Fenomen islamskog radikalizma je prolazan – tvrdi Salman Rushdie, pisac “Sotonskih stihova” i predsjednik američkog odjela međunarodne književne udruge PEN. No, kako odmah dodaje, radi se o prolaznosti “u povijesnom smislu”, a ona može trajati i pedeset godina.
Nakon što je vrhovni vjersko-politički vođa Islamske republike Iran, ajatola Khomeini objavio vjersku zapovjed – takozvanu “fatwu” – da se ubije Salmana Rushdia, pisac “Sotonskih stihova” se godinama skrivao od potencijalnih izvršitelja kazne. Opasnost nije dolazila samo od iranskih sljedbenika Khomeinija, nego i od drugih vjerskih fanatika koji su vjerovali u “fatwu” kojom se Rushdia optužuje za bogohuljenje – najgrublje vrijeđanje muslimanskog proroka Muhameda.
Smrtna presuda izrečena u Teheranu krajem 80-ih godina ostala je na snazi skoro deset godina. Što je, u stvari, bilo u pozadini Homeinijevih izricanja “fatwe” – pitamo pisca “Sotonskih stihova”.
Salman Rushdie: Bio je to Homeinijev zadnji udarac. Ubrzo nakon što je doživio užasni debakl u ratu s Irakom, želio je na kraju života učiniti nešto veliko što će se pamtiti, a ja sam imao tu lošu sreću da mu se zateknem na putu. Da su “Sotonski stihovi” objavljeni samo šest mjeseci kasnije, “fatwe” ne bi bilo, jer je Homeini umro. Drugi razlog je taj što pišem knjige koje se mulama ne dopadaju... što meni ne smeta, jer postoji samo jedna stvar koja je još gora od negativne kritike od strane mula, a to je – njihova pozitivna kritika.
Salman Rushdie ističe da je upravo u tome i prava uloga umjetničkog djela –da postavlja ponekad teška pitanja, ili se zalaže za teško prihvatljive prijedloge, a sve sa ciljem pokretanja rasprave. Jedan od načina na koji se slobodno društvo razvija je vođenje otvorenih rasprava uz pomoć kojih se dolazi do rješenja, koje u neko kasnije vrijeme možda opet treba preispitati. Prema riječima Rushdia, umjetnost nije samo pasivna i nije joj jedini cilj zadovoljiti ljude, nego mora postavljati i teška pitanja o društvu, zajednici i pravcu u kojem se oni kreću. Pa ipak - upitali smo pisca “Sotonskih stihova” – je li tokom višegodišnjeg straha od izvršenja smrtne kazne požalio što je napisao to knjigu?
Salman Rushdie: Ne, vrlo sam ponosan na nju i ne mogu ni zamisliti svoje radove bez te knjige. Pisao sam je pet godina i žaliti zbog toga bilo bi isto kao i požaliti za pet godina života. Sada, nakon što se prašina slegla, knjigu se konačno počinje čitati kao literalno djelo, a ne nekakav skandalozni rad. Dugo je godina ona gledana kroz prizmu politike, teologije i slično, a ne literaure. Galama koja se digla oko nje onemogućila je da ju se čita kao roman.
Godine koje je zbog nečijeg vjerskog fanatizma morao provesti u strahu čine Salmana Rushdija kompetentnim sugovornikom na temu jačanja islamskog fundamentalizma. Kako kaže, ne radi se o fenomenu koji je svugdje isti. Iranski je fundamentalizam drukčiji od talibanskog, a taj je pak drugčiji od onog koji se razvija u Egipu, ili Alžiru. No, ako postoji nešto što je svim tim islamskim fundamentalizmima zajedničko, onda je to relativna kratkotrajnost ovog fenomena – smatra Rushdie.
Salman Rushdie: Kratkotrajnost u povijesnim relacijama može biti i 50 godina, iako takvo razdoblje djeluje kao dugotrajno u okvirima jednog ljudskog života. … Radikalni islam postoji svugdje gdje ima muslimana – u većoj, ili manjoj mjeri. U zemljama gdje je ta ideologija bila sve bliža vlasti, ili je preuzimala vlast – tamo je narod počinjao sve više osjećati odbojnost prema fundamentalizmu. Tako je narod Irana, relativno brzo nakon dolaska mula na vlast shvatio da to, ustvari, nije ono što su željeli. U Afganistanu je to išlo još brže i narod je vrlo brzo počeo prezirati Talibane.”
Salman Rushdie dalje navodi primjer Alžira, gdje su islamisti bili u naglom usponu da bi danas njihov utjecaj bio znatno smanjen. O gubljenju moći radikala govori i primjer Malezije, gdje je na mjesto radikalnog islamskog premijera sada došao umjereni političar, što je odraz udaljavanja glasača od fundamentalizma, obrazlaže pisac “Sotonskih stihova”.
Salman Rushdie: Sudeći po tim primjerima radikalnog islama u zemljama u kojima je on bio najnaglašeniji, događa se nešto poput visoke temperature koja brzo prođe. Narode privlače ideologije koje nešto odbacuju, koje omogućuju da se ne bude zapadnjak, te da se pronađe neki vlastiti identitet. Takva romantična privlačnost postoji, ali se ona vrlo brzo istroši.
Za 50 godina – zaključuje Rushdie – ova bi tema mogla biti stvar prošlosti i povijesti. Iako je to razdoblje za pojedinca dugotrajno, ono je jako kratkotrajno kada se gleda u povjesnom kontekstu – smatra pisac Sotonskih stihova i predsjednik američkog PEN-a Salman Rushdie.
