Od travnja prošle godine, u Iraku je ranjeno više od 2500 američkih vojnika, a brojka se danomice povećava. Sučeljena s takvom statistikom, američka vojska želi raspolagati sa što je moguće iskusnijim medicinskim osobljem.
Pokazalo se da najbolju praksu takvo osoblje ne nalazi uz bojišnice u stranim zemljama, nego u bolnicama koje opslužuju neka od najnasilnijih gradskih središta u Americi.
Okružni medicinski centar u istočnom Los Angelesu ima jednu od najuposlenijih hitnih službi u Sjedinjenim Državama. U danu kad smo ju posjetili, već ujutro su na obradi bili muškarac s prostrijelnom ranom u bedru, drugi s ranama od metaka u grudima i u ramenu, te još dvojica s traumama glave, od kojih jedan s unutrašnjim krvarenjem.
Liječnici, sestre i medicinski tehničari u ovoj hitnoj službi dnevno obrade i do 25 slučajeva strijelnih rana, uboda nožem, teških premlaćivanja, te prometnih nesreća. Mnogi od njihovih pacijenata žrtve su ratova uličnih bandi, ili, pak, nasilja u vlastitoj obitelji.
Ovo je jedno od mjesta gdje se, radeći uz bolničke ekipe, i medicinsko osoblje američke mornarice priprema za ono što ih čeka na bojišnicama, kako kaže časnik Peter Rhee: "Kada dođu ovdje, naši liječnici, sestre i tehničari vide takve slučajeve po prvi puta. I to na njih snažno djeluje. Upravo zato ih tu i šaljemo – da bi se iskopčali iz svog ranijeg mentalnog profesionalnog sklopa i da se ne bi ‘okamenili’ kad dođu na ratište."
Nakon Zaljevskog rata, 1991, oružane snage su se našle na udaru kritika da svom medicinskom osoblju nisu pružile adekvatno uvježbavanje u obradi hitnih slučajeva i traumi. Kritike su bile na mjestu; vrhovi vojske su priznali da još od Vijetnama vojno medicinsko osoblje praktički nije imalo iskustva s ranama kakve se zadobiju na ratištu.
Upravo zato oni sada prolaze obuku radeći rame uz rame s ekipama u bolnicama u Washingtonu, Miamiju i Los Angelesu. Za mnoge od njih to je prva prilika da se pomire s procesom trijaže pacijenata, s neumitnom činjenicom da prvo moraju pomoći onima kojima ta pomoć ima najviše šansi koristiti, s još težom odlukom da nekima neće pomoći jer neće stići.
Za kratko vrijeme, takve će odluke morati donositi i sami, svaki za sebe, kada ih služba odvede u Irak ili u Afganistan.