti vlastite trkače aute. Godine 1959., počeli su se i utrkivati i od tog trenutka, kaže Mario, povratka više nije bilo! Ako treba jednom čovjeku pripisati najveći utjecaj, onda je to Alberto Ascari, kaze Mario, Ascari je postao njegov idol. U Nazarethu, čovjek po imenu Jimmy Taviano je njemu i Aldi financijski pomogao, priskočili su i neki drugi i tako je krenulo, skromno, ali krenulo. Što su roditelji na to rekli, jer i Mario i Aldo su još bili maloljetni? Andretti kaže: “Eh, to je priča za sebe. Otac nije htio ni čuti ni znati, jako se protivio, sve što je on o sportu znao bile su nesreće i smrtni slučajevi. Ali, mi smo, svejedno, nastavili, ne ponosim se baš time što smo mu prkosili, ali kasnije, kad je vidio koliko smo strasti u to unosili, popustio je i postao nas najvatreniji navijač.” A, da nije postao vozač? Je li neki drugi san imao? Mario priznaje da nikakav “plan B” nije imao, ali da bi vjerojatno postao pilotom, to je nešto što ga i danas jako privlači i fascinira. Puno je, kaže, razmišljao o tome da se upiše na Zrakoplovnu akademiju, ali stvari u motosportu počele su se za njega razvijati brzo i napustio je tu ideju.
U 35 godina koliko je prošlo od jedne Mariove velike pobjede, one u Indianapolisu, što se promijenilo u sportu? - "Promjene su, kao sto biste i očekivali, u tehnologiji, inače mislim da je ta utrka, u ono vrijeme, bila čak popularnija nego što je danas. Nije bilo toliko izbora kao sada. “500 milja Indianapolisa” bila je doista važna utrka. Meni je pobjeda na njoj donijela dramatične promjene, na bolje, otvorila mi tolike mogućnosti, mislim da taj učinak danas ne postoji. Što se same utrke tiče, vjerojatno je jos uvijek najpoznatija na svijetu. Za mene je, kako rekoh, bila jako dobra, ne tako dobra za mog sina Jeffa, ali jako dobra za Michaela.”- kaže Andretti.
Iz Indianapolisa, Mario nosi još jednu vrijednu i dragu uspomenu – trenutak kad su se, 1992, četiri člana obitelji Andretti našla na startu. “Nas četvorica, priča Mario, “moja dva sina i nećak, svaki u svom cockpitu. Baš sam neki dan gledao tu fotografiju, nas četvorica, poredani jedan do drugoga. Da, bio je to ponosan trenutak, moj nećak, John, ostvario je san koji njegov otac, moj brat Aldo, zbog povreda koje je zadobio na početku svoje karijere, nikad nije mogao. Ali, vidio je svog sina tamo i ja tocno znam kako se on osjecao, bio je to za njega najveci trenutak njegovog zivota.” Mariju se tu glas malo slomio, nakon svih ovih godina, još uvijek mu je teško što brat Aldo nije imao istu priliku kao i on, Mario. Ali, onda je odmah nastavio o tome kako to izgleda sjediti na startu i što prolazi kroz misli vozaču kad odjekne onaj poziv “Gentlemen, start your engines...”, Andreti kaže: “Uzbuđenje je, očito, veliko, zbog važnosti događaja sve je naelektrizirano, možete i sami vidjeti – ako dan dobro prođe, vas će se život vrlo promijeniti. Napetost je zbog toga ogromna, ali trenutak kad čujete one riječi – Gospodo, upalite svoje motore, to je najbolji trenutak, tad znate da idete u svoj ‘ured,’ idete raditi. Do tog trenutka, toliko je vike i galame, što samo pridodaje nervozi, ali kad čujete te riječi, za vas ne postoji više ništa drugo osim koncentracija na utrku, odjednom – u miru ste sa samim sobom. I kazete sebi – OK, idem na posao!” Istini za volju, zadnjih se godina čuo poziv “Ladies and gentlemen, start your engines,” što Mario misli o ženama u motosportu? ”Dobrodošle su, naravno, i nema dvojbe da dodaju mistici sporta, neke su postigle i prilično uspjeha, ali nijedna se jos nije našla medju prva tri vozača. Mislim da je sport muškarcima orijentiran, potrebna je fizička izdržljivost i snaga i tu je ženama teže. Ne postoji nikakva podjela na ‘žensku’ i ‘mušku’ ligu, žene su, ovako, bačene u muški svijet i nije im lako." - kaže Andretti.
