Najnovija politička kriza na Haitiju podsjetnik je da u svijetu ima sve više zemalja koje se nalaze na samom rubu kolapsa. Neke od tih zemalja više ne mogu zadovoljiti ni osnovne potrebe svojih stanovnika. Druge su izgubile kontrolu nad većim dijelom svojeg teritorija. Ova je pojava tema nove knjige naslovljene "When States Fail – Kada države propadaju".
Danas u svijetu ima više zemalja nego ikada prije. 1914, uoči prvog svjetskog rata, bilo je 55 međunarodno priznatih zemalja. Danas ih ima 192. No, mnoge polako tonu u kaos. Robert Rotberg, profesor političkih znanosti na sveučilištu Harvard i urednik knjige "Kada države propadaju", kaže da države pred kolapsom predstavljaju sve veći problem u mnogim dijelovima svijeta. Iako to nije novi fenomen, kaže profesor Rotberg, danas dolazi do zanimljivog paradoksa – zahvaljujući relativnoj sigurnosti granica i poštivanju nacionalnog suvereniteta, mnoge zemlje nalaze se na rubu kolapsa čak desetljećima."Ranije je uvijek postojala neka regionalna sila, koja bi sredila situaciju. Danas je to prepušteno Ujedinjenim narodima, ili NATO savezu, ili pak nekoj regionalnoj organizaciji".
Zašto države propadaju? Mnoge od država koje se danas nalaze pred kolapsom su relativno nove post-kolonijalne tvorevine s nedovoljno razvijenim gospodarstvom, etnički mješovitim stanovništvom i umjetno zacrtanim granicama. Međutim, profesor Rotberg tvrdi da su mnoge zemlje, koje su ranije imale ove karakteristike, danas u sasvim dobrom stanju. Kako kaže, najvažnije je ipak – kvaliteta ljudi koji vode neku zemlju. "Svaka zemlja koja propadne, propala je zbog pohlepe svojeg vođe ili vladajuće klase. Za to su najbolji primjeri Sierra Leone, Burundi, Kongo i Sudan. Sve su te zemlje propale zbog toga što su na čelu imale nekvalitetne političare".
Nicolas van de Walle, direktor Centra za međunarodne studije na sveučilištu Cornell, ističe da su zemlje koje propadaju često bogate prirodnim resursima. Zapravo, kako kaže, dijamanti, zlato ili nafta mogu predstavljati prepreku zdravom razvitku."Politolozi to nazivaju 'prokletstvom prirodnih resursa'. Statistike, naime, pokazuju da prirodna bogatstva ne povećavaju stopu gospodarskog rasta. Prihodi od nafte ili ruda najčešće dovode do političkih sukoba oko novca. Nadalje, novac zarađen eksploatacijom prirodnih bogatstava uglavnom se ne ulaže u razvitak, već ga potroše lokalni političari".
Profesor van de Walle dodaje da propadanje neke države uglavnom uvijek prate isti znakovi. Jedan element gospodarstva se politizira i postaje predmetom etničkog ili regionalnog suparništva. To zatim dovodi do nasilnih pobuna, koje slabe kontrolu vlade nad teritorijem.
Nelson Kasfir, profesor političkih znanosti na sveučilištu Darthmouth, tvrdi da kada vlade izgube kontrolu, raspad države dodatno ubrzava strah i pohlepa raznih etničkih frakcija. "Javlja se strah, jer ukoliko se čini da vas država više ne može zaštititi, onda ćete morati potražiti neku drugu organizaciju koja to može. Tu je i pohlepa, jer, ukoliko država ne može zaštititi građane, tada ih se može nekažnjeno napadati – i na tome još zaraditi. Obje ove pojave vode u začarani krug nasilja".
Profesora Kasfira posebno brine etničko ili vjersko nasilje. Ono se često naziva "stoljetnim neprijateljstvom", spominju se "nepremostive kulturne razlike". No, on vjeruje da je takva među-etnička mržnja često samo posljedica, a ne uzrok nasilja. "Često nalazite skupine koje žele živjeti u miru. Jedini im je cilj opstanak. No, ljudi počinju sumnjati da se njihovi neprijatelji naoružavaju kako bi ih napali, pa se i sami počinju naoružavati. Dolazi do mini-utrke u naoružanju, na ruševinama države. Ta utrka zatim prerasta u sukob".
U pisanju knjige "Kada države propadaju" sudjelovao je i Christopher Clapham, znanstveni suradnik Centra za afričke studije pri sveučilištu Cambridge. On ističe da je izgradnja države težak teret, s kojim se neke zajednice ne mogu nositi."Ponekad je, primjerice, čak i isplaćivanje plaća državnim djelatnicima - novitet, na koji će se društvo trebati naviknuti. Takvo stjecanje navika može trajati generacijama".
Professor Clapham dodaje da u nekim slučajevima državnost, odnosno suverenost, zapravo nije najbolje rješenje. Podjela svijeta na države s jasno definiranim granicama, vladama i vojskama je, kaže, zapadnjački, europski izum, koji je nakon propasti kolonijalizma, nametnut ostatku svijeta. On vjeruje da bi međunarodna zajednica trebala omogućiti određenim dijelovima svijeta da eksperimentiraju s drugim, fleksibilnijim oblicima organizacije. Kao primjer navodi Somaliland, dio Somalije koji je počeo uspostavljati vlastite veze s ostatkom svijeta, neovisno o neefikasnoj centralnoj vladi.
Jeffrey Herbst, profesor međunarodnih odnosa na sveučilištu Princeton, smatra da bi međunarodna zajednica trebala "delegitimizirati" propale države – odnosno, da bi takve države trebalo prestati tretirati kao suverene zemlje. "U pojedinim slučajevima, više nije jasno u što propala država prerasta, no treba se barem prestati pretvarati da je još uvijek suverena. Kada se to dogodi, može se pokrenuti zanimljiva debata u međunarodnoj zajednici o budućnosti takve države".
Profesor Herbst smatra da je u nekim slučajevima podupiranje propale države uzaludan trud. No, Robert Rotberg ne dijeli njegov pesimizam, već ističe niz zemalja koje su se, zahvaljujući pomoći, vratile s ruba kolapsa. Kako kaže, uprava Ujedinjenih naroda pomogla je u stabilizaciji Kambodže, Istočnog Timora i Kosova.
Prema riječima profesora Rotberga, središnja teza njegove knjige je upravo ideja da se države koje propadaju mogu sanirati, bilo uz pomoć Ujedinjenih naroda ili neke regionalne sile. No, većina analitičara države koje propadaju ipak prvenstveno smatra velikim problemom i prijetnjom regionalnoj, a ponekad i svjetskoj stabilnosti.