Od kraja hladnog rata, Sjedinjene Države su se u prosjeku svakih godinu i pol angažirale na novom projektu "izgradnje nacije". Na nedavnoj konferenciji u Washingtonu, analitičari su raspravljali o poukama koje se mogu izvući iz prethodnih takvih angažmana za obnovu Iraka i Afganistana.
Analitičari govore o dvije faze u izgradnji nacije. U prvoj, neposredno nakon sukoba, ponovno se uspostavljaju osnovne usluge, kao što su vodoopskrba i zdravstvena skrb. U drugoj se stvaraju održive političke i ekonomske institucije. Francis Fukuyama, profesor političke ekonomije na sveučilištu Johns Hopkins kaže da će, sudeći po primjerima Somalije, Kosova i Bosne i Hercegovine, vjerojatno proći godine prije nego što Irak i Afganistan budu u stanju funkcionirati bez pomoći izvana.
Keneth Pollack, stručnjak iz instituta Brookings, smatra da je najveći američki promašaj loša sigurnosna situacija u iraku. "Nismo u Irak doveli dovoljno vojnika iz Sjedinjenih Država i drugih razvijenih zemlja, koji nam trebaju za osiguravanje našeg osoblja, humanitarnih djelatnika, nevladinih i međunarodnih organizacija i – prije svega, samih Iračana".
Slaba sigurnosna situacija, kaže gospodin Pollock, odbija ulagače, stvara atmosferu nepovjerenja i olakšava uspon radikalnih islamskih čelnika. Mnogi strahuju da iračka vlada neće biti spremna za preuzimanje vlasti 30. lipnja.
Thomas Carothers iz Carnegijeve zaklade za demokraciju vjeruje da je inzistiranje na brzom prijenosu vlasti, baš kao i na što bržem demokratskom proces u Iraku velika greška."Početna ideja da ta zemlja što brže prođe kroz proces uspostavljanja demokracije, kroz pisanje ustava, osnivanje stranaka i izbore sada se sukobila s realnošću na terenu. Postavljeni rokovi ionako su bili nerealni".
Neki stručnjaci ipak ne vide probleme u samoj američkoj strategiji, već u njenom provođenju. James Dobbins, bivši američki veleposlanik u Europskoj uniji, kao primjer navodi raspuštanje iračke vojske. "Postoji dobro razrađeni proces razoružavanja, demobilizacije i ponovnog reintegriranja bivših vojnika, koji smo već više puta koristili. Te ljude treba registrirati, dati im mjesečne prihode i reći im da će ili ostati u vojsci, ili proći kroz naobrazbu za neko drugo zanimanje".
Neki promatrači smatraju da pokušaji izgradnje nacija obično koštaju previše i uglavnom ne uspijevaju. Amitai Ezioni, direktor Instituta za studije politike u zajednici na sveučilištu George Washington ukratko je rezimirao taj stav. "Poručio bih odgovornima – kada god dobijete potrebu da se bavite izgradnjom nacija, lezite i pričekajte da vas prođe".
Gospodin Ezioni pozvao se na studije koje su pokazale da je u proteklih pola stoljeća izgradnja nacije uspjela u samo nekoliko država, primjerice u Njemačkoj, Italiji i Japanu nakon drugog svjetskog rata, dakle zemljama koje su već bile ekonomski i politički razvijene. Ipak, drugi sudionici skupa istaknuli su da su dosadašnji američki napori u Afganistanu i Iraku već počeli davati rezultata, te da - iako će ti procesi ovisiti o lokalnom stanovništvu - strane snage mogu pomoći u njihovom uspjehu.