Vozio je Indy car, vozio je Formulu 1 (a i mnoge druge), no, radio učestale i duge prijelaze iz Amerike u Evropu... kako se u te dvije discipline, kako mu je, u obje, uspjevalo ostvarivati vrhunske rezultate? - “Mislim da je to stvar želje...goruće želje da se uspije, motosport može biti mnogostruk, razne discipline i kategorije. Većina vozača specijalizira se samo za jednu i s njom su zadovoljni. Nekolicina nas usudila se iz jedne u drugu, to je individualna stvar. Ja sam imao znatiželju, htio sam vidjeti imam li i vještine potrebne za druge automobile, pokušati i iz tih vožnji izvući zadovoljstvo. Uživao sam u svakoj od disciplina, velikih i malih, ali najdraži mi je bolid, jednosjed, on je, za mene, ‘rasni, punokrvan konj’. No, izlaziti iz svoje ‘pregrade,’ pobjeđivati izvan nje, pružalo mi je nevjerojatno veselje i profesionalno zadovoljstvo.” - kaže Andretti.
Formula 1 je bila njegova prva ljubav, i dalje je njegovom srcu jako draga, ona ga je sportu i privukla, ona je međunarodna, znaći Svjetsko prvenstvo, i njega je na druge kontinente vodila, stavljala ga u posebne, nezaboravne ambijente, obožavao je, kaže, voziti za Ferrari, Lotus i Alfa Romeo. "Indy automobili su, dodaje Mario, višenamjenski, možete ih voziti na trkačoj stazi i na cesti...ali, kad vozite, kad ste na trkalištu, bez obzira na disciplinu, svejedno je, svatko želi isto – pobijediti u utrci! S pobjedama Schumachera, današnja je situacija s Formulom 1 postala, kažu neki, neuzbudljiva. Ima li Signor Andretti neku ideju, savjet, kako te utrke učiniti zanimljivijima, manje predvidivima? Andretti odgovara: “To i je ključna riječ – manje predvidivima....Cijela je stvar, mislim, postala malo dosadna. No, uvijek se nešto na njima događa sto je zanimljivo ili neočekivano, kao ono nedavno, s Michaelom, u Monacu....Ali, ako su momci dobri, nije njihova krivica što pobjeđuju. Schumacher i Ferrari, kao savršeni su brak. Hoce li ga drugi timovi malo uzdrmati,” dodao je Mario kroz smijeh, “to o njima ovisi.”
Na pitanje što je njega tako dugo motiviralo – novac, status, rezultati, Mario je odgovorio: "velika strast, kao prvo. Strast koju nije moguće riječima opisati, žarka želja da se vozi. S održavanjem te motivacije, kaže, nije nikad imao problema. Novčana je strana bila samo jedan dio svega, ali nikad, naglasio je, glavna motivacija. Ostao je u sportu što je, fizički, mogao duže, vozio je sve do svoje 54-e, trudio se, kaže, iscjediti svaku kap iz svoje karijere, žrtvovao puno od obiteljskog života. Savjet drugima, mlađima? Ako sport volite kao što sam ja, onda niti jedna žrtva ne smije izgledati kao žrtva, morate biti sebični, morate se određene discipline pridržavati i pred utrke – zabave propuštati. No, sve je to stvar svakoga posebno, ne možete drugima govoriti što treba činiti, sto ne treba. Odluka mora dolaziti od vas, iz unutra. Mario, o čemu ste razmišljali, što je je kroz vašu glavu prolazilo, onog devetog listopada 1994, kad ste, na stazi Laguna Seca krenuli u svoju arrivederci vožnju? - “Da budem iskren, nisam želio da taj dan završi..Cijela ta sezona, želio sam da traje zauvijek. Bio sam tako nesretan kad je trebalo napustiti cockpit. Ali, odnio sam odluku, smatrao da tako treba biti. Ali, toliko sam još u vožnji uživao, htio sam da taj dan potraje vječno!”
Svoje sinove, Michaela i Jeffa, kaže, nije na sport ni nagovarao ni od njega odvraćao. “Momci su uz sport odrasli, scena je za njih bila postavljena od djetinjstva. Znali su kako sport izgleda, mogli su se odlučiti za nešto drugo, ali nisu. To je bio njihov izbor. Kad su tako odlučili, naravno da sam ih podržavao. Milijun sam puta rekao, bilo bi od mene licemjerno da sam im govorio – nemojte se tim sportom baviti, opasan je, jer ja sam sam se njime toliko dugo bavio. Moj mlađi sin, Jeff, gotovo je glavom platio, u Indianapolisu, 1992. Kao što vidite, ništa nikad nije zajačeno i sigurno! Jeff je u sebi imao želju za uspjehom, ali nije išlo, ne tako dobro kao Michaelu. A, nije se, nažalost, posrećilo ni mom bratu, Aldu.” - kaže Andretti.
Michael Andretti sada je vlasnik četveročlanog tima, u IRL seriji. Po riječima oca, vrlo je sretan i zadovoljan tom ulogom, izvan cockpita. Povukao se prošle godine, odmah nakon Indianapolisa, u dobi od 40 godina; osjetio je, kaže Mario, da je tog časa bilo dosta. Sad uživa u poslovnoj strani sporta. “Ima četiri doista dobra vozača, ova im je godina dobra, mislim da su im šanse vrlo dobre za utrku na 500 milja, a mi, ostatak obitelji, zna se – bit ćemo nervozni i griste nokte, kao obično. Ja nikad nisam bio dobar promatrač utrka, znate, znam previše o njima, znam točno što se zbiva. Kad su mi sinovi vozili, nikad nisam gledao, na startu bih uvijek prekrio oči rukom.” Michael je, prošle godine, osnovao i svoju fondaciju, posvećen je djeci i želi, što je moguce više, vratiti natrag zajednici. Tata Mario se time jako ponosi!
Kojom se pobjedom najvise ponosi u vlastitoj plodnoj karijeri? - ”Svjetskim prvenstvom! Kao sto sam ranije rekao, zbog Grand Prixa sam i sam sanjao da postanem vozač. Sreća je htjela da pobijedim u Monzi, na talijanskom Grand Prixu, tu sam vidio i svoj prvi prvcati u zivotu, 1954. godine. Svjetsko prvenstvo za mene je bilo nesto fantastično, mogao sam reći, eto, ostvario sam svoj najambiciozniji cilj.” - rekao je Andretti.
Nedostaje li u kruni, ipak, neki dragulj za kojim tiho pati? - ”Moram biti zadovoljan i zahvalan za sve što sam postigao, mislim da sam u sportu vjerojatno postigao i više nego sto sam zaslužio, motosport je prema meni zaista dobar i darežljiv bio. Da, naravno, jedan dragulj u kruni nedostaje – 24 sata La Mansa. Osam ili devet puta sam pokušavao, najbolje što sam postigao, bilo je drugo mjesto. To je jedan od klasika na kojemu nisam uspio. Da jesam, sve bi bilo kompletno, ali – nije mi, izgleda, bilo namijenjeno. Je li mi užasno žao, patim li zbog toga – ne, ni na koji način, sigurno.”
Od svih trkačih staza, Mariju je najmilija ona u Monacu. Zato što je “tako elegantna, tako lijepa, sve što zamisliti možete. Također, gadna za živce, ali ima u njoj nešto posebno, nijedna nije kao ona.”
Mario je vrlo zabrinut stanjem utrka bolidima u Americi, IRL-CART raskol još uvijek postoji, ima li nade da će se uskoro naći neko riješenje? -”Nazalost, taj tužni problem još uvijek postoji. Mislim da je oslabio ulogu utrka bolidima u Americi. Imate sada dva entiteta koji vuku u istom smjeru, privlače istu publiku, raskol je doveo do puno negativnih emocija, ljubitelji sporta dijele se na jendu stranu i drugu. Dokle god ta situacija traje, niti jedna strana neće napredovati i prosperirati na način na koji bi trebala, redovi su podijeljeni. Vrlo, vrlo nesretna situacija, koja, po mom mišljenju, može biti riješena samo kompromisom u kojem će dvije strane opet udružiti snage. Po meni, to je već odavno trebalo učiniti, jer taj razdor djeluje vrlo loše i u mnogome šteti naročito Indianapolisu, jer prepuštena je sumnji činjenica da, možda, svi najbolji, iz tih dviju organizacija, nisu u Indianapolisu. A trebali bi biti, jer nevjerojatno bi mu pridonijeli. Eto, tako stvari stoje, politički, mislim, najbolje bi bilo ponovno ujedinjenje.” Na njemu, Mario Andretti i neumorno radi. I kaže – da do riješenje sada, ovog časa, dođe, ono nikako ne bi bilo ni dovoljno brzo ni dovoljno rano, toliko mu je to važno.
Inače, Andretti-businessman ima pune ruke posla koji ga drži, kaže, podalje od nestašluka. Benzinske crpke u području San Francisca, u Las Vegasu - škola za vozače trkačih automobila, ona ga jako veseli, ima nekoliko auto-salona, vinariju Andretti, u Napi, u kojoj bi, da može, priznaje, želio i puno čečće boraviti zbog vina, koje oduvijek voli, a i zbog ljepote kraja. Ali, ima dobrog vinara koji brine za Andretti vina – Boba Pepija. Vina radi pod tri etikete, jedna nosi ime – Montona! Montona Chardonnay, Montona Merlot i Montona Cabernet Sauvignon. Ta su najbolja, zaslužila su ime - Montona.
Kad mu ostane slobodnog vremena, Mario se bavi nizom sportova, ljetnih i zimskih. Kad ne radim, kaže kroz smijeh, onda tek radim!
A što drzi kod kuce, u garazi? Lamborghini Diablo, Corvette, BMW 760.....i par drugih. Susreti s policijom, kaže, uglavnom prolaze dobro. Dijelom stoga sto uglavnom ne vozi vratolomno, dijelom i stoga što prema njemu obično pokazuju blagost. Ime, dodaje uz smijeh, često je pomoglo.
U Motovunu je zadnji put bio 1989. Nada se da do novog posjeta neće još proći dugo, jer često, kaže, misli na svoje rodno mjesto, nostalgija ga vuče tamo, korijeni obitelji su tamo i mjesto je, dodao je na kraju, jednostavno – prekrasno!
Mille grazie, Mario